Pismo generacije 105 maturanata 53. generacije MŠS Bugojno

Oduvijek se govorilo kako maturski rastanak ni u pjesmi nije jednostavan, maturanti Mješovite srednje škole Bugojno uistinu teško su se rastali od prijateljstva koje potiče iz školske klupe, a kojem je jednog dana morao doći kraj.

Ove godine 105 maturanata 53. generacije MŠS Bugojno, smjera Opća gimnazija, pohađalo je u pet odjeljenja. Svake godine maturanti se maturskim plesom, defileom kroz grad, maturskom zabavom te svečanom dodjelom diploma oproste od srednjoškolskih dana.

Ovaj put maturanti Eldar Dadić i Fatima Muratović su kreirali prezentaciju maturanata koja je prikazana na zgradi škole 18. i 19.6.2020. u večernjim satima. A u prilogu možete pročitati i Pismo generacije koje je napisala Adna Rizvan.

Pismo generacije

Prije svega željela bih da pozdravim cijenjenog direktora, profesore, roditelje, prijatelje u ime 53. generacije maturanata Gimnazije Bugojno.

Kada uđete prvi dan u srednju školu ni ne slutite koliko je u biti istina sve što su vam govorili o njoj. Istina je i da će se munjevito brzo završiti, da je to jedan od najluđih perioda ispunjen uspomenama, da ćete željeti da se još barem dan vratite u školske klupe. Naravno, mi važni, nikada nismo vjerovali u to. Često smo proklinjali i alarme, i profesore i tih vražijih 45 minuta i tri kontrolna i dva usmena u jednoj sedmici. Proklinjali smo i one neopravdane, brzinski sklepanu kafu u Brodveju kad je gužva, nesnosno dug red u pekari na velikom odmoru.

To je bio početak, dodir sa mašinom zrelijeg života koja nas kleše. Međutim, odmicalo je vrijeme, ali sve brže i brže. Počelo je da ide toliko brzo kao svi rolerkosteri u PortAventuri zajedno. Promjene u nama, dolazile su spontano, možda za vrijeme užurbanog prepisivanja zadaće iz njemačkog, ko zna. Važno je da su dolazile i da su bile itekako vidljive. Ti mali, nezreli i neiskusni dječaci i djevojčice, počeli su da odrastaju. Srednja škola, sve u njoj, oko i iznad nje, gore, dolje, lijevo i desno-naučili su me važnim životnim lekcijama. Zamislite život kao puzzle, ali sa bezbroj dijelova koji moraju da nađu svoje pravo mjesto. Srednja škola je jedna ogromna hrpa slagalica koje se u te četiri godine spoje ili barem pokušaju.

Sve što se desilo, desilo se sa debelim razlogom. Istina, nešto ce u nama sigurno zaigrati svaki put kada budemo pričali dešavanja iz te velike, stare, roze zgrade. Uvijek ćemo se smijati nasim uspomenama iz skolskih klupa i svakom „prespavanom“ prvom času po rasporedu u Brodveju na kafi. Da slušam lekciju u pola osam ujutro? Veliku s mlijekom, molit ću! Sigurno ne možete da ne osjetite kišu koja je lila tog glamuroznog dana polaska na ekskurziju. Sve i da se potrudimo, ne možemo da zaboravimo bitke gimnazijalaca i kofera od 50 kila uz granatiranje kišobrana i „de hodi da se pozdravš još i sa tetkom!“.

Međutim, ono jedino što nas sve iznenađujuće boli je ovaj koronski šamar. Nismo baš očekivali da ćemo kraj svoje srednjoškolske priče provesti u četiri zida vodeći bitku sa online nastavom. Nismo baš očekivali da neće biti nijednog takmičenja, da ćemo poeziju slaviti preko video zapisa i da ćemo minijature pretočiti u mini film. Nismo, dovraga, očekivali da ćemo ostati bez onih najslađih dana u skoli.

Za kraj ću vas upoznati sa 53. generacijom, definitivno jednom od najboljih. Da je ovo istina, potvrđuje nebrojeno uspjeha u posljednje četiri godine, beskonačno inovacija, projekata, ostvarenih rezultata, izgovorenih pjesama, odigranih predstava i utakmica, odnešenih nagrada na svim takmičenjima. Sve iza nas stoji crno na bijelo, a mi se ponosimo do neba. Mogu se ljutiti i generacije generacija i prije i poslije nas, ali probajte nas nadmašiti! Probajte imati ovoliki broj talentovanih, ambicioznih, pametnih, upornih, hrabrih, odgovornih, odučnih i entuzijastičnih mladih ljudi koji su predstavljali školu, Bugojno i cijelu državu!

Hvala svima koji su nam bili podrška, rame za plakanje, vjetar u leđa. Hvala svima koji su dijelili naše srednjoškolske osmijehe, ali i srednjoškolske suze.

 Hvala našim profesorima i cijelom kolektivu škole koji su nam prenosili znanje, razgovarali sa nama i opraštali nam naše gluposti.

Hvala našim roditeljima koji su bili kao i uvijek naš najveći oslonac.

Posebno hvala našim razrednicima koji su bili naši saputnici ove četiri godine. Hvala profesorici Orhani Kosterović koja bi nas sve oborila da nismo znali pritoke Vrbasa u Bugojnu! Hvala profesoru Nedžadu Milanoviću koji nas je uvijek poticao da govorimo svoje mišljenje i one najskrivenije osjećaje. Hvala profesorici Vandi Herceg koja nas je za kratko vrijeme naučila da latinski jezik nipošto nije mrtav! Special thanks to professor Djula Busatlic for teaching us english language in a fun way. I hvala profesoru Esadu Begoviću na iscrpljujućim časovima tjelesnog i zdravstvenog odgoja, i idemo sad svi još 5 krugova do kraja sale!

Hvala do neba svima u ime cijele 53. generacije!

A sada, raširite svoja krila, udahnite, izdahnite. Vidite one zidove u daljini? E, srušit ćete ih i napraviti stepenice do zvijezda. Vjerujem u nas.

Sretno nam.

I da, ne zaboravite da se smijete!