Susidgrad srednjovjekovni grad na prostoru Skopaljske doline

Prikaz knjige Susidgrad (Prilozi  historije Susidgrada- Kordića – Planinice – Ivice – Skrta – Jazvenika – Bilobućja –  Okolišća- Humca – Gračanice i Zlavasti, autora Huseina Čepala

Piše: dr. sc. Ahmed Kico

Susidgrad (Prilozi  historije Susidgrada- Kordića – Planinice – Ivice – Skrta – Jazvenika – Bilobućja –  Okolišća- Humca – Gračanice i Zlavasti, je nova vrijedna i značajna knjiga Huseina Čepala, historičara i istaknutog hroničara Uskoplja, odnosno Skopaljske  doline. Čepalo se, kao autor ove knjige u historijskoj i publicističkoj periodici, ponovo pojavljuje kao recentan istraživač koji na odgovoran način prezentira nove činjenice o kulturnoj baštini i tradiciji ljudi i naroda  Skopaljske doline, ovaj put o Susidgradu i njegovoj okolini.

Konsultujući spoznaje i saznanja iz  recentne  stručne i naučne literature o utvrđenim srednjevjekovnim gradovima na prostoru Skopaljske doline (Susidgrad, Vesela Straža, Kaštel, Biograd-Prusac), Čepalo i kroz svoja terenska istraživanja na izvanredan i vjerodostojan način čitaoce vodi kroz povijest krajeva o kojima piše, pri čemu na čudesan način izranjaju konkretni objekti (tvđave, kule, džamije, crkve, škole, groblja), pojedinci i porodice iz reda bosanskih bogumila i bosanskih kraljeva, iz peridoda Osmanske i Austrougarske vladavine u Bosni, razdoblja između dva svjetska rata, perioda Drugog svjetskog rata, socijalističkog perioda BiH, te na koncu perioda odbrane od agresije na BiH i aktualnog demokratskog perioda izgradnje i razvoja Bosne i Hercegovine.

Husein Čepalo, autor knjige SUSIDGRAD (Prilozi  historije Susidgrada- Kordića – Planinice – Ivice – Skrta – Jazvenika – Bilobućja –  Okolišća- Humca – Gračanice i Zlavasti

Kako i sam ističe, i ova knjiga je plod njegovog  višedecenijskog zanimanja i istraživanja naše srednjovijekovne spomeničke, materijalne i duhovne kulture. Na temelju takvih istraživanja Čepalo će ustvrditi da su “uz stećke, najznačajniji dio kulturnohistorijskog nasljeđa Bosne iz perioda srednjovjekovne samostalne bosanske države čine utvrđeni gradovi i feudalni dvori koji su nastajali od kraja XII do XV stoljeća. Ove tvrđave nazivane su „stari gradovi” i činili su odbrambeni sistem bosanske države. Veliki broj gradova nije još arheološki istražen i valoriziran. Osim arhitektonskih vrijednosti stari bosanski gradovi imaju značajnu kulturnohistorijsku komponentu, jer nam svjedoče o društveno kulturnom životu i tog vremena, odnosno vremena bosanskih banova, kraljeva vlastele i drugih feudalaca s jedne strane i potlačenih kmetova s druge strane. Stari bosanski gradovi imali su državni, vojni, upravni i rezidencijalni značaj, ovi gradovi imali su ulogu zaštite komunikacija, trgovačkih puteva, rudarskih naselja, gradskih naselja unutar gradskih zidina ili podgrađa (suburbium) koja su se razvijala u neposrednoj blizini. Tu ulogu imali su vlastelinski dvorci-zamkovi sa odbrambenim kulama i zidovima“. (str. 9.)

Tokom istraživanja historijske građe o srednjovjekovnim utvrđenim gradovima na području Skopaljske doline, napose Susidgrada, Čepalo je došao do sličnih, podudarnih, pa i novih  činjenica i spoznaja o značaju ovih kulturnih spomenika bosanskohercegovačkog identiteta, do kojih su došli Hamdija Kreševljaković, Nada Miletić, Drago Miličević, Husref Redžić, Mesud Hotić, Đoko Mazalić, Ćiro Truhelka, Ivonna Lokwvood, Milan Karanović, Anto Škegro, Dubravko Lovrenović, Ahmed S. Aličić, Vladislav Skarić, Dževad Drino, Elvir Duranović, Selma Rustempašić, Ahmed Kico, Samija Sarić, Viktor Dundović, Mirko Antunović, Hajrudin Haračić,  Ibrahim Pašić, Jako Baltić, Jozo Petrović, Kemal Balihodžić, Mirsad Bušatlija, Mulo Hadžić, Safet Kršlak i drugi.

Čepalova knjiga SUSIDGRAD (Prilozi  historije Susidgrada- Kordića – Planinice – Ivice – Skrta – Jazvenika – Bilobućja –  Okolišća- Humca – Gračanice i Zlavasti, strukturirana je u više tematskih cjelina-poglavlja sljedećim redom: Susidgrad u kojem su prezentirane osnovne činjenice o nastanku, razvoju, mjestu i funkciji u razvoju bosanske države, te prestanku njegovog značaja u kasnijem periodu; Kordići, naselje iznad kojeg se nalazi Susidgrad i u kojem su živjele čehaje – čuvari grada, čiji potomci još uvijek žive u ovom mjestu; Planinica, naselje u široj okolini Susidgrada na nadmorskoj visini od oko hiljadu metara, smješteno na tromeđi općina Bugojno, Gornji Vakuf i Kupres; Ivica, naselje u široj okolini Susidgrada i koje se nalazi 15 kilometara od Bugojna, Skrti, susjedno naselje Planinice, Ivice i Jazvenika na nadmorskoj visini od oko hiljadu metara; Jazvenik, naselje u široj okolini Susidgrada, od Bugojna udaljeno 26 kilometra; Bilobućje, naselje koje je 1963. godine iseljeno za potrebe rasadnika tadašnjeg šumskog gazdinstva; Okolišće, staro naselje u neposrednoj blizini Susidgrada preko kojeg je iz Skopaljske doline vidio stari trgovački put za Livno i Split; Humac, naselje uz magistralni put Bugojno – Gornji Vakuf; Gračanica, naselje koje je predstavljalo trg srednjevjekovnog Susidgrada od kojeg je udaljeno oko 4 kilometra, a od Bugojna 7 kilometara; Zlavast, naselje uz magistralni put Bugojno- Gornji Vakuf, udaljeno 6 kilometara od Bugojna; Izvori koji su primarnog, sekundarnog i tercijarnog karaktera, te  Literatura koja obuhvata recentnu naučnu i publicističku građu i tekstove o Susidgradu i njegovoj okolini.

I ova izvanredna i na temelju činjenica zasnovana istraživanja o Susidgradu, te naseljima njegove bliže i šire okoline, na osebujan način svjedoče i o stilu i jeziku autora, kao i metodama koje je u istraživanjima koristio. Kao i u nekim prethodnim knjigama, Čepalov stil i jezik su u osnovi  kombinacija znanstvenog i publicističkog stila. Odlikuju ga, dakle, logičnost, tačnost i preciznost s jedne strane, ali i živopisnost (posebno pojedinih materijalnih spomenika kao što su stećci, groblja, crkve, kapele, mektebi, džamije i dr.), s druge strane. Inače, na pojedinim mjestima autorov jezik je pomalo i arhaičan,  što dodatno kod čitalaca pobuđuje znatiželju da kroz čitanje Čepalove knjige putuju kroz neobično vrijeme, te da upoznaju ondašnji svekoliki društeni život, zanimanja ljudi, vjerski život, običaje ljudi i naroda Bosne. Pored ostalih, takvi opisi koji su gotovo arhetipskog karaktera kazuju nam o nestalim zanimanjima, društvenim igrama kao što su sridari, poljari, „narodni zubari“, „narodni doktori“, kosci, pjevači junačkih „pismarica“, „gračanička šika“, „tura-jazija“  i dr.

Kao ilustraciju ovakvog stila, pored ostalih treba izdvojiti Čepalov opis fenomena i zanimanja koje je nestalo, a koji je sadržan u podnaslovu „Gračanička srida“. Dakle, Čepalo po kazivanju mještana Skopaljske Gračanice rekonstruira i prezentira gotovo arhetipsku sliku na slijedeći način: „Srida je riječ staroslavenskog porijekla, znači red. Nekada je poredi svaka porodica u selu čuvala seosku stoku po redi. Svako jutro puštaj bi porodica svoju stoku na određeno mjesto, a na večar bi na istom mjestu dočekivala. Srida se sakuplja na Bililu, a onda gonila na Gračanički Dubovik. Kasnije su to radili čobani koji su se zvali sridari, zajedničko gonjenje stoke, obično krava zvalo se srida. Srida u Gračanici bila do 60-tih godina prošlog stoljeća. Alaša je pasla pored Vrbasa, nije se moglo sijati zemlja zbog poplava. Volovi bi se ,,dizali” na planinu, kada se uzore i izvuće đubre. Volovi su pasli po Tišotini, na ispaši je bilo od 100 do 150 volova, na jesen kada su se vračali sa paše, na Bililu se iskupi narod, to je bila mala svećanost (skupi bi se i staro i mlado), čisti bjeli volovi na rijeci i Blilu se pojili, svijet je davao ocjenu, čiji su volovi bolji, veći, čija je bronza na volovima bolja…… (str. 154).

Predstavljajući faktografske, fotografske i tekstualne slike o Susidgradu, te mjestima njegove bliže i šire okoline kao što su Kordići, Planinica, Ivica, Skrte, Jazvenik, Bilobućje, Okolišće, Humac, Gračanica i Zlavast, Čepalo nastoji da konkretne objekte (tvrđavu, kule, stećke, crkve, džamije, škole, groblja i dr.) situira u aktualnu stvarnost, te da ukaže šta se u aktualnom vremenu nalazi na tim lokacijama i kakvo je njihovo stanje. To je kontinuirana hronika koja samog autora i čitaoce ispirišu na nova i dalja istraživanja. Karakteristični primjeri takvog faktografskog, fotografskog i tekstualnog opisa su nekropole nekropola stećaka u naselju Kordići (Nekropole na lokalitetima Glavica, Spahijska Glavica, Greblje, Ledinjak, Čisti Do), Skrte (Nekrople na lokalitetima Lipik i Zapor), Bilobućje (Nekropola stećaka Sedra u Bunti), Humac (Nekropole stećaka Anđubrigu i na Ledinici), Gračanici (Nekropola stećaka i Arfinoj avliji). (str. 48- 146.).

Također, Čepalo u svojoj knjizi prezentira najširu lepezu legendi koja je vezana za Susidgrad. Jedna od takvih je i o lokalitetu Kameni svatovi, skupina stijena koja se nalazi nasuprot Susidgrada od kojeg je udaljena oko 3 kilometra, na lijevoj strani rijeke Bunta. Čepalo na dokumentiran način prenosi legende iz naselja Kordići i Gračanica o tome kako su se svatovi iz Susidgrada „okamenili“, nakon što su se sa mladenkom vraćali iz Vesele Straže. Prema predaji svatovi su se „okamenili“, nakon što ih je proklela „stara cura, oholica Mara“ kojoj su svati dok je rublje prala na rijeci Bunti, vodu zamutili. Pored ovih legendi, Čepalo na veoma interesantan način predstavlja bilješke o Kamenim svatovime koje su sadržane u književnoj i drugoj periodici, poput onih koje je priredio Marko Dragić u  knjizi Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine, proza, drama, mikrostruktura, zatim fragmenti koji se odnose na „priču o prokletim svatovima u književnosti koje je obradio hrvatski pisac August Šenoa“,  segmenti legende koju je prikupio i obradio Franjo Martinčević, te iz aktualnog perioda tekst historičarke Selme Rustempašić, kao i „lijepa priča koju je napisao bugojanski književnik Viktor Dundović“. (str. 26-30.).

Kameni svatovi kod Susidgrada

Čepalo i ovom knjigom, metodom dekonstrukcije postojećih tekstova i istraživanja o bosanskohercegovačkoj tradiciji i baštini koja je vezana za srednjovjekovne gradove, prezentira nove činjenice i ukazuje na metodološke pristupe sintezi saznanja. Naime, njegova dekonstruktivistička metoda uspijeva da svakodnevne stvari, na novi način istraži, raščlani i opiše, tako da uobičajeno čini začudnim. Drugim riječima, Čepalo i kroz ovaj rad pokazuje da se samo dugotrajnim i upornim radom može izbjeći banalnost svakodnevnice, te da se mogu prikupiti i prenijeti najširoj čitalačkoj populaciji korisne i zanimljive informacije o srednjovjekovnim gradovima na prostorima Skopaljske doline kao značajnom i važnom segmentu bosanskohercegovačke tradicije i identiteta.

Na taj način Čepalo je na tragu Bašeskijine sentence „Što se pamti nestaje, što se piše ostaje“. I zaista autor je na seriozan način uspio da prezentira široku paletu ranijih naučnih i stručnih spoznaja o mjestu i ulozi srednjovjekovnog Susidgrada u nastanku i razvoju Skopaljske doline, odnosno širih prostora Bosne i Hercegovine. Posebno je važno da je usmenu predaju ljudi iz Skopaljske doline koja je bila u mnogim elementima zatomljena iznese na vidjelo i na recentan način izloži. Drugim riječima Čepalo je određen broj usmenih predaja o Susidgradu u adekvatnom obimu prezentirao, te na taj način pokazao da se i zatomljena, pa i zapretana povjest pojedinaca, porodica i ukupnog života kršćanskih i muslimanskih porodica iz Skopaljske doline može i treba prezentirati stručnoj i najširoj čitalačkoj javnosti. Činjenice i nova saznanja koja Čepalo saopštava u svojoj knjizi, zapravo su bila na tragu da se u bliskoj budućnosti „izgube“, s obzirom da su njegovi i preci drugih ljudi sa prostora Skopaljske doline, bili u poziciji da se pridržavaju imperativa „Ne piši, već pamti“. I ovim radom Čepalo svjedoči koliko je bilo teško i uz koja odricanja, bilo ipak moguće pamćenje i usmenu (govornu) tradiciju kršćana (katolika) i muslimana, odnosno Hrvata i Bošnjaka prenijeti kao pouzdane informacije o bosanskohercegovačkoj zemlji i njenom/njenim narodu/narodima  kroz režime koji nisu bili naklonjeni Bosni i Hercegovini i njenim „nesamjerljivim porodicama, pojedincima i grupama“.

U kontekstu navedenog, Čepalo svojim istraživanjima o porodicama, materijalnim i kulturnim spomenicima, te duhovnim uzdignućima pojedinaca i naroda sa prostora Susidgrada i njegove okoline, sa osjećajima ponosa, ali i zabrinutosti, najširoj čitalačkoj publici i zvaničnicima prenosi informacije prema kojima je, nakon slavne prošlosti Susidgrad sada zatrpan, da su pojedina naselja kao što su Bilobućje, Jazvenik, Ivica, Skrti, Planinica gotovo iseljena ili raseljena, te da je u njima zamro ili prestaje svekoliki život. Od autohtonog stanovništva ostale su neke porodice u naseljima Kordići, Gračanica, Humac i Zlavast, s tim da i sa ovih prostora stanovništvo, ponajprije zbog teških socijalnih i ekonomskih uvjeta postepeno „curi“.

Pa ipak, ovakve zabrinjavajuće konstatacije o aktualnom stanju Susidgrada i njegove okline, samo su podsjećanje na značajno mjesto i ulogu Susidgrada koji je imao u nastanku, razvoju i ukupnom bitku Skopaljske doline i Bosne i Hercegovine u cjelini. Aktualna saznanja, na koja određenim dijelom ukazuje Čepalova knjiga, govore da su pojedinci iz porodica sa prostora Susidgrada i okoline, bili ili jesu ljekari, inženjeri, orijentalisti, publicisti, pjesnici, istaknute zanatlije i osobe drugih zanimanja, diljem Bosne i Hercegovine, susjednih zemalja, zemalja Evrope i  svijeta. Na taj način Bošnjaci i Hrvati svjedoče i preko pojedinaca iz konkretnih porodica sa područja Susidgrada i njegove okoline da su narodi koji svoju prošlost, sadašnjost i budućnost temelje i na logosu vremena, a ne samo ili isključivo na  logosu  prostora. Također, Čepalova istraživanja i opisi Susidgrada i njegove okoline, svjedoče o karakteru Bosne, koji se, pored ostalog, zrcali i u „našim starim gradovima, stećcima, našoj arhitekturi, odjeći, zanatima, najzad u našem načinu života uopće“.

Zbog toga se može reći da se  Čepalo i ovom svojom knjigom dodatno potvrdio kao historičar i hroničar, prije svega Skopaljske doline, ali i kao svojevrsni etnograf. Njegova istraživanja Susidgrada i njegove okoline, pokazuju da on etnografiju (grč. ἔθνος narod i γράφειν pisati), shvata i prakticira kao opisni (deskriptivni) dio etnologije, znanosti koja opisuje i proučava materijalnu, društvenu i duhovnu kulturu (život, običaje, vjerovanja i dr.) pojedinih naroda. Etnografija se odnosi na kvalitativni opis pojava ljudskog društva utemeljen na terenskom radu. Pored navedenog, Čepalo svoja istraživanja o Susidgradu i njegovoj okolini proširuje na obrazovanje i folklor, budući da su to područja koja su proširila upotrebu etnografije. U vezi s navedenim, Čepalo prezentira nesvakidašnje i gotovo zaboravljene narodne pjesme sa područje naselja Kordići, Planinica, Skrti, Ivica, Jazvenik i Gračanica. Te narodne pjesme koje u određenim elementima imaju elegijske, erotske, pa i ironične naboje, pjevale su se u periodu „prela, pirova i u komačima (ručno skidanja svile i  suhih listova sa zrelih kukuruza – op. aut.), i uoči petka pred akšam kada se iskupljala omladina a igralo se kolo „sicavica“ u mjestu“… „Katolički momci u dobro su pjevali momačke pjesme-bećarac u ljetnom peroidu pjevali su na harmanima, a u zimskom periodu za Božić i druge blagdane u kućama“. (str. 66., 68.,104-107.,116.,119.,145.,155.).

Svoje istraživanje Čepalo zaključuje jasnim i preglednim poglavljem Izvori i literatura. U ovom poglavlju prezentirana je široka lepeza objavljenih izvora, putopisa, rukopisa, te literature kao što su knjige, radovi u zbornicima i časopisima, internetski portali i sajtovi, dnevne i sedmične novine i enciklopedije. Posebno su važni izvori prvog reda, među kojima treba istaći Arhiv KVMP u Bugojnu, Dokument br. 776/31, 193; Birački spisak br. 5,1926. Arhiv KVMP u Bugojnu; Proračun vakufa BiH za 1912. br. 16., VMP; Opširni popis kliškog sandžaka 1550, Sarajevo 1987; Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604 godine, svezak II, Sarajevo 1988.; Repertorij nastanjenih mjesta u Bosni i Hercegovini po popisu 1910, Sarajevo 1914; Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1910, sasatvio Statistički odsjek Zemaljske vlade, sa preglednom kartom konfesija, Sarajevo 1912.; Spisak članova džematskog medžlisa-Gračanica 1926; Birački spisak, br 4. Vakufsko mearifskog džemata Gračanica; Statistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, Službeno izdanje, Sarajevo 1880.; Statistika miesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. maja 1885, Sarajevo 1886.; Statistički podaci o popisu stanovništva; 1879. 1885., 1895. 1910; Statistički podaci o popisu stanovništva 1921,1931.; Shematismus MDCCCLI/III; Shematismus 1855.; Shematismus 1864.; Shematismus MDCCCLLVII; Šematizam 1932.; Šematizam 1961.; Imenik klera i župa 1910.

Pored navedenog, Čepalova knjiga značajnim dijelom upotpunjuje i do sada značajan fundus građe i njenih autora na temelju koje je ili kojih je moguće napisati sintetički prikaz opće i kulturne povjesti Skopaljske doline, kojim bi se dao dalji doprinos izučavanju i revalorizaciji duhovne i kulturne baštine Bošnjaka, Hrvata i drugih naroda, ne samo na pomenutom području, već i na širim prostorima Bosne i Hercegovine. Dakle, Čepalo se i ovom knjigom svrstava uz autore kakvi su već afirmirani historičari, orijentalisti, arabisti, pravnici, sociolozi, filozofi, politikolozi, pedagozi, novinari, publicisti, privrednici, te ostali dokazani znalci i stručnjaci iz oblasti medicine, biohemije i drugih nauka, koji su do sada objavili mnoštvo naučnih i stručnih radova i koji mogu poslužiti kao potka buduće sinteze nastanka, razvoja i perspektiva Skopaljske doline.

Ova i ranije knjige  Huseina Čepala i drugih autora, dodatno pokazuju da su neophodne sintetičke studije o prošlosti Skopaljske doline, te drugih prostora Bosne i Hercegovine, na način da se „zahtijeva novi pristup i novo vrednovanje prošlosti BiH, za svaku historijsku epohu ujednačene znanstvene i metodološke postupke: dekonstrukciju postojećih znanja, demitologizaciju uvriježenih predrasuda i klišea, humanizaciju znanja o historijskim događajima ili procesima i njihovim protagonistima, konačno dekontaminaciju historijske svijesti opterećene heroiziranom pseudohistorijom i viktimizirajućim diskursom. Ne radi se pri tom o popravljanju ili prepravljanju prošlosti, nego o njezinoj dekanonizaciji bez koje nema i neće biti smislene budućnosti”.

Dakle, bez obzira što Čepalo o duhovnoj i materijalnoj kulturi Skopaljske doline, među kojima su i srednjovjekovni utvrđeni gradovi poput Susidgrada od sudbinske važnosti piše, kako je već naznačeno, pomalo arhaičnim i neobičnim stilom i jezikom, on ovoj zahtjevnoj materiji pristupa iz perspektive prosvjetiteljstva i moderne, vršeći dekomponiranje po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“, uz istovremeno izbjegavanje potvrđivanja „starih“ ili pak formiranja „novih“ mitova o njihovom mjestu i ulozi u razvoju i perspektivama Skopaljske doline, pa i naše domovine Bosne i Hercegovine. I ova Čepalova knjiga o Susidgradu i njegovoj okolini, jedna je od uspješnih brana od imperijalnih i nacionalističkih nasrtaja i sa Istoka i sa Zapada. Jer, kako ističe Čepalo „na ovim gradovima oblikovala se naša historija, kultura, običaji. Mnogi su zainteresovani za naše stare srednjovjekovne gradove a nemaju nikakvih informacija, što govori o nedostatku kulturološke i historijske svijesti vladajuće političke elite i njenoj nezainteresovanosti za našu srednjovjekovnu historiju na kojoj se gradi moderna bosanska državotvorna svijest… (str.12.).  Vjerujemo da Čepalova knjiga, makar u najvećem obimu, izmiče „giljotini“ kritike bosanskog uma, budući da je svojom ukupnom intencijom, usmjerna protiv mitologiziranja, kako katoličkog, tako i muslimanskog subjekta, koji, ne polažući nikome računa i degradirajući sve vidove znanja, mogu „da neprekidno nastavljaju ili održavaju svoje mitove odijevajući ih u naučno ruho“.

U Sarajevu, marta/ožujka 2022. godine                         dr. sc. Ahmed Kico