TARZAN
Prije nekoliko dana u centru našeg grada jedna jedvahodajuća, stara, pogrbljena nana napala je trojicu ogromnih, crnih, rundavih cuka. Vikala je na njih, a oni su se zbili jedan uz drugoga cvileći. Dobro su prošli, nije ih ugrizla. Zabilježen je i slučaj jedne starije profesorice koja je ujela jednog cuku za nogu. Jedva se oteo od nje. Neki cuko je, bježeći od razjarene gomile ljudi lutalica, pao niz stepenice i završio u bolnici…
Bez obzira na učestale napade ljudi lutalica i ugroženost cuka, dušebrižne cuke su osnovale Društvo za zaštitu ljudi.
Možda bi ovo bio jedini način da se ljudi zaštite, da neko pomisli na njihovu ugroženost.
Prije nekoliko dana sam bio svjedok mučne scene kada su pred Gimnazijom tri ogromna psa napala jednu staru nanu. Marama joj je visila sa glave, odvezana, a cijelo tijelo je drhtalo na nesigurnim nogama. Umiješao sam se vičući, bolje reći, prikrivajući strah, jer mi je ledena jeza klizila niz leđa. Taj dan su psi lutalice, kojih su puni bosanski gradovi, bili posebno razdražljivi. Isti psi na istom mjestu su napali jednog čovjeka koji je za ruku vodio šestogodišnje dijete, premještajući ga lijevo-desno, isturajući sebe zapjenjenim zubima razjarenih pasa. Dijete je imalo izbezumljeni izraz lica sa zaleđenim suzama u očima. Nije moglo plakati. Tek kad su prolaznici otjerali pse, dijete je zaplakalo, a od straha zaleđene suze su se odledile. Jednu profesoricu u godinama, pred bolnicom je ugrizao pas…
Stotine je ovakvih primjera napada pasa lutalica u centru našeg grada.
Svi koji bi trebali i morali da reaguju, zakreću glavu od problema. Još bi samo trebalo da začepe nos kao da je neko izvršio veliku nuždu, a „velika nužda“ je da se nešto konkretno uradi za zaštitu ljudi. Postalo je opasno ujutru i naveče kasno kretati se našim gradom, jer se njime kreću čopori pasa lutalica.
Ako neko u samoodbrani, ne daj Bože, udari lutajućeg cuku, reaguje Društvo za zaštitu životinja, a tvoja „monstrumska“ slika sa imenom i prezimenom ide u sve medije. Prema tome, ako bi mene slučajno napali psi, ja bih pustio da me grizu koliko god hoće. Neka me žvaču i razvlače na sve strane, samo da ne ispadnem neprijatelj životinja.
Predlažem da se hitno osnuje i Društvo za zaštitu insekata, pa neka nam onda i komarci piju krv do mile volje. Ionako nam mnogi ljudi nemilosrdno ispijaju krv na slamku.
Dalje predlažem vlastima da preko krovova zgrada stave velike željezne profile na koje će objesiti lijane, tako da se možemo kretati zrakom.
Ušteda bi bila ogromna: stari i iznemogli se ne bi mogli nikako kretati, kao ni majke sa malom djecom, psi lutalice bi ostali zaštićeni, ne bi se moralo ni asfaltirati na sve strane, a tek ušteda na gorivu…
Mogli bismo osnovati Društvo za zaštitu Tarzanovog lika i djela, a do osnivanja tog društva moglo bi nas Društvo za zaštitu životinja obučavati u skakanju sa lijane na lijanu, hoću reći, obučavati nas da svi budemo kao Tarzan, jer on je znao čak i komunicirati sa životinjama.
Prije dva dana jedna žena je slomila nožne prste i ruku grčevito braneći dijete u naručju od pasa lutalica.
Zar je potrebna nečija smrt pa da oni koji moraju nešto poduzmu?
Možda je ipak priča sa početka jedini način da se napokon osnuje Društvo za zaštitu ljudi. Svi okreću glave od problema.
Što bi narod rekao „Handri lud zbunjenog“.
(Značenje glagola „handriti“ potražiti u najbližem rječniku).
Ili će biti kao u onom vicu kad su Hasu pitali:
– Jesi li ubio cuku sjekirom?
– Jesam.
– Zašto?
– U samoodbrani, napao me.
– Što ga nisi udario držalicom, a ne odmah sjekirom u glavu?
– Da je on mene htio ujesti repom, i ja bih njega udario držalicom.
Nedžad Milanović
(Foto: toutlecine.com/Johnny Weissmuller)