TUGA…
Već godinama se u našem gradu održava Teatarski festival Fedra BiH.
Brižljivo se pripremamo za te dane, nastojimo organizacijski da sve bude savršeno. Dočekujemo goste, grad je nakićen i miris festivala se miješa sa opojnim mirisom lipa. Susrećeš nasmijana lica, skoro pa izađeš iz svakodnevnice.
Tako je i ove godine.
Stotine naših sugrađana se slijevalo u Pozorišnu salu.
Otvorenje, aplauzi, smijeh…
Onda čujem vijest da je neko narušio mir Gradskog katoličkog groblja.
Osjetio sam ogromnu tugu, kako sa krvlju kola mojim venama.
Ogorčenje.
Razočarenje.
Praznina.
Nevjerica.
Neprihvatanje…
Bijes, pa ponovo tuga.
Ogromna tuga, veća od Kalina.
Zastrašujuća tuga.
Ne, nisam iznenađen, jer mnogi nose samo oklop što se čovjek zove, a taj oklop bez srca i duše ostaje praznina koja može da se popuni i mržnjom, i ohološću…svim onim što ne priliči čovjeku.
Bio sam na desetine dženaza i sahrana, i vidio sam ljude koji neće da stanu na grob, nego ga zaobilaze poštujući onoga ko leži u njemu.
Vidio sam mnoge ljude, majke, sestre kako suzama natapaju zemlju ispod koje vječno počiva neko njihov.
Ko to onda ima srce da naruši, da razruši nešto čiji temelj su suze tuge?
Tijesno mi je u grlu. Riječi me peku poput žeravice…
Stidim se ljudi.
Ja se danas stidim za sve one koji su imali snage uzeti križ i zabosti ga naopako u zemlju. Ja se danas stidim svakoga onoga ko ima snage i smjelosti da sruši nečiji nadgrobni spomenik.
Ja neću da ih zovem ljudima, jer oni to nisu.
Festivalsku radost potiskuju tuga i sram.
Gledam moje sugrađane koji smjerno spuštaju pogled kad pričaju o ovom gnusnom, neljudskom činu.
I ja spuštam pogled prema zemlji, moleći je da ne zadrhti zbog nekih neljudi, moleći je da se ne stidi nas, običnih ljudi u čijim srcima stanuje ljubav prema čovjeku.
Nedžad Milanović