RAMAZANSKE NOĆI
Kad poslije iftara prošetam gradom, osjećam duboki duševni mir. Jedni sjede na terasama, drugi šetaju, žene sa kolicima zastajkuju jedne pored drugih pričajući o navikama svoje male djece, sa velikom ljubavlju u očima i pokretima. Mirišu vruće ramazanije iz pekare u centru grada. Slušam ljude kako u ovim ramazanskim noćima razgovaraju o postu. Jedni su bili gladni, drugima je trebalo samo malo vode, trećima nedostaju cigarete…
Ali, svi imaju neku čudesnu blagost na licima.
Jedva prepoznajem mlade djevojke čija su lica uokvirena u marame prelijepih boja.
***
Mi djeca bismo jedva savladavala san, teško žvačući hranu na sehuru. Učili su nas ljubavi prema Bogu i svim ljudima.
Kada bismo oko podne „zanijemili“ , pritiskivajući stomake koji su „zavijali“ kao vukovi od glada i žeđi, majka bi nam blagim glasom govorila:
„ Hajde jedite, vi ste mali. Postite i sutra do podne, pa nadošijte i eto ga jedan dan.“
Nismo zapitkivali kako se to dani mogu „nadošivati“, jer nam je to odgovaralo.
T o „nadošivanje“ posta me vraća u davne dane, u mirise vrućeg hljeba, sarme, sogančića, u okuse pita ispod sača, hurmašica, baklavi, u prelijepe ramazanske noći.
Kada bi majka i strina postavljale sofru za iftar, ja sam volio stajati ispred kuće i slušati kad će se oglasiti ezan. Onda sam utrčavao u kuću vičući:
„ Eno ga učiiiiii!“
Za sofrom su babo i amidža sjedili na stočićima, a svi mi ostali smo sjedili na koljenima, i žene i djeca. Majka nam je prebacivala dugi vezeni peškir preko krila.
Jeli smo polahko, skromno.
Pamtim i radosni zveket kašika.
***
Rasli smo.
Staru sofru je zamijenio veliki trpezarijski sto, a novopristigla djeca su jela za manjim stolom.
„ Upaaaliliii se kandiiiljii,“ vikali su, gurajući se ko će prije utrčati u sobu.
Te godine je stara nena, očeva majka, imala moždani udar i dugo se, dugo oporavljala.
Majka i strina su stavljale hranu pred nju, a u njenim toplim očima se vidjela neka duboka tuga.
Djeca su i dalje „nadošivala“ dane posta.
***
Dajdža Juso je bio visok, gorštački građen čovjek, crne guste kose i brkova. Bio je jedan od najboljih, najdobrodušnijih i najpoštenijih ljudi koje sam poznavao.
Šaljivdžija, ali uvijek na svoj račun. Radio je kao fizički radnik u „Bratstvu“ i uvijek mi je, dok sam studirao, gurao u džep malo para, onako skromno, da niko ne vidi.
Bio je zbunjen kad se „uvelo“ različito vrijeme iftara, pa je u Sarajevu iftar počinjao prije na četiri minute nego kod nas.
„ Semkane, haj vidi učili ovaj naš,“ govorio je sinu pomalo ljutitim glasom, vrteći odavno cigaretu među velikim i snažnim prstima, „ evo ovaj u Sarajvu uči.“
„ Ne uči još, babo.“
„ Šta je on pametniji od onog u Sarajvu, ha ja,“ rekao bi i pripalio cigaretu, snažno udišući dim.
Ramazanske noći su bile prepune priče, slatka i plavičastog duhanskog dima.
***
Stara nena je odavno otišla, otišao je i gorostasni dobričina dajdža Juso… Otišli su i dajdže Mulo, Alija, Muharem, a ramazanske noći su još uvijek prepune priče, tople ljudske priče koja pobuđuje daleke mirise i slatkaste okuse.
Djeca još uvijek „nadošivaju“ ramazanske dane, a u sjećanja nam dolaze svi oni dragi ljudi koji više nisu sa nama.
Nedžad Milanović