Vernesa Manov: Naša zemlja i njena djeca!

Generacijama „ i u ime svih nas iz šezdeset, sedamdeset i neke“ roditelji su bili oni rođeni kad i sva dešavanja, historijski važna oko ZAVNOBIH-a.

Protok vremena, života, odrastanja, smjena generacija vaga se, mjeri i određuje , ne „odokativno, ofrlje, otprilike i nako“, već u trajanju od pola vijeka kad su u pitanju velika burna historijska vremena sa balkanoidnim predznakom i određenjem prostora. Taman toliko je potrebno da se napravi raskol između poimanja dvije generacije ili historijski jaz u civilizacijskim okvirima.

Misli na ono doba kad  je moja generacija bila u nekim djetinjim godinama pune naše majke sa okovratnicima od kuna i lisica u debelim i po tadašnjoj modi šivanim kostimima sa dezenom riblje kosti, naši očevi u onim smeđim košuljama sa velikim  kragnama i mi, tadašnja djeca koja ni ne slutiše tad da će bez mladalačkih dana  ostati za par godina kad su oni tonovi i rime „… jer devedeseta polako nam dolazi ili prolazi…“ nagoviještavale bitnost tog 25.novembra 1943.godine. Da se tad ne utvrdiše ovakve granice jedne divne, a naše,  srcolike zemlje, Evropska unija bi, garant, napravila varijacije na temu, kao i u svemu ostalom što nas se ticalo ili nas se još tiče u svim porama.

Međutim, ma, koliko nam, milion drugih historijskih činjenica nije išlo na ruku, ova, „ZAVNOBIH-ska“, eto, jeste.

 Bez obzira na te čvrste, davno uspostavljene granice, dokazano je, kad god kome naumpadne u svojim ideološkim manirima da nas remeti u našem rahatluku, pogube se konteksti nas u očima drugih. Gubimo kontekste svih mogućih prilika i neprilika i mi često sami o sebi i drugima.

Granice, ipak, ostaju. Talasaju se mase, problemi, viđenja, ali granice se ne daju i mi ne damo te granice.

Zato je nama ovaj 25. novembar bitan!

I zanimljivo, koliko odrasli i jesu i nisu svečarski raspoloženi za neko posebno slavlje, formalnosti ne posustaju i nekad su dosadne, djeca i mladi znaju šta im je činiti oko svega ovog i na ovaj dan.

Upalite li laptop ili telefon „samo da provjerite nešto“, iz svih mogućih objava izlijeću i pršte, bljeskaju i sjaje se svilene zastave, šareni ćilimi, raskošni vezovi i narodne nošnje.

Dok provjeravamo e-mailove, zakači nam se na polusnene trepuške i latica zlatnog ljiljana, i tokica ogrnuta vezenom jamenijom, i kikica na fesu dok se opisuje tradicionalno narodno veselje ili dramatizuje neki događaj ili običaj iz davnina.

Dok tragamo  prostranstvima internetskih svjetova za nekom servisnom  informacijom u saobraćaju ili iz grada enterijeri nekih vrtića su, odjednom, osvanuli kao bosanske sobe, kao hercegovačke avlije, pune džamli pendžera i mirisa slastica koje nas podsjećaju na najveća slavlja, na vesele teferiče i radosne mubarek bajrame.

Malene, jedva vidljive ručice drže brašnjave oklagije, starinske mlinove za kafu, bakrene džezve i fenjere kao da nam puteve prema prošlosti i nama samima upravo ta djetinja duša osvjetljava, bez bojazni da će se štogod zaboraviti ili ne dao dragi Bog zagubiti u bespućima ovog novotarskog vakta u kojem se mnogo čemu ne zna odrediti ni tema, ni ideja, a kamoli vrijednost za buduća vremena.

Po osnovnim školama se pjeva, svira, recituje i sve nosi jednu dušu i sve se zajedno zove – DOMOVINA.

Na jednom kraju zanatlije iz starog vremena kuju vrelo željezo i češljaju vunu, na drugom kraju zbore nešto mudro neki dedo i njegova nana, na trećem salutira uniforma najčasnijih vojnika kojima je ova zemlja svetija od njihovih života bila, i pored 1943.godine, i prije tridesetak godina.  Na četvrtom kraju se dijete umiva u čistoti rijeka što izviru ispod vrhova hrabrih planina. Na petom kraju kaldrmom u nanulama po sceni, u holu neke škole, šeću djevojčice i pjevaju sevdah.

Posvuda je tako! Sve je u bojama zlata i plaveti. Plaveti i bjeline! Zlata i simbola koji podsjećaju koliko radosti imamo i nade, ali i koliko preživi ova zemlja snage i bola za sve protekle i buduće godine opstojnosti svih ovih navedenih ljepota.

Zašto?

Za svoju opstojnost i za dan u kojem u svakom srcu djetetovom i onog odraslog koji radost djeteta nije izgubio u plimama odraslog života, izrastu latice cvjetne i rime najljepše pjesme.

Sve ima isti sadržaj – DOMOVINI ZA DAR DJECA POKLANJAJU SVOJ POKRET, SVOJU MAŠTU, DAMAR SRCA SVOJIH, SVOJ, POPUT BULBUL PTICA, RADOSNI GLAS!

Ovako je već godinama!

Zato nema sumnje da će zemlja, jedna i jedina,  ikad ostati bez svoga sjaja!

Djetinjim srcem će on biti blistav i  beskrajno sačuvan!

Djeca na najljepši način čestitaju Dan državnosti Bosne i Hercegovine jer im je u duši najvrijednija riječ – DOMOVINA!

Vernesa Manov