Prije deset godina na ahiret je preselio prof. dr. Ilijas Hadžibegović
Prof. dr. Ilijas Hadžibegović
Povodom desete godišnjice smrti prof. dr. Ilijasa Hadžibegovića, objavio je tekst prof. dr. Husnija Kamberović. U tekstu Kamberović piše:
Prije ravno deset godina, 10. februara 2010, umro je profesor Ilijas Hadžibegović. Bio sam svjestan njegove bolesti s kojom se duže vremena nosio, i kao da sam se pripremao za vijest o njegovom odlasku, ali kada se to stvarno desilo – teško sam je primio. Dugo vremena smo se poznavali, on je za mene, čak i kada sam daleko odmakao od studentskih dana, uvijek ostao profesor spreman da ponudi mudre savjete, kako u nauci tako i u svakodnevnom životu. Sjećam se razgovora s njim 1986, kada su nas kao studente privodili u zgradu SUP-a, tada u ulici Branka Šotre u Sarajevu „na informativne razgovore“, ali uz napomenu inspektora da o tome ne smijemo nikome pričati. Bila je riječ o posve konstruiranim insinuacijama (nešto od toga je kasnije objavljeno u onim poznatim „plavim, crvenim i zelenim knjigama“), a kada sam nekoliko mjeseci nakon toga objasnio profesoru o čemu se radilo, sjećam se njegovih riječi: „Ako te budu još jednom zvali, reci meni! Imamo i mi odgovore na to“. Ta zaštitnička pozicija koju sam osjetio u njegovim riječima, bila je za mene i više nego zaštitnička pozicija jednog profesora prema svom studentu. (Husnija Kamberović).
Ovom prigodom objavljujemo tekst preuzet iz Godišnjaka 2005, BZK Preporod Bugojno.
Prof. dr. Ilijas HADŽIBEGOVIĆ
BUGOJNO – STANOVNIŠTVO, PRIVREDA I DRUŠTVENI
ODNOSI OD 1878. DO 1914.[1]
Bugojno spada u bosanskohercegovačke gradove koji nisu izrasli iz osmanske urbane tradicije, zbog čega njegov razvoj krajem XIX i početkom XX stoljeća posjeduje karakteristike drukčije od osobina gradova koji su nosili duboko urezane odlike duge istorije orijentalno-islamskog i orijentalno-balkanskog grada. To je u Bugojnu vidljivo i spolja i iznutra, jer mu nedostaje čaršija (poslovni dio grada), sa svojom podjelom rada i javnim – vjerskim i svjetovnim – institucijama i objektima. Tu nedostaju oni ležerno, ali skladno raspoređeni sokaci s malim, zbijenim drvenim dućanima i radnjama koje su, potpuno krenute ulici, podsjećale strance na kaveze u kojim sjede ljudi. Nisu postojale ni mahale, ni dijelovi grada u kojim potpuno odvojeno žive pripadnici različitih vjerskih i etničkih zajednica. U Bugojnu nije bilo ni apsolutne muslimanske većine među gradskim stanovništvom, što je u orijentalno-islamskoj urbanoj tradiciji bio jedan od osnovnih preduslova da jedno naselje dobije status grada.Ovo je bilo očigledno i u istoriji bosanskohercegovačkih gradova uopšte, jer su, prema prvom austrougarskom popisu stanovništva, u njima muslimani činili oko 70% svih građana, što u Bugojnu nije bio slučaj. I u socijalnom smislu Bugojno je svojom strukturom bilo više okrenuto budućnosti i novim zanimanjima, nego starim i anahronim zanatima i profesijama koje su morale činiti velike napore da se tehnički, tehnološki i komercijalno prilagode novim ukusima i navikama stanovništva. U Bugojnu se zbog toga, na pragu XX stoljeća, drukčije mislilo nego u mnogo starijim gradovima koji su se, u svakom pogledu, morali oslobađati tradicije kasabe koja je, naročito u načinu proizvodnje i obrazovanja podmlatka, usporavala, procese izrastanja tih naselja u moderne gradove.
Bugojno je nastalo u prostranoj nahiji Uskoplje koja je dugo predstavljala istureno granično područje, pa je u njoj razvoj orijentalno-islamskih gradskih naselja započeo s izvjesnim zakašnjenjem, tek u zadnjim decenijama XVI stoljeća. Istražujući ulogu države i vakufa u nastajanju gradova dr Adem Handžić uzeo je, između ostalih, i primjere iz ove nahije. On piše: «uskoplje je predstavljalo teritorijalnu veću nahiju koja se prostirala u dolini gornjeg Vrbasa, s desne i s lijeve strane te rijeke sa tri zatečena srednjovjekovna grada: Susjed, Vesela Straža i Prusac, i sa trgom Gračanica, koji je zapravo predstavljao podgrađe Susjeda. Turci su održavali Prusac i Susjed, dok je Vesela Straža od početka bila napuštena kao što je ubrzo zamro i trg Gračanica».[2] Izgleda da ni Susjed nije dugo odolijevao novim uslovima, jer je u popisu 1550. godine Prusac upisan kao jedina varoš u nahiji Uskoplje, a u sedmoj ili osmoj deceniji XVI stoljeća osnovana je kasaba Novosel (turski Nev Abad) ili Donji Vakuf i oko dvije decenije kasnije (1592/93) kasaba Česta (Gornji Vakuf), koja se, kao selo u turksim izvorima, prvi put spominje 1516. godine.[3] Time jebilo završeno formiranje gradskih naselja u nahiji Uskoplje za vrijeme osmanske vladavine. Tek oko tri stotine godina kasnije, krajem XIX stoljeća, formirao se grad Bugojno. Sva tri pomenuta gradska naselja – Prusac (turski Akhisar), Donji Vakuf (Novosel ili Nev Abad) i Gornji Vakuf (Česta) formirala su se kao važne strateške tačke i putne postaje u gornjovrbaskom području u nahiji Uskoplje. Bili su smješteni na putnom pravcu koji je povezivao nekoliko magistralnih puteva koji su integrisali doline rijeka Bosne, Vrbasa i Neretve, kao i puteve za zapadnu Bosnu i Dalmaciju. Iz Sarajeva i Travnika, gdje su se formirali karavani, put je u više pravaca vodio preko prevoja Komar prema Oborcima, Donjem Vakufu, Pruscu, Kupresu, Livnu i dalje u Split i Dalmatinsku Zagoru. U Donjem Vakufu put se odvajao niz rijeku Vrbas u pravcu Jajca i Banja Luke, a uz Vrbas preko Gornjeg Vakufa i prevoja Makljen u Prozor i dolinu rijeke Neretve.
Bugojno ima čudno ime i koliko mi je poznato još nije utvrđeno kada se ono prvi put pominje i odakle potiče. Vjerovatno je znatno starije od Jukićevog Zemljopisa i poviestnice Bosne[4] publikovane 1851. godine, gdje se Bugojno pominje kao varošica kraj Vrbasa, smještena u lijepoj ravnici 3 sata od Donjeg Vakufa, poznata po trgovinu žitom. Tada se u Malom Selu nalazio katolički župnik i kapela, a za Čipuljić Jukić navodi da je cinacarska naseobina u kojoj još samo gdjekoja baba zna cincarski govoriti. Ima 60 kuća i pravoslavnog popa, a njegovi stanovnici su priznate kalajdžije «koji rad svog zanata po svoj Bosni hodaju».[5] Jukićeve podatke o Bugojnu, oko 3 decenije kasnije, preuzima i Vjekoslav Klaić. S obzirom na to da su se pomenuti gradovi u nahiji Uskoplje formirali kao putne postaje, nije bilo nikakve potrebe da se Bugojno formira na istoj osnovi. Ono je nastalo kao trgovište u kome se prodaju poljoprivredni proizvodi, žito i stoka, a onda se postepeno, u toku XIX stoljeća, uz hanove i trgovine formiralo gradsko jezgro koje izrasta u važno agrarno središte. U njemu se 1855. godine pominju tri trgovine (Solomon Altarac, Anto Babić i Stipo Babić), a 1868. godine osnovana je franjevačka osnovna škola, koju je 1872. godine pohađalo 30 djece.[6]
U Joklama defteru za 1869. godinu Bugojno se spominje kao selo u kazi (srezu) Prusac (sa sjedištem u Bonjem vakufu), koja je pripadala travničkom sandžaku (okrugu). Iduće, 1870. godine, Bugojno je upisano kao nahija (optina) u istoj kazi i takav status zadržalo je sve do kraja osmanske vladavine 1878. godine. Osim Bugojna, u kazi Prusac 1876. godine upisane su još nahije Prozor i Kupres, a godinu dana kasnije, 1877, Prozor je dobio rang kadiluka (sreza), a kazi Prusac pripojena je nahija Gornji Vakuf. Tako se u posljednjoj godini osmanske vladavine formirao administrativno-teritorijalni trougao Donji Vakuf – Gornji Vakuf – Kupres, u čijem središtu je izrstao grad Bugojno, smješten na ušću Poričnice u Vrbas, udaljen od Donjeg Vakufa 12 km Gornjeg Vakufa 18 km i Kupresa 27 km. Pred okupaciju 1878. godine, Prusac je i formalno prestao biti središte kadiluka ili kaze i od tada do uvođenja austrougarske političke i administrativne podjele Donji Vakuf je bio, kratko vrijeme i stvarni i formalni sreski centar kome su pripadale opštine Bugojno, Gornji Vakuf i Kupres. Novom administrativnom podjelom izvršenom nakon prvog austrougarskog popisa stanovništva (1880. godine) središte sreza preneseno je iz Donjeg Vakufa u Bugojno, što je imalo dalekosežan značaj za razvoj grada.
U Bugojnu, kao sjedištu kotara ili sreza (zvanični naziv je kotar) bio je smješten kotarski ured u čijem sastavu su djelovali kotarski sud, poreski ured, šumska uprava, gruntovnica i uprava puteva, zatim vojne ustanove (vojnapoštansko-telegrafska stanica, finansijsko odjeljenje, zapovjedništvo oružničkog voda i zapovjedništvo kotarske oružničke postaje) i vjerske institucije (katolički župni ured), prvoslavni prezviterijat, muslimansko kotarsko vakufsko povjereništvo i srpsko-pravoslavna crkveno-školska opština.[7]
Računajući samo uže gradsko područje,[8] broj kuća u Bugojnu povećao se od 1879. do 1910. godine od 120 na 404 ili za 237%. U isto vrijeme, broj stanovnika porastao je od 646 na 1.936, što čini prirast od 200% ili godišnje 6,4%. U istom razdoblju, priraštaj stanovništva u 50 najznačajnijih gradskih naselja u Bosni i Hercegovini iznosio je 64% ili 2,0% godišnje, što znači da je Bugojno imalo dvostruko veći priraštaj od prosječnog za sve gradove u pokrajini. Ovako brz demografski i prostorni razvoj grada bio je uslovljen promijenjenim upravno-političkim statusom i pojačanom saobraćajnom i trgovačkom funkcijom.
Broj stanovnika, kuća i stanova u Bugojnu od 1879 do 1910. godine[9]
1879. | 1885. | 1895. | 1910. | 1879-1910. | |
Broj stanovnika | 646 | 932 | 1.796 | 1.936 | ± +1290 200% |
Broj kuća | 120 | 226 | 342* | 404** | |
Broj stanova | 132 | 189 | 380 | 407 | |
Broj stanovnika
na jedan stan |
4,8 |
4,9 |
4,7 |
4,7 |
Demografski napredak uslovio je, takođe, prirodni priraštaj, proširenje gradske teritorije i znatno useljavanje u grad izvan granica Bosne i Hercegovine i iz okolnih mjesta. Ipak se u Bugojnu dosta skladno razvijao odnos između povećanja broja stnaovnika i broja stanova, što nije bio slučaj u većini gradova i u cijeloj pokrajini. Prosjek po jednom stanu u Bugojnu iznosio je, u ovom razdoblju, 4,75 osoba, dok je prosjek u 66 gradskih naselja bio nešto niži i iznosio 4,50 osoba. Povoljan odnos rasta stanovništva (200%) i stanova (230%) utiče na normalan razvoj grda, jer se u njemu smanjuje pritisak na građevinsko zemljište i kuće, a špekulacije oko profita na promet nekretnina svode se na najmanju mjeru. Razlika između broja nastanjenih kuća i broja stanova ukazuje da se izgradnja kuća s više stanova nije zaustavila na pragu Bugojna. U modernoj istoriji ovakav tip zgrada počeo se graditi u Njujorku 1835. godine, a služile su za stanovanje najsiromašnijeg stnaovništva. Kasnije se ovaj manir proširio i u evropskim gradovima, pa su ga uskoro prihvatili i imućni društveni slojevi.[10]
Polna struktura stanovništva u gradu takođe se može označiti uravnoteženom. Muško stanovništvo je sve do popisa 1910. bilo brojnije od ženskog za 30-66 osoba, a preokret nastupa između 1895. i 1910. godine, kada žene bilježe porast za 152 osobe, a muškarci samo 13. Ova razlika može se objasniti političkim i ekonomsko-socijalnim promjenama izazvanim aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. godine, koje su muško stanovništvo vodile u političku i ekonomsku emigraciju izvan Bosne i Hercegovine. To je bio slučaj i u nekim hercegovačkim srezovima, što je rezultiralo viškom ženskog stanovništva.[11]
Vjerska i etnička struktura gradskog stanovništva u Bugojnu bitno se razlikovala od gradova nastalih na osmanskoj urbanoj tradiciji.
Vjerska struktura gradskog stanovništva u Bugojnu 1879-1910. godine[12]
1879. % | 1885. % | 1895. % | 1910. % | |
katolici | 203 (31,5) | 399 (42,8) | 905(51,1) | 822 (45,5) |
pravoslavni | 267 (41,3) | 316 (33,9) | 436 (24,6) | 441 (22,8) |
muslimani | 176 (27,2) | 195 (20,9) | 344 (19,4) | 533 (28,6) |
jevreji | – – | 22 (2,4) | 72 (4,1) | 60 (4,1) |
ostali | – – | – – | 14 (0,8) | – – |
Iz tabele se vidi da je 1879. godine u Bugojnu postojao vjerski i etnički trougao – pravoslavni, katolici i muslimani – i da se samo broj pravoslavnog stanovništva u gradu povećavao prirodnim priraštajem, dok je kod drugih konfesija, uz prirodni priraštaj, značajnu ulogu imalo useljavanje. Najveći prirast bilježilo je katoličko stanovništvo (oko 400%) usljed doseljavanja većeg broja stranaca, prvenstveno katolika raznih nacija. To je bila opšta pojava nakon austrougarske okupacije gdje se formirala nova administracija i stvarale potrebe ne samo za činovnicima nego i za raznim stručnjacima koji se nisu mogli naći među domaćim stanovništvom. Privredno i kulturno značajnu skupinu među doseljenicima činili su Jevreji (sefeardi i aškenazi) koji u Bosni i Hercegovini žive gotovo isključivo u gradovima. Njihovo interesovanje za Bugojno raslo je s izgradnjom cestovnog i željezničkog saobraćaja i jačanjem trgovine. Iako 1879. godine u cijelom srezu nije bio zabilježen nijedan Jevrej, oni su 1885. godine najbrojniji među useljenicima, jer ih je bilo 22 od ukupno 36 stranaca. Tada su doseljenici činili 3,86% gradskog stanovništva i samo 3 stranca u srezu nisu bila smještena u Bugojnu. U toku narednih 10 godina, broj doseljenika popeo se na 295 (među kojima su 72 Jevreja) i tada su činili 16,65% ukupnog gradskog stanovništva. Od toga bilo je po 137 iz austrijske i ugarske polovice i 21 pripadnik iz drugih država. Tada je znatan broj stranaca bio smješten i u Donjem Vakufu (215), a manji broj i u Gornjem Vakufu (17). to znači da je u bugojanskom srezu bilo 527 doseljenika izvan Bosne i Hercegovine.
Posljednji austrougarski popis stanovništva, iz 1910. godine, obuhvatio je strance po srezovima, a ne po pojedinim mjestima kao do tada. Ipak, ti podaci daju neke nove mogućnosti za sagledavanje nacionalne strukture stranaca. Od ukupno 46.293 stanovnika bugojanskog sreza 46.087 osoba govorilo je srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. Od toga je bilo 278 lica koja su se uselila sa srpskohrvatskog jezičkog područja izvan Bosne i Hercegovine i to iz austrijske polovice (Dalmacija) 118, ugarske polovice (Hrvatska, Slavonija, Vojvodina) 142 i inostranstva (Srbija i Crna Gora) 18. Drugih stranaca, koji su pripadali raznim nacijama, bilo je 206 lica i njihovi maternji jezici bili su španjolski (55), njemački (53), češki (37), slovenački (34), mađarski (10), poljski (8), rumunjski (4), turski (2), talijanski (2) i rusinski (1).[13]Prema istom popisu, 67 lica su naučili srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, njemački 50, turski 41 (rezultat otvaranje medrese), talijanski 5, mađarski 3 i francuski 1. Iz navedenih podataka jasno se vidi da se na bugojanskim ulicama moglo čuti desetak evropskih jezika. U razdoblju 1895.1910. godine, u bugojanskom srezu došlo je do izvjesnog opadanja broja stranaca. Oni su 1895. činili značajnu skupinu od 527 lica, a 1910. godine bilo ih je manje za 43 (8,16%). S obzirom na to da su stranci, uglavnom, bili smješteni u Bugojnu i Donjem Vakufu i u manjem broju u Gornjem Vakufu i Kupresu, jasno je da su oni znatno uticali na vjersku, etničku (prije svega na katoličku i hrvatsku zajednicu), i socijalnu strukturu, prvenstveno Bugojna i Donjeg Vakufa. Prirast muslimanskog stanovništva u gradu Bugojnu bio je intenzivan u razdoblju od 1895. do 1910, a uslovljavan je, uglavnom, doseljavanjem zemljoposjednika iz okolnih sela. Ova pojava bila je veoma prisutna i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima, posebno nakon aneksije, ali i prije nje. U mnogim gradovima umnožava se broj zemljoposjednika s kmetovima i bez kmetova, a u ovu socijalnu skupinu ulaze, osim Muslimana, koji su još uvijek najbrojniji, i pripadnici pravoslavne, katoličke i drugih konfesija.
I pored izrazite agrarne strukture čitavog sreza i potpune odsutnosti industrije, Bugojno je na razmeđu XIX i XX stoljeća spadalo među 25 gradova u Bosni i Hercegovini u kojima je više od polovine njihovog stanovništva nalazilo izvore egzistencije izvan poljoprivrede. Od 307 domaćina i zaposlenih osoba u Bugojnu 1885. godine, na zanatlije i trgovce otpadalo je 105 ili 34,2%, a 108 ili 35,2% na pomoćne radnike, nadničare i sluge, što ukupno iznosi 69,4% produktivnog muškog stanovništva. Od poljoprivrede kao glavnog izvora prihoda živjelo je samo oko 15% gradskog stanovništva. Nakon deset godina (1895), od poljoprivrede kao glavnog izvora prihoda živjelo je 305 osoba ili 17,2% stanovništva, a od drugih izvora prihoda 82,8%. Od 1895. do 1910. godine zabilježen je značajan priliv agrarnog stanovništva u grad. Godine 1910. od poljoprivrede je živilo 800 osoba ili 41,3%, a od svih drugih grana privrede 1.136 osoba ili 58,7% ukupnog stanovništva u gradu.
Socijalna struktura Bugojna, Donjeg i Gornjeg Vakufa 1885. godine[14]
Socijalna kategorija | Bugojno | Donji Vakuf | Gornji Vakuf |
činovnika | 13 % | 2 % | – % |
sveštenika | 1 | 3 | 13 |
učitelja | 1 | 5 | 4 |
zdravstvenog osoblja | 1 | – | |
16 5 % | 10 2% | 17 3% | |
zemljoposjednika | 36 | 28 | 40 |
slobodnih seljaka | 8 | 179 | 120 |
kmetova | 2 | 18 | 1 |
46 15% | 225 36% | 161 30% | |
posjednika kuća i rente | 8 | 61 | 45 |
trgovaca i zanatlija | 105 | 41 | 121 |
pomoćnih radnika,
nadničara i slugu |
108 |
281 |
162 |
ostalih muškaraca
preko 16 godina |
24 |
7 |
27 |
žena i djece |
245 80%
625 |
390 62%
1.342 |
355 67%
1.161 |
Ukupno | 932 | 1.967 | 1.694 |
Socijalna struktura agrarnog stanovništva u gradu Bugojnu
- i 1910. godine[15]
1895.
br. domaćina |
rodbine |
1910.
br. domaćina |
rodbine |
|
zemljoposjednici sa
kmetovima |
3 |
3 |
81 |
154 |
zemljoposjednici bez
kmetova |
– |
– |
132 |
368 |
slobodni seljaci | 27 | 133 | 4 | 10 |
kmetovi | 1 | 1 | 2 | 10 |
kmetovi ujedno sl.seljaci | – | – | 2 | 4 |
ostale osobe koje se bave poljoprivredom
(bezzemljaši) |
43 |
94 |
29 |
4 |
od poljoprivrede živi | 74+231 | 250+550 | ||
ukupno | 305 17% | 800 42% | ||
ostalo civilno stanovniš. | 1.466 83% | 1.136 58% | ||
1.771 | 1.936 |
Ovakav razvoj Bugojna od 1895. do 1910, u kome jača uloga agrarnog sektora, bio je u skladu s opštom tendencijom u Bosni i Hercegovini. S jedne strane, tome je doprinosilo uređivanje gradskih opština nakon donošenja popisa 1897. godine, pri čemu su negdje širene a negdje sužavane gradske opštine, a djelovali su i drugi faktori, kao što je uticaj šerijatskog nasljednog prava i dijeljenje posjeda, preseljavanje zemljoposjednika sa sela u grad, naročito poslije aneksije i konačno, kupovina kmetskih selišta i slobodne zemlje od strane imućnih građana, tako da su se znatno umnožila oba zemljoposjednička sloja.
Isti proces kao u Bugojnu, u nešto naglašenijem vidu odvijao se i u njegovim političkim ispostavama Donjem i Gornjem Vakufu, koji su 1910. godine imali status grada.[16] Iako se razvoj ova dva mjesta međusobno razlikuje, tu se vide sve navedene posljedice, tako da oba ova grada dobivaju prevagu agrarnog stanovništva u svojoj socijalnoj strukturi. Dakle, sve veći broj ljudi zavisi od agrara, umjesto od gradske privrede. Ovaj period u razvoju gradova u Bosni i Hercegovini mogli bismo nazvati periodom svojevrsne agrarizacije gradova, bez obzira na to što oni, istovremeno, dobijaju i značajne urbane i modernizacijske odlike. Kontraverze su glavna odlika tog razvoja, jer su paralelno postojali polufeudalni odnosi u agraru i, s druge strane, kapitalistički odnosi u kojim se vrši akumulacija kapitala i uvodi novi način proizvodnje. U svemu tome zemlja je postala glavni kapital (što je karakteristično za cijeli Balkan) i sve se počelo oko nje vrtjeti. Seljak ima malo zemlje i pred prvi svjetski rat 81912. i 1913), kada je zabilježen najveći talas oslobađanja kmetova uz državnu pomoć, odvija se proces novog ukmećivanja, rada na napolicu i sl.
Osnova socijalne strukture ovog dijela gradskog stanovništva u Bugojnu, koje je izvore egzistencije nalazilo izvan poljoprivrede, zabilježena je popisom iz 1885. godine. Tada su oko 85% gradskog stanovništva činili pripadnici gradske privrede, trgovci, zanatlije i radnici obuhvaćeni raznim vidovima najamnog rada, dok su činovnici, sveštenici, učiteljii zdravstveno osoblje tada činili oko 5% tog dijela stanovništva. Vojnici u Bugojnu tada nisu činili brojnu skupinu. Ne računajući rat, najviše ih je bilo 1895. kada su brojali 25 ljudi, a 1910. godine svega šest. Nakon toga, svi navedeni gradski slojevi su se umnožili, tako da je 1895. godine 1.466, a 1910. godine 1.136 osoba nalazilo izvor sredstava za izdržavanje u zanimanjima izvan agrara. Naročito se povećao broj činovnika, trgovaca, ugostitelja, zanatlija i najamnih radnika, dok su učitelji, svećenici, zdravstveno osoblje i sl. bili limitirani tadašnjim stepenom ukupnog razvoja.[17]
Isti razlozi koji su podsticali demografski napredak Bugojna uslovljavali su i njegov privredni razvoj. Prenošenjem sreske administracije iz Donjeg Vakufa u Bugojno i stvaranjem u njemu političkog i upravnog centra za cijelu gornjevrbasku regiju i kuprešku visoravan, gotovo preko noći, osim političkog, povećao se i njegov saobraćajni, privredni i kulturni značaj. Sljedeći važan događaj na polju moderne istorije ovog grada bila je odluka austrougarske uprave da željezničku prugu Sarajevo – Bos. Brod poveže s dolinom rijeke Vrbasa. Planovi da se izgradi pruga od Lašve, preko Travnika i Donjeg Vakufa i Bugojna do Splita, više puta su aktuelizirani, ali su ostali neostvareni, prvenstveno iz političkih razloga, jer se sudbina ovog projekta vrtjela oko Rijeke i mađarskih, odnosno talijanskih interesa u njoj. Splitska luka, spojena normalnotračnom prugom sa zaleđem trebala je biti «kompenzacija» za riječku.[18] Ostalo se pri skromnijem projektu, pa je uskotračna pruga od Lašve preko Travnika i Donjeg Vakufa do Bugojna, u dužini od 70,8 km i Donji Vakuf-Jajce (33,6 km) građena u etapama. Od Lašve do Travnika pruga je završena 26. oktobra 1893, a do Bugojna godinu dana kasnije 14. oktobra 1894. Odvojak od Donjeg Vakufa do Jajca pušten je u saobraćaj 1. maja 1895. godine. Uključivanjem u željezničku mrežu Bugojno je znatno pojačalo svoju saobraćajnu i privrednu funkciju u čitavom regionu. Iz njega, kao krajnje tačke ove pruge, transporti su nastavljani preko Kupresa i Livna za Split i Dalmatinsku Zagoru, a preko Gornjeg Vakufa i Prozora u dolinu rijeke Neretve. Od tada su ljudi i roba stizali u Bugojno neuporedivo brže i sigurnije nego tradicionalnim sredstvima (tovarnim konjima organizovanim u karavane i kolima s goveđom i konjskom zapregom). Izgradnjom cesta i željezničkog saobraćaja stvorena je jedna od osnovnih pretpostavki za uspostavljanje čvršćih privrednih, političkih i kulturnih veza čitavog gornjovrbaskog područja sa širim prostorima Bosne i Hercegovine i izvan nje.
Glavni izvor prihoda stanovništva bugojanskog sreza dolazio je od agrarne privrede iz koje su svoju snagu crpila tri gradska naselja (prema statusu iz 1910. godine), što predstavlja rijetkost u cijeloj pokrajini. Godine 1895, od poljoprivrede kao glavnog zanimanja živjelo je 87,50%, a 12,50% od drugih privrednih grana. Ovakva privredna struktura bila je nešto povoljnija od bosanskohercegovačkog prosjeka. Od poljoprivrede kao glavnog izvora prihoda u pokrajini je živjelo 88,34%, a od drugih zanimanja 11,66%. Godine 1910, procenat agrarnog stanovništva u bugojanskom srezu smanjio se na 84,30% a nepoljoprivredno je poraslo na 15,7%. U isto vrijeme, u Bosni i Hercegovini poljoprivredno stanovništvo činilo je 86,57%, a nepoljoprivredno 13,43%. To znači da se procenat nepoljoprivrednog stanovništva u bugojanskom srezu povećao 1895-1910. godine za 3,20%, a u Bosni i Hercegovini za svega 1,77%.
Početkom XX stoljeća vrijednost žetve glavnih ratarskih proizvoda (pšenica, kukuruz, zob, raž, napolica, proso, heljda, ječam, krompir, kupus, šljive, jabuke, kruške, sijeno)[19] u bugojanskom srezu iznosila je 2,087.400 kruna, što je po jednom agrarnom stanovniku iznosilo 55 kruna (a ako se računa ukupno stanovništvo onda dohodak iznosi 47 kruna). Proizvodnja žitarica (pšenica, kukuruz, ječam, raž, napolica, proso i heljda) iznosila je oko 255 oka ili 326 kg po jednom stanovniku. Računa se da je za normalnu ishranu jednog odraslog čovjeka (u to vrijeme) bilo potrebno 18 kg žita mjesečno, ili 216 kg godišnje. Ako se odbiju sjeme i drugi rashodi, još uvijek je ostajalo dosta viškova žita koji su upravo Bugojnu davali atribut žitnog tržišta. Među žitaricama najviše se proizvodio ječam, zatim napolica i pšenica, pa tek na četvrto mjesto dolazi kukuruz koji je u Bosni i Hercegovini bio najrasprostranjenija hljebna kultura. Ovaj odnos prema kukuruzu odredili su geografski i klimatski uslovi dijelova bugojanskog sreza (planinski predjeli i kupreška visoravan). Bugojanski srez je već tada stekao dobru reputaciju u gajenju krompira i na jednog stanovnika ovog sreza proizvođeno je preko 86 okoa (118 kg), što predstavlja sam vrh u pokrajini. Od 90-ih godina XIX stoljeća u bugojanskom srezu uvodi se kultura repe koja je bila odličnog kvaliteta i davala je prihod od 960 kruna po hektaru. Za unapređenje voćarstva, koje je imalo izvanredne prirodne uslove, u Bugojnu je osnovana voćarska škola koja je na 3 ha površine svake godine uzgajala 8.000 oplemenjenih sadnica koje su besplatno dijeljene stanovništvu. Osim toga, za unapređenje poljoprivrede, u Bugojnu je 1904. osnovana sreska poljoprivredna zadruga, koja je, kao i u još nekim sreskim mjestima, imala zadatak da unapređuje duhovne i materijalne odnose seljaka i da potpomaže i štiti njihove interese.[20]
Osim povoljnih prirodnih uslova za uzgoj gotovo svih vrsta žitarica, voća i povrća u Skopaljskoj dolini, brdoviti i planinski dijelovi bugojanskog sreza nudili su izvanredne mogućnosti za razvoj stočarstva i šumske privrede. Seljaci su koristili ove prednosti, pa je početkom XX stoljeća bugojanski srez raspolagao s najmanje 9.000 konja, 11.000 grla rogate stoke, 100.000 ovaca, 13.000 koza i oko 900 svinja. Prema cijenama iz 1908. godine, vrijednost stočnog fonda iznosila je oko tri miliona kruna ili oko 67 kruna po jednom stanovniku.
- Broj stoke u gradu Bugojnu[21]
1895. | 1910. | |||
br. vlasnika stoke | 185 | 197 | + 12 | + 6,5% |
konja | 117 | 103 | – 14 | – 12% |
goveda | 709 | 489 | – 220 | – 31% |
ovaca | 320 | 193 | – 127 | – 40% |
koza | 116 | 33 | – 83 | – 72% |
svinja | 35 | 109 | – 74 | – 211% |
pčelara | 16 | 5 | – 11 | – 69% |
košnica | 35 | 28 pletenih |
Prema navedenim podacima vidi se da ni bugojanski srez, a ni samo gradsko područje nisu bili pošteđeni opadanja stočnog fonda koje je u deceniji pred I svjetski rat zahvatilo cijelu Bosnu i Hercegovinu. To je bila posljedica carinskog rata između Austro-Ugarske i Srbije (1906-1911. godine i promjenâ u oblasti carinske i agrarne politike u Monarhiji. Izvoz stoke i mesa iz Bosne i Hercegovine se povećavao i naročito su na udaru bila goveda i ovce.[22] Veliki pad u broju stoke austrougarska statistika u Bosni i Hercegovini obrazlagala je i prelaskom s ekstenzivnog na intenzivno stočarenje, mada se nisu mogli prezentirati uvjerljivi podaci o modernizaciji stočarstva, bez obzira na to što su i u bugojanskom srezu postojali pokušaji uvođenja meltalske pasmine goveda, naročito u okolini Kupresa, gdje su za to postojali veoma povoljni prirodni uslovi.
Osim poljoprivredne proizvodnje, bugojanski srez imao je dobre prirodne uslove i za razvoj šumske privrede, prvenstveno za eksploataciju i preradu drveta. U tom smislu, ostalo je predanje o postojanju pilana potočara na Poričkoj i Prusačkoj rijeci i Šemešnici (lijeve pritoke Vrbasa), te rijeci Vitini (desna pritoka Vrbasa). Jedna od tih pilana bila je podignuta na Poričkoj rijeci kod Ajkunića točila i ušla je u predanje kao jedna od najstarijih u pokrajini (Ii polovina XVIII stolje), osobena po tome što su svi njeni objekti i instalacije, izuzev željezne testere, bili izrađeni od drveta, uključujući i eksere. Vlasnik ove pilane bila je porodica Alibegovića iz Poriča. U narodu je, takođe, ostalo zapamćeno, a postoje i pisani tragovi, da su za vrijeme osmanske vladavine postojale dvije pilane na Prusačkoj rijeci, četiri u slivu rijeke Šemešnice i jedna na rijeci Vitini. To su bile male pilane potočare sa po jednom testerom koje su kovali kovači Cigani u Donjem Vakufu i nosile su ime «ciganske testere». Pilane na Šemešnici posjedovale su porodice Vasića i Ilića iz Košćana, te porodice Džolića i Ponjavića iz Kutanje.[23]
Kasnije, krajem XIX i početkom XX stoljeća, eksploatacija šuma i prerada drveta dobile su nove, moderne oblike, ali su znatno zaostajale iza stvarnih prirodnih uslova, jer su veliki šumski kompleksi ostali netaknuti. Neki Joca Milenković podigao je pilanu potočaru u Maškari (G. Vakuf), a Feldbauer Samuel u Šemešnici (D. Vakuf). Izuzetno značajno bilo je angažovanje privatnog preduzimača iz Zavidovića Felixa Cavallini-a, koji je 1910. godine zakupio desetogodišnju eksploataciju šumskog područja Točilo-Raduša (500 ha), s drvenom masom od 55.000 m3 četinarskog drveta. zbog finansijskih teškoća ovo preduzeće je 1912. godine svoj ugovor prenijelo na firmu Ademage Mešića i Jakoba Haima, koja je 1913. godine u Trnovači (nedaleko od G. Vakufa) izgradila parnu pilanu s dva gatera, a za izvoz drveta iz ugovornog područja 800 m suvih riža i 9 km puteva. Ova firma je u toku 1913. i 1914. godine posjekla i preuzela u ugovornom području 18.300 m3 četinarskog drveta. Zbog ratnih neprilika, ovo preduzeće je krajem 1914. godine obustavilo sve radove u šumi, a krajem 1916. godine ustupilo je u zakup svoja pilanska postrojenja bečkoj firmi Ujedinjena industrija drveta a.d. (Vereinigte Holzindustrie A.G.). Ova firma je radila za vojne (ratne) potrebe, pa je u nedostatku lokalne radne snage u svojim pogonima za sječu i rad na pilani koristila ratne zarobljenike. Pilana je na taj način bila u pogonu sve do vojnog sloma Monarhije u jesen 1918. godine.[24] Ne računajući nekoliko sitnijih objekata, kao što su ciglane i pilane potočare, ova pilana u Trnovači predstavlja prvo industrijsko preduzeće u bugojanskom srezu koje upotrebljava parnu pogonsku energiju.
Osim začetka industrijske eksploatacije i prerade drveta, u pojedinim dijelovima bugojanskog sreza, koji nisu imali dovoljno obradive zemlje, razvijali su se kućne radinosti i razni zanati kao neophodni, dopunski izvor prihoda. Čitave porodice specijalizovale su se u proizvodnji drvenog posuđa (od kašike do kaca raznih veličina i namjena), poljoprivrednih alatki (vila i grabalja), zatim držala za motike, sjekire, kose, lopate i sl., te sepeta, brezovih metli itd. S obzirom na to da su u to vrijeme u Bosni kuće građene od drveta, a u Hercegovini od kamena i u bugojanskom srezu bilo je dosta vještih majstora tesara, kao što su Dalmatinska Zagora i uopšte kraški predjeli davali vrsne majstore u građevinskom oblikovanju kamena.
Osnovu privredne strukture grada Bugojna na razmeđu XIX i XX stoljeća činili su trgovina, ugostiteljstvo, zanatstvo, kućna radinost i skromni začeci industrijske proizvodnje. U neproizvodnoj oblasti najviše radnih mjesta nudila je državna uprava, a zatim vojne, prosvjetne, zdravstvene i vjerske institucije.
Godine 1855. u Bugojnu su zabilježene tri značajnije trgovine koje vjerovatno, nisu bile jedine, ali su predstavljale začetak najznačajnije privredne grane u gradu. Trgovina žitom, stokom i drugim poljoprivrednim proizvodima vodila je brzom porastu broja trgovaca, tako da je, tri godine nakon uvođenja Trgovačkog zakona za Bosnu i Hercegovinu. 1886. godine, u Bugojnu bila sudski protokolisana 21 trgovačka firma,[25] dakle isti broj kao stari trgovački centar na Savi Bos. Kostajnica ili Zenica. Do kraja I svjetskog rata u Bugojnu je sudski protokolisana ukupno 61 firma, od kojih je većina stabilno radila, dok su neke od njih, iz različitih razloga, prestajale da rade ili rpopadale. Za razliku od starih gradova, u Bugojnu su muslimanski trgovci u manjini. Među prvim protokolisanim firmama spominje se samo Meho Bevrnja (1886), a svi ostali iz 1900. ili 1907. godine. Uz svega devet muslimanskih dolazi i 5 jevrejskih protokolisanih trgovačkih firmi i one zajedno čine oko jedne četvrtine ukupno registrovanih. Iz pregleda protokolisanih firmi vidi se da su najbrojniji hrvatski i srpski trgovci koji su zajednički i formirali bugojansku trgovačku čaršiju.
Spisak protokolisanih trgovačkih firmi u Bugojnu 1883-1918.[26]
Naziv firme | God. protokol. | Primjedba | |
1. | Altarac Solomon | 1885. | Firma se prvi put pominje 1855. god. |
2. | Atijas Solomon Haim | 1894. | |
3. | Atias S. Isidor | 1908. | |
4. | Atijas S. Mordohaj | 1895. | |
5. | Avdalajbegović Remzi beg | 1907. | |
6. | Babić Anto | 1885. | Firma se prvi put
pominje 1855. god. |
7. | Babić I. Franjo | 1900. | |
8. | Babić A. Jozo | 1905. | |
9. | Babić Stipo | 1885. | Firma se prvi put pominje 1855. god. |
10. | Balagija Abdulah | 1907-1912 | |
11. | Baltić i Dimić | 1887. | |
12. | Braća Baltić | 1886. | |
13. | Baruh Samuel | 1901. | |
14. | Behara Krstan | 1908. | |
15. | Bevrnja Meho | 1886. | |
16. | Budimir Maranguz Pero | 1886. | |
17. | Bušatlija Husein beg | 1907. | |
18. | Čolić Nikola i Anto | 1904. | |
19. | Dautbegović Mustajbeg | 1907-1912. | |
20. | Dilber Marko | S1894. | |
21. | Dimić Perendić Marko | 1894. | |
22. | Domaćinović braća | 1900. | |
23. | Đurendić V. Risto | 1904. | |
24. | Đurendić Vuko | 1885. | |
25. | Freškura Franc | 1884. | |
26. | Gaković Redžo | 1886. | |
27. | Grof Ludwig | 1904. | |
28. | Grof Rudolf | 1914. | |
29. | Hadžiavdić Jusuf | 1908. | |
30. | Heydušek Theodor | 1907. | |
31. | Ivičić Ilija | 1886. | |
32. | Ivanković Ivić Stjepan | 1908. | |
33. | Jelić Čedomir L. | 1908. | |
34. | Jelić Ilija | 1886. | |
35. | Jelić Simo | 1886. | |
36. | Jezidžić Stipo | 1886. | |
37. | Karadža Abdul Rezak | 1908. | |
38. | Kirlić Alija | 1907-1913. | |
39. | Kolovrat braća | 1886. | |
40. | Kolovrat sinovi F. | 1907. | |
41. | Kolovrat i drug | 1913. | |
42. | Krstanović braća | 1894. | |
43. | Madunić Ivo | 1912. | |
44. | Madunić Juko i Ivo | 1894-1913. | |
45. | Marinović r. Simo | 1910. | |
46. | Pavlović Nine i brat | 1910. | |
47. | Perković Ivanković Ivo | 1894. | |
48. | Popadić Boško | 1886. | |
49. | Popadić braća | 1886. | |
50. | Praljak J. Jovo | 1885. | |
51. | Radović Tomo | 1894-1914 | |
52. | Rustempašić Muhamed beg | 1900-1914 | |
53. | Salom Ušćuplija Abraham | 1885. | |
54. | Sandić J. Ilija | 1903. | |
55. | Sinovi Nikole Pavlovića | 1885. | |
56. | Subašić Ilija | 1904. | |
57. | Subašić braća | 1885. | sa filijalom u Kupresu |
58. | Šandrk Ivan | 1886. | |
59. | Topić Tufekčić tomo | 1885. | |
60. | Trifković Lugušić Ilija | 1885. | |
61. | Vasić Pero | 1885. |
Iz strukture trgovačkih radnji u Bugojnu vidi se da one ne odudaraju od drugih sličnih mjesta u Bosni i Hercegovini. U početku se cijela familija javlja kao nosilac firme, dok se vremenom braća dijele i stvaraju nove trgovine, što znači da su patrijarhalne veze brzo kidane nakon nestanka oca porodice. Druga karakteristika jeste da se na razmeđu dva stoljeća vrši diferencijacija između zanata i trgovine i da se počinje stvarati tip specijalizovanog trgovca, za razliku od ranijih trgovaca koji, mahom, trguju mješovitom robom. Trgovina s ćepenika bila je najvažniji oblik razmjene dobara, ali se uz ovaj vid trgovine pojavljuju godišnji vašari (sajmovi, derneci, panađuri)k i nedjeljni i pijačni dani, kao nezaobilazni i nezamjenjivi oblik razmjene dobara između sela i grada i širih oblasti međusobno. Zabilježeno je da su 1870. godine stanovnici Bugojna zatražili od turskih vlasti da im odobre održavanje trodnevnog godišnjeg vašara «u cilju povećanja trgovine i usljed toga što se nalazi na putu kuda mnogo putnika prolazi». Iste godine, mutesarif travničkog sandžaka (okruga) objavio je da će se u Bugojnu održavati vašar u trajanju od tri dana, s početkom 15. septembra svake godine. Odobrenje datuma i trajanja vašara vršeno je posredstvom okružne oblasti u Carigradu i do austrougarske okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini održavani su vašari u 87 raznih gradova, varoša i sela. Od toga u 72 mjesta održavani su sedmični pijačni dani, a u 27 godišnji vašari. S obzirom na to da se Bugojno našlo već tada među 27 mjesta koja su imala godišnji vašar, to mu je dalo novi zamah za razvoj trgovine, što potvrđuje i navedeni spisak sudski protokolisanih firmi.[27]
Nakon austrougarske okupacije, datum održavanja godišnjeg vašara u Bugojnu bio je promjenljiv sve do 1907. godine, od kada se ustalio na 18. oktobar.[28] Godišnji vašari u Bugojnu, kao i u drugim mjestima, predstavljali su najveći privredni i društveni događaj za koji su se brižljivo pripremali svi društveni slojevi i svi uzrasti stanovništva. Na njima su trgovci i zanatlije iz raznih krajeva nudili svoju robu, seljaci su dogonili stoku, žito i proizvode kućne radinosti, razni putujući zabavljači nudili su zabavu tako da se šarolika masa svijeta stapala u jedinstvenu sliku vašara i njegove neponovljive atmosfere. Svi su nešto prodavali i kupovali i u tome uživali.
Prema podacima s početkom XX stoljeća, na godišnji vašar u Bugojnu dogonjeno je oko 2.400 grla rogate stoke, 400 konja, 4.000 grla sitne stoke i oko 100 svinja, a na sedmični pijačni dan prosječno po 150 grla rogate stoke, 50 konja, 600 komada sitne stoke i 20 svinja.[29]
Osim trgovina mješovitom robom, žitom i stokom, u Bugojnu je bilo više tradicionalnih bosanskih gostionica i kafana, što je neminovan pratilac formiranja naših gradova. Početkom XX stoljeća zabilježeno je da u Bugojnu uspješno rade dva hotela i jedno prenoćište. Franc Freškura podigao je na željezničkoj stanici hotel «Vrbas» s deset soba, koji je 1908. uredio restoran i promjenio ime u Hotel «Bosna». Dobar poslovni ugled imao je i drugi hotel «Zum schwarze Adler» (Kod crnog orla), čiji je vlasnik bio Ludwig Grof, koji je proširio svoj hotel i dao mu ime «Grand hotel Grof». Ovaj hotel imao je u početku šest, a 1918. godine 15 soba. U gradu je bilo i jedno prenoćište 3 4 sobe, čiji je vlasnik bila Ruža Grubeša.[30]
U gradu je bilo smješteno više zanatskih radnji koje su podmirivale potrebe gradskog i okolnog seoskog stanovništva. Struktura zanata nije bila opterećena tradicijom, nego je odgovarala stvarnim potrebama stanovništva. Na cijeni su bili kovači, kolari, građevinari, koji su u većini bili dunđeri, ili majstori opšteg profila koji su znali izgraditi bosansku kuću od temelja do useljenja. U ovom periodu došlo je do značajnih promjena u ovoj oblasti, jer se osim državnih, javnih građevina, u Bugojnu počinju zidati veće i ljepše kuće za potrebe trgovaca, činovnika i zemljoposjednika koji useljavaju u grad. Ove nove potrebe pratilo je podizanje prvih ciglana koje prave preokret u proizvodnji građevinskog materijala koji potiskuje drvo. Vlasnici prvih ciglana bili su Marko Ribičić, Stipo Šandrk i Pero Kolovrat. Time je počela i u Bugojnu era modernog građevinarstva. Podignute su reprezentativne građevine, kao što je zgrada kotarskog ureda u arapskom stilu (današnja gimnazija), zgrada sreskog suda, narodne osnovne škole, željezničke stanice, vojne pošte i telegrafa itd. Oslanjajući se na bogatu tkačku tradiciju Skopaljske doline, osnovane su filijale Tkaonice ćilima iz Sarajeva. Potreban materijal i mustre radnice su dobijale od Tkaonice i naručene predmete izrađivale kod svojih kuća, a gotovu robu predavali su firmi i dobijale određenu platu.[31]
Važan ekonomski faktor u gradu činili su solidno plaćeni činovnici, koji su gotovo isključivo bili doseljenici iz raznih pokrajina Monarhije i nosioci modernizacije i evropeizacije u gradu. Osim nosilaca političke i vojne vlasti, u ovu socijalnu skupinu spadali su i sreski ljekar, veterinar, apotekar te nekoliko učitelja i sveštenika koji su, ujedno, činili i intelektualnu kremu grada, koja je zajedno s domaćim trgovačkim slojem, u biti, nosilac bogatog društvenog i kulturno-prosvjetnog života.
Struktura zanimanja u bugojanskom srezu 1910. godine[32]
Privredna grana | privređuje | izdržavanih | svega |
Poljoprivreda, stoč. vrtlarstvo | 15.079 | 26.129 | 41.208 |
Šumarstvo i ribolov | 21 | 68 | 89 |
Rudarstvo | 4 | 5 | 9 |
Ind. kamena, zemlje, gline, stakla | 8 | 25 | 33 |
Obrada metala | 223 | 583 | 806 |
Izrada oruđa i instrumenata | 20 | 22 | 42 |
Hemijska industrija | 1 | 2 | 3 |
Rasvjeta, vodovod i slično | 4 | 14 | 18 |
Građevinarstvo | 34 | 130 | 164 |
Tekstilna industrija | 79 | 141 | 220 |
Kožarska industrija | 13 | 17 | 30 |
Drvna industrija, rezbarstvo | 40 | 68 | 108 |
Industrija hrane | 129 | 293 | 422 |
Proizvodnja pića ugostiteljstvo | 114 | 291 | 405 |
Industrija odijevanja | 201 | 248 | 449 |
Trgovina | 144 | 387 | 531 |
Bankarstvo i krediti | 1 | 1 | 2 |
Saobraćaj | 53 | 143 | 196 |
Kućna posluga i razni posl. za pl. | 206 | 380 | 586 |
Javna služba | 236 | 500 | 736 |
Slobodna zvanja | 4 | 6 | 10 |
Ostalih | 98 | 129 | 227 |
S v e g a | 16.712 | 29.581 | 46.293 |
Iz zvaničnog statističkog pregleda zanimanja stanovništva bugojanskog sreza 1910. godine vidi se da je svaki deseti stanovnik koji privređuje svoju egzistenciju osiguravao izvan agrara, odnosno da je 89% ukupnog stanovništva sreza živjelo od poljoprivrede kao glavnog izvora prihoda. U vanagrarnim oblastima zanimanja prednjačili su obrada metala, proizvodnja hrane, ugostiteljstvo, industrija odijevanja, trgovina, kućna posluga i drugi poslovi za platu i javna služba. U ovim granama radilo je 1.253 lica (oko 77%) od ukupno 1.633 zaposlenih izvan agrara. To jasno pokazuje da je bila veoma spora dinamika privrednih i socijalnih promjena u srezu. Izostao je razvoj industrije i to se nije moglo nadomjestiti starim načinima proizvodnje izvan agrara. U takvim uslovima, ni grad Bugojno nije mogao promijeniti svoj trgovačko-agrarni karakter. Zbog toga se u njemu nije izvršila snažnija akumulacija i organizacija kapitala koja bi stvorila novčane institucije za finansiranje privrednog, prije svega industrijskog razvoja čitavog kraja. Svi novčani zavodi koji su u Žbugojnu formirani na razmeđu dva vijeka (Srpska štedionica, Hrvatska težačka blagajna, Hrvatska seljačka zadruga za štednju i zajmove, Kotarska pripomoćna zaklada), bili su više nacionalne institucije stvorene da potpomognu razvoj poljoprivrede i seljaka vežu za moderne nacionalne institucije, nego finansijske institucije koje bi vodile opštem privrednom progresu.
Na razmeđu XIX i XX stoljeća Bugojno se nije razvijalo samo kao politički i privredni centar sreza, nego je sve više preuzimalo i kulturno-prosvjetno i društveno vodstvo čitavog gornjovrbaskog kraja. U njemu se relativno brzo formirao sloj imućnog građanstva činovničkog i trgovačkog porijekla, pripadnika raznih nacija i kultura, koji je, kao i svugdje gdje se javio, osjećao potrebu za višestranim društvenim uticajem i potpunijim duhovnim i društvenim životom. Iz te potrebe nastala je višestrana i dosta intenzivna prosvjetna, kulturna i društveno-politička aktivnost.
Prvu osnovnu školu u Bugojnu otvorili su franjevci 1868. godine, koju je 1872. godine pohađalo 30 djece. Ova škola, kao i druge koje je osnivao ovaj red, ukinuta je 1883. godine, jer je uslijedilo otvaranje Narodne osnovne škole koju su pohađala djeca svih konfesija, a školske 1886/87. u gradu je podignuta impozantna školska zgrada. U okviru srpsko-pravoslavne crkvene opštine osnovana je srpsko-pravoslavna osnovna škola, dok je uz džamiju otvoren mekteb, a kasnije i medresa. mreža osnovnih škola završena je 1893. godine, kada je «Družba sestara milosrdnica sv. Vinka» iz Zagreba otvorila u Bugojnu katoličku djevojačku školu, koja je imala 114 učenica i 5 nastavnica.
Učitelji u narodnoj osnovnoj školi u Bugojnu 1886-1918. godine[33]
Ime i prezime | Godinaslužbovanja | |
1. | P. Galcinja | 18886-1889. |
2. | Tomljenović Tomislav | 1889-1892. |
3. | Jefto Abramović | 1893-1895. |
4. | Sofija Mandić | 1895. |
5. | Josip Brkić, pom. Učitelj | 1895. |
6. | Josip Rujić, starješina | 1896-1899. |
7. | Jelka Bilić | 1896-1899. |
8. | Ljubomir Matulić, pom. Učitelj | 1896-1901. |
9. | Josip Čurić, starješina | 1899. |
10. | Knežević Anton | 1900-1903. |
11. | Steinmetz Johanna, pom. Učiteljica | 1900-1901. |
12. | Franić Danica | 1902-1903 |
13. | Tomasović Andrras, pom. Učitelj | 1902-1903 |
14. | Palandžić Nikola, upravitelj škole | 1904-1910. |
15. | Miljušević Ida | 1904-1905. |
16. | Čolić Stjepan, pom. Učitelj | 1904. |
17. | Đogo Husein, pom. Učitelj | 1905. |
18. | Mulić Hamdija | 1906-1909. |
19. | Bešlić Milan | 1906-1910. |
20. | Vukelić Zora, pom. Učiteljica | 1907-1908. |
21. | Erdosy Zora, suplent učiteljica | 1909. |
22. | Fejzagić Džemal | 1910. |
23. | Mandušić Jelena, suplent učiteljica | 1910-1916. |
24. | Šimunac Stjepan, upravitelj i učitelj škole | 1911-1916. |
25. | Šiljković Mehmed | 1911-1916. |
26. | Kalaica Josip | 1911-1914. |
27. | Vudanović Angelina | 1916-1918. |
28. | Konig Elza | 1916. |
29. | Krešić Ivan, upravitelj | 1917-1918. |
30. | Hvala Matilda | 1917-1918. |
31. | Špez Marija | 1917-1918. |
32. | Kaprikul Ana | 1917-1918. |
U početku je u narodnoj osnovnoj školi bio zaposlen samo jedan učitelj, a kasnije 2 ili 3 učitelja i jedan pomoćni učitelj. Iz navedenog pregleda vidi se da su se učitelji često mijenjali i samo mali broj je ostajao po nekoliko godina.
Pismenost u bugojanskom srezu 1910. godine[34]
I Znaju čitati
i pisati muški ženski |
pravoslav. 537 187 |
katolici 909 447 |
muslimani 584 23 |
ostali 27 23 |
Svega 2.057 680 |
Svega | 724 (6,4%) | 1356(11,14%) | 607 (5,10%) | 50 (71%) | 2.737 |
II Ne znaju
čitati i pisati |
5.696 |
5.396 |
5.737 |
1 |
16.830 |
5.415 | 5.396 | 5.552 | 19 | 16.406 | |
11.111(93,6% | 10.815(88,9%) | 11.289(5,1%) | 20 (29%) | 33.236 |
Iz tabele se vidi da je opšta pismenost u bugojanskom srezu izražena niskim procentom od 8,24% i zaostajala je iza pismenosti u Bosni i Hercegovini, koja se kretala oko 12%. Velike su razlike u pismenosti na selu i u gradu, ali o tome nema odvojenih podataka. Iz tabele se, takođe, vidi da je pismenost različita kod pripadnika pojedinih konfesija. Pravoslavnih je bilo pismenih 6,4%, katolika 11,14%, muslimana 5,10% i ostalih 71%. Ovim treba dodati još ukupno 50 lica koja su znala samo čitati. Od ukupno 14.373 djece i omladine od 7 do 20 godina znalo je čitati i pisati svega 1.360 ili 9,5%, što znači da je, i pored toga što su do 1912. godine u srezu otvorene 4 narodne osnovne škole, srpsko-pravoslavna osnovna škola, mektebi i medresa, katolička djevojačka škola milosrednih sestara, nepismenost reprodukovana s 91% tog uzrasta. Očigledna je razlika i u pismenosti po polovima. Kod pravoslavnih odnos pismenih muškaraca i žena bio je 8,6% prema 2,2%, kod katolika 14,4%: 7,6% i muslimana 9,2% : 0,41%. Veoma nizak procenat pismenih, naročito muslimanki, bio je zbog toga što su one vrlo rijetko pohađale narodne osnovne škole, a u mektebima se nije učila latinica i ćirilica, koje su jedino bile obuhvaćene statistikom, nego samo arebica i arapsko pismo.
Društveno-ekonomske i druge promjene na razmeđu XIX i XX stoljeća podstakle su u Bugojnu bogatu i raznovrsnu kulturno-prosvjetnu i druge društvene aktivnosti, koje su svojim značajem premašivale ekonomsku snagu grada i brojnost njegovog stanovništva. To je bilo vrijeme kada se u cijeloj Bosni i Hercegovini osnivalo mnogo raznovrsnih društava koja su odražavala potrebe i interese novih i starih društvenih snaga, vjerskih i nacionalnih pokreta i modernih socijalno-političkih ideologija.
Kao što je oblast obrazovanja i vaspitanja imala dva usmjerenja – Konfesionalne škole, koje su nastavljale tradicionalnu zatvorenost obrazovanja i vaspitanja unutar vlastite vjerske zajednice i narodne osnovne škole, koje osniva država, a pohađaju ih djeca bez ikakvih vjerskih i nacionalnih ograničenja – tako je i oblast kulturno-prosvjetnog i društvenog rada imala dvije tendencije. Jednu je zastupala i provodila austrougarska vlast, a drugu domaće stanovništvo u okviru svojih vjerskih i nacionalnih zajednica. U uslovima političke obespravljenosti, prosvjeta, kultura i umjetnost jedine su mogle progovoriti prikrivenim političkim i nacionalnim jezikom. Otuda su sva udruženja, bez obzira na to kakvi su im ciljevi bili i ko ih je osnovao, imala zadatke da se «nepolitički» bave političkim i nacionalnim radom.
Kulturno-prosvjetna, socijalna i humanitarna društva u Bugojnu 1878-1914[35]
Naziv društva | Godina osnivanja | |
1. | Činovnička kasinna – Beamten – Kasino | 1893. |
2. | Ukrašavajuće društvo – Verschonungsverein | 1895. |
3. | Pjevačko društvo | 1898. |
4. | Hrvatska narodna čitaonica | 1900. |
5. | Biciklističko društvo | 1900. |
6. | Dobrovoljno vatrogasno društvo | 1902. |
7. | Turska kiraethana – čitaonica | 1904. |
8. | Podružnica hrvatskog potpornog društva «Napredak» | 1905. |
9. | Srpsko pjevačko društvo «Javor» | 1906. |
10. | Pododbor srpskog potpornog društva «Prosvjeta» | 1907. |
11. | Mjesni odbor Hrvatske narodne zajednice | 1907. |
12. | Hrvatski sokol | 1909. |
13. | Srpski soko | 1909. |
14. | Pododbor potpornog društva «Gajret» | 1910. |
15. | Srpska narodna organizacija | 1911. |
16. | Muslimanski klub | 1913. |
17. | Ratno dobrovoljno dobrotvorno društvo | 1914. |
Iz pregleda društava vidi se da su stanovnici Bugojna bili veoma otvoreni prema kulturno-prosvjetnim, humanitarnim, sportskim i nacionalno-političkim idejama. U društvenom životu led je probijen osnivanjem Činovničke kasine, koja zaslužuje veliku pažnju, s obzirom na to da «kasina» postaje mjesto gdje se okupljaju činovnici, vojnici, poslovni ljudi, uglavnom doseljeni svijet koji preko kasine stvara jedan novi, drukčiji društveni život. Jedno od najinteresantnijih i jedinstvenih udruženja u Bosni i Hercegovini jeste udruženje za uljepšavanje grada koje je, između ostalog, imalo zadatak da njeguje bilje, pošumljava i podiže parkove, što, svakako, predstavlja preteču ljubitelja prirode i modernih ekoloških udruženja. Ono je interesantno i po tome što u njemu prednjače domaći ljudi svih konfesija. Čitaonice su u Bugojnu imale obrazovne i humanističke ciljeve. Na primjer, Hrvatska narodna čitaonica u početku ima 54 člana, a kasnije 78, a u njenom odboru sjede najugledniji hrvatski trgovci u gradu: Stipo Grgić, Stipo Domaćinović, Ilija Subašić, Anto Babić, Stipo Budimir, fra Dominik Gajsilović i Nikola Dilber. «Tursku čitaonicu» osnovao je odbor na čelu sa zemljoposjednikom Ahmed-begom Bušatlijom. Hrvatsku narodnu zajednicu vodi fra Marijan Lovrić, zajedno sa Stipom Domaćinovićem, Stjepanom Subašićem i Ninom Pavlovićem, s impozantnim brojem od 450 članova.
Humanitarne ideje društava «Prosvjete», Gajreta» i «Napretka», koja su imali zadatak da pomognu podizanju nacionalne inteligencije na univerzitetima i zanatlijskog i trgovačkog podmlatka, naišle su na dobar prijem kod bugojanskog građanstva. «napredak» ima 51 člana, «Gajret» 1905. godine ima 10, a 1907 s članovima iz Gornjeg Vakufa ima 160 članova. «Prosvjeta» 1908. ima 70 članova,[36] a njome rukovodi Risto Đurendić zajedno s Čedomirom Jovićem, Milanom Jovanovićem i Đorđom T. Radovićem. I kod Srba, kao i kod Hrvata, čitavim društvenim životom rukovode bogati ljudi – trgovci koji se nalaze u upravnim odborima od pjevačkih do sportskih i sokolskih društava. Pjevačka društva, hrvatska i srpska, oslonjena su na crkvu, a imaju značajnu nacionalnu funkciju, jer se iz tih vrsta okupljanja, kao i iz drugih, brzo prešlo na nacionalnopolitičke stranke. I sokolska udruženja, koja su nosila ideju «u zdravom tijelu zdrav duh», imala su zadatak da razvijaju borbeni nacionalni duh. Ideju o Hrvatskom sokolu u Bugojnu uspešno su realizovali Franjo Vinter, Ilija M. Šandrk, Stjepan Jandrić, Vinko Šandrk, Stjepan Ubović i Stjepan Ivić (1909. ima 63 člana), a Srpski soko, koji je osnivan od 1. avgusta 1909. do 24. januara 1910. godine, vodili su ljudi iz uglednih srpskih porodica: Jovo Lukić, Mihajlo, Špiro i Ilija Marinović, Gojko Praljak, Vojo Brančić, Aleksa Đurić, Ljubo i Kosta Topić, Blagoje Krstanović, Milivoje Radović, Risto Đurendić i Stevo Kokotović.[37]
U kulturno-prosvjetnom i društvenom životu bugojansko građanstvo osnivalo je ona udruženja koja su bila primjerena potrebama, interesima, tradiciji i navikama svakog pojedinog naroda. Slijedili su jedni druge u ostvarivanju svojih potreba i bili upućeni jedni na druge. I tu se stvarala «čaršija», ali nešto drukčija od one tradicionalne, jer je nacionalni trougao ostvarivao svoju nacionalnu integraciju u uslovima austrougarske vlasti i formiranja gradskog miljea u Bugojnu. Otuda je on dobio specifičnu mjesnu boju u kulturno-prosvjetnom, sportskom i drugom društvenom aktivitetu.
Za razvoj Bugojna bila je posebno značajna aktivnost njegovog gradskog vijeća koje je imalo zadatak da se brine o zdravstvenim, komunalnim, školskim i drugim pitanjima vezanim za život građana. S obzirom na to da je opštinski budžet bio fiksiran na 95.200 kruna godišnje, tim novcem nisu se mogli praviti veliki poduhvati. U rashodima se navode sljedeći troškovi za 1905. godinu: troškovi klaonice 695 kruna i 80 helera, doprinos za zdravstvo 3.092 krune i 40 helera, doprinos za humanitarne svrhe 1.200 kruna, opštinski dugovi 99.275 kruna i 80 helera, troškovi za osnovne škole 5.897 kruna i 60 helera. U rashodima, cifre se iz godine u godinu neznatno mijenjaju.
U Bugojnu je ordinirao sreski ljekar dr Jozef Fogler, koji je, prema podacima Bosanskog glasnika tu službovao od 1899 do 1915. godine. Gradska ambulanta otvorena je 1906. Mjesto ljekara u gradu bilo je upražnjeno samo u toku ratne 1916. godine, a već 1917. i 1918. ordinira dr Leo Schonfeld. Bugojno je spadalo među 37 gradova u pokrajini koji su imali apoteku, koja je registrovana 1900. godine, a bila je vlasništvo magistra farmacije Theodora Heydušeka. Ostao je u Bugojnu do 1915. godine, a već 1916. apoteku je otvorio magistar farmacije Nikola Kuš, koji je ostao do 1918. godine. Njega je naslijedio magistar farmacije Ignatz Berger. Bugojno je relativno kasno, tek 1912. godine dobilo sreskog veterinara i tu dužnost je obavljao Jozef Halama.[38] Na razmeđu XIX i XX stoljeća Bugojno nije imalo moderni vodovod i kanalizaciju. Grad se snabdijevao vodom iz oko 70 bunarova i izvora, a isto toliko petrolejskih lampi osvjetljavalo je njegove ulice.
Gradsko vijeće Bugojna (1886-1918)[39]
Načelnici:
Tahir-aga Vidimlić 1886-1888.
Pero Pavlović 1889-1908.
Pero Šandr 1909-1910.
Salih-aga Mandžić 1911-1915.
Remzi-beg Avdalajbegović 1917-1918.
Od 1895. biraju se podnačelnici i tu dužnost su obavljali:
Mitar Popadić 1895.
Mustaj-beg Avdalajbegović 1895-1908.
Vuk Đurendić 1896.
Niko Marinović 1899-1908.
Salih ef. Mandžić 1909-1910.
Jovan Topić 1909-1910.
Anto Babić 1911.
Risto Đurendić 1911-1918.
Nine Pavlović 1912-1918.
Zastupnici:
Pero Pavlović 1886.
Niko Grgić 1886-1889.
Simo Jelić 1886-1892. 1900-1901.
Tomo Topić 1886-1888.
Ibrahim ef. Karadža 1886-1892.
Hamid Lončar 1886-1892.
Stipo Babić 1889-1892.
Niko Grgić 1886-1892.
Marko Popadić 1889-1892.
Niko Mijatović 1889-1892.
Ibrahim Hadžialić 1889-1892.
Mustaj-beg Avdalajbegović 1893-1894.
Meho Imamović 1893-1900.
Petar Kutleša 1893-1901.
Stipo Jezidžić 1893-1898.
Vuko Đurendić 1893-1895.
Jovo Praljak 1893-1898.
Salih-aga Mandžić 1893-1908.
Niko Marinović 1896-1898.
Theodor Heydušek 1900-1901. 1905-1908.
Juko Maduna 1899-1901.
Marko Dilber 1899-1901.
Salom Avram 1900-1908.
Niko Dimić 1902-1908.
Ivan Šandr 1902-1904.
Boško Popadić 1902-1903.
Remzi-beg Avdalajbegović 1902-1908.
Ivan Perković Ivanković 1902-1908.
Ludwig Grof 1905-1911.
Stipo Babić 1905-1908.
Marko Dimić 1905-1908.
Karadža Abdul Rezak 1909-1918.
Tahir Bosto 1909-1918.
Ante Babić 1909-1910.
Stipo Domaćinović 1909-1914.
Juko Maduna 1909-1911.
Boško Topić 1909-1916.
Ilija Trifković 1909-1910.
Stipo Čolić 1909-1910.
Stipo Grgić 1911.1916.
Ivica Jozić – Baškarad 1911-1913.
Niko Čolić 1911-1918.
Zahid Šupa (Šupić) 1911-1918.
Jovo Krstanović 1911-1913.
Salih-beg Avdalajbegović 1915-1918.
Frano Domaćinović 1915-1918.
Stjepan Subašić 1915-1918.
Anto Kolovrat 1915-1918.
Đorđe Radović 1915-1918.
Ilija Sandić 1917-1918.
Na kraju ovog pokušaja da se naznače neka pitanja u razvoju Bugojna kao grada koji nema dugu urbanu tradiciju, može se zaključiti da je njegov razvoj tekao u pravcu stvaranja jednog trgovačko-agrarnog središta. Prirodna bogatstva i dosta jaka poljoprivreda, s vrlo značajnom ulogom stočarstva, nisu mogle biti oplođene znatnijim industrijskim razvojem, jer za to nisu postojali neophodna infrastruktura i finansijska sredstva. U svojoj duhovnoj, kulturno-prosvjetnoj i društvenoj otvorenosti za moderne ideje Bugojno je pokazalo da se razlikuje od onih gradova koji su se borili s naslagama duge urbane tradicije.
[1] Članak je ranije objavljen u knjizi Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, “Oslobođenje public”, Sarajevo 1991. i Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Institut za istriju u Sarajevu, Sarajevo 2004. (II izdanje).
[2] Adem Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću (uloga države i vakufa) Prilozi za orijentalnu filologiju, sv. XXV, 1975. Sarajevo 1977. str. 143-144. Na bazi dobrog poznavanja turskih izvora i ukupne literature, A. Handžić je u ovu vrijednu naučnu raspravu uvrstio ,pored ostalih, i osnivanje Gornjeg I Donjeg Vakufa.
[3] Isto. Vidi opširnije str. 143-156.
[4] Ivan Frano Jukić, Zemljopis i poviestnica Bosne. Zagreb 1851. godine.
[5] Vjekoslav Klaić, Bosna. Podaci o zemljopisu i poviesti. Prvi dio: Zemljopis, Zagreb 1878.
[6] Mitar Papić, Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine. Veselin Masleša Sarajevo 1982, str. 76.
[7] U Bugojnu je bilo sjedište pravoslavnog prezviterijata na čelu s Lukom Lukićem, koji je bio paroh, proto od 1899. do 1918.
Katolički župnici, pomoćnici i katekete u Bugojnu bili su:
Župnici: Dominik Gojsilović 1900-1906, Marijan Lovrić 1907-1910. Karlo Šimunović 1911, Blaž Pordušić 1912, Anđeo Franjic 1913-1918.
Pomoćnici I katekete: Alojzije Perčintić 1900, Mijo Šandrk 1901, Kazimir Grozdanić 1902, Rafo Ostojić 1900-1902, Marko Trogrančić 1904-1906, Mato Vujičić 1906-1907, Domnik Galić 1907, Marko Trogrančić 1904-1906, Mato Vujičić 1906-1907, Dominik Galić 1907, Mijo Gujić 1909-1911, Anto Čuturić 1909-1911, Auselmus Alaupović 1910, Vinko Lalić 1911-1912, Silvije Franjković 1913-1918.
Muslimansko Kotarsko vakufsko povjereništvo
Predsjednici: Hadži-Osman ef. Šahinović 1900-1901, Ibrhaim ef. Kundurović 1902-1904, Mustafa ef. Bukvica 1905-1909, Rifat-beg Sulejmanpašić 1910-1918.
Od 1910. uvedeno je mjesto potpredsjednika. Tu dužnost obavljali su Hamza-beg Miralem 1910-1912; Mustafa ef. Bukvica 1913; hafiz Hajdar ef. Rustempašić 1914-1918.
Zastupnici sreskog vakufskog povjereništva: Hadži-Šerif ef. Ašćerić 1900-1909, Hašim ef. Trto 1900-1909, Abdulah ef. Lončar 1900-1909, Mustaj-beg Avdalajbegović 1900-1909, Mustafa ef. Bukvica 1910-1912, Haki-beg Buštlija 1910-1914, Rašid ef. Bajraktarević 1910-1913, Hafiz Hajdar ef. Rustempašić 1910-1913, Mustafa ef. Mutevelić 1913, Tahir-beg Imširpašić 1914-1918, Ibrahim ef. Balagija 1914-1918, Mujaga Hadžić 1914-1918, Hasan-beg Rustempašić 1914-1918.
Pregled je sačinjen na bazi podataka objavljenih u Bosanskom glasniku 1899-1918.
[8] Prema austrougarskim popisima stanovništva teško je tačno utvrditi kako se sam grad Bugojno teritorijalno razvijao. Prema popisu iz 1879. godine, osim Bugojna, u njegovu opštinu spadala su još sela: Čaušlije, Donjići i Terzići (Popis iz 1879, str. 73). Tako je i u popisu iz 1885. godine (str. 180-181). Tek u trećem popisu, iz 1895. godine, precizno se govori šta sačinjava grad Bugojno. To su sljedeće mahale: Bugojno, čaršija, Čelebija, Malo Selo, Sećan, Studenac i Terzić. Kada je Bugojno, nakon, 1897. godine organizovano kao gradska opština u njen sastav nisu ušli Malo Selo I Jaklić (Popis 1910, str. 532-534). zbog svega ovoga vidi se da se teritorijalni okvir grada mijenjao, pa je teško utvrditi svega ovoga vidi se da se teritorijalni okvir grada mijenjao, pa je teško utvrditi stvarno kretanje stanovništva i broja kuća, a samim tim se mijenjala socijalna i privredna struktura grada. Ipak, to ne znači da su podaci koje nam nude popisi neupotrebljivi, jer odstupanja nisu takva da se ne bi mogli utvrditi osnovni pravci razvoja grada.
[9] Tabela je sačinjena na osnovu austrougarskih popisa stanovništva: Ortschafts und Bevolkerungs-Statisik von Bosnien und Hercegovina. Sarajevo, 1880; Ortschaft und Bevolkerungs-Statistik von Bosnie und der Hercegovina nach dem Volkszahlungs-Ergebnisse vom 1. mai 1885. Sarajevo, 1886; Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni I Hercegovini od 22. aprila 1895. Sarajevo, 1896; Rezultati popisa žiteljstva u Bosni I Hercegovini od 10. oktobra 1910. Sarajevo, 1912.
* Od toga 34 nenastanjene
** Od toga 50 nenastanjenih
[10] Leswis Mumford, Grd u historiji. Preveo Vladimir Ivir, II izdanje. ITRO “Naprijed”, zagreb, 1988. str. 438.
[11] U godini 1910. Bosna i Hercegovina imala je 994.852 (52,42%) muških stanovnika i 903.192 (47,58%) ženskih. Muških je bilo više za 91.600. Na 1.000 muških stanovnika dolazilo je 908 ženskih; 1895. godine 893; a 885. godine 895 žena. U travničkom okrugu 1910. godine na 1.000 muških dolazilo je 871 žena i u tom pogledu ovaj okrug imao je najmanje ženskog stanovništva u odnosu na muško. I u drugim bosanskim okruzima nigdje žene nisu dostizale ni 900 na 1.000 muških. Mostarski okrug (Hercegovina) brojem žena premašio je broj muških. Tu je na 1.000 muških bilo 1.010 žena. Ova razlika objašnjava se odlaskom muškaraca u Ameriku iz više hercegovačkih srezova.
Rezultati popisa žiteljstva… 1910. str. XXXII.
[12] Vjerska struktura 1879.
Konfesija | Grad Bugojno | Srez Bugojno | |
Katolici | 203 (31,5%) | 10.490 (31,1%) | |
Pravoslavni | 267 (41,3%) | 10.727 (31,7%) | |
Muslimani | 176 (27,2%) | 12.548 (37,2%) | |
Jevreji | – | – | |
Ostali | – | – | |
Vjerska struktura 1885. godine. | |||
Konfesija | Bugojno | Donji Vakuf | Gornji Vakuf |
Katolici | 339 | 130 | 365 |
Pravoslavni | 316 | 460 | 14 |
Muslimani | 195 | 1.361 | 1.315 |
Jevreji | 22 | 7 | – |
Popis stanovništva iz 1879. godine, str. 73. I Popis iz 1885…., str. 180-188.
[13] Državni činovnici u Bugojnu 1914. godine
Kotarski predstojnik: Molnar Eugen
Politički činovnici: tomek Franz, Čvoriščec Ivan
Sanitetski činovnici: Goler Josip, kotarski nadliječnik, Halama Jozef, kotarski nadveterinar.
Šumarski činovnici: Kubović Dragutin, nadšumar I Prodanović Milan, lugar.
Poljoprivredni činovnik: Bayer Zlatko.
Manipulativni činovnici: Đurđević Nikola, Čurgus Nikola.
Porezni činovnici: hawranek Ernest, Momčilović Vladimir, Haić Josip, zeman Emanuel, Tuzlančić Stjepan, Maly Vinko.
Činovnici za evidenciju: Metikoš Milan, nadgeometar, Hanzal Karlo, Tešanović Dušan.
Cestarnik: Stepanek Valentin
Činovnik za vojnu evidenciju: Urbanek Ivan.
Sreski sud u Bugojnu: Ružička Eduard, sekretar sredskog suda, Grgurić Jakov, Sedlecky Milan, Vehabović Mustafa, Bukvica Mustafa (šerijatski sudija), Rustempašić Hajdar ef. (šerijatski sudija), Kock Josip (gruntovničar), Vasilj Zvonimir (gruntovničar), Mutevelić Jusuf, Hlavaty Josip, Žalica Dragoljub.
Vojna pošta I telegraf: Muller Johann, Kukura Mathias I 1 manipulant.
Željeznička stanica u Bugojnu: Onhajzer Karlo, Krajnc Vjekoslav.
Opšta narodna osnovna škola – učitelji: Šimunac Stjepan, Šiljković Mehmed, Kalaica Josip, Mandušić Jelena.
[14] Popis stanovništva 1885, str. 180-188.
[15] Isto.
[16] Struktura agrarnog stanovništva u Donjem I Gornjem vakufu 1895. I 1910.
Donji Vakuf | Gornji Vakuf | |||||||
1895. | 1910. | 1895. | 1910. | |||||
dom. | rod. | dom | rod. | dom. | rod. | dom. | rod. | |
Zemljopos
sa kmetov |
15 |
50 |
127 |
305 |
17 |
74 |
48 |
191 |
bez kmetova |
– |
– |
75 |
171 |
– |
– |
1 |
4 |
slobodni seljaci |
170 |
586 |
102 |
315 |
76 |
210 |
142 |
637 |
Kmetovi | 4 | 16 | 1 | 4 | – | – | – | – |
Ostalo polj. stan. |
63 |
139 |
29 |
64 |
30 |
51 |
2 |
– |
Ukupno polj. stanovništvo |
252 + 1.043 44,7% |
139
791 |
324 + 1173 58% |
859 |
123 + 458 26,6% |
335 |
193 + 1025 65% |
832 |
Ostalo civ.
stanovništvo |
1.286 55,3% |
|
834 42% |
1261 73,4% |
548 35% |
|||
Ukupno sta. | 2.329 | 2027 | 1719 | 1578 |
Popis stanovništva 1910, str. 532-534.
[17] Godine 1885. čitav srez imao je oko 15 državnih činovnika a 1908. 93. Do 1886. u srezu je protokolisana 21 trgovačka firma; 1910. ima ih 48, a još brže se umnožavaju razne ugostiteljske radnje (kafane i gostionice).
[18] Vidi opširnije o planovima za izgradnju ove pruge: Dževad Juzbašić, Izgradnja željeznice u Bosni I Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kallayeve ere. ANUBiH, Djela, knj. XLVIII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 28, Sarajevo, 1974, str. 121-134 I 200-205.
[19] Prosječna godišnja poljoprivredna proizvodnja u bugojanskom srezu u periodu 1902-1918. godina:
Vrsta kulture | Količina u okama | Vrijednost u krunama |
pšenice | 1,576.110 | 266.000 |
ječma | 5,232.700 | 700.000 |
zobi | 50.000 | 4.500 |
raži | 226.380 | 28.600 |
mješanca | 1,655.710 | 140.000 |
prosa | 405.000 | 33.00 |
kukuruza | 1,271.290 | 166.000 |
heljde | 522.600 | 48.00 |
sijena | 12,600.000 | 400.000 |
šljive | 900.000 | 54.000 |
krušaka | 100.000 | 10.000 |
jabuka | 10.000 | 1.300 |
krompira | 4,000.000 | 200.000 |
kupus | 630.000 | 36.000 |
[20] Bosanski glasnik 1904.
[21] Popis stoke u užem bugojanskom srezu (bez ispostava Gornji I Donji Vakuf I Kupres)
1895. | 1910. | 1895-1910 | ||
br. posjednika stoke | 1.371 | 1.562 | + 191 | + 14% |
konji | 1.956 | 1.692 | – 264 | – 13,5% |
goveda | 9.228 | 7.039 | – 2.189 | – 23,7% |
ovaca | 13.586 | 6.540 | – 7.046 | – 52% |
koza | 6.580 | 7.250 | + 670 | + 10% |
svinja | 439 | 1.043 | + 604 | + 137% |
broj pčelara | 275 | 202 | – 73 | – 26,5% |
broj košnica | 816 | 744 pletenih | – 72 | – 9% |
Ergebnisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom Jahre 1895. (Rezultati popisa marve u Bosni i Hercegovini od godine 1895), Die Ergebnisse der Viehzalung in Bosnien und der Hercegovina von Jahre, 1910, Sarajevo, 1912.
[22] Dževad Juzbašić, Izvještaj Hermana von Sautera o odnosima Bosne i Hercegovine i Monarhije u svjetlu austrougarskih ekonomskih suprotnosti. Godišnjak DIBiH, 1968-1969. XVIII. Sarajevo 1970; Ferdinand Schmid, Bosnien und die Hercegovina unter der Verwaltung Oesterreich – Ungarns, Leipzig, 1914. s. 550-551.
[23] Branislav Begović, Strani kapital u šumskoj privredi Bosne i Hercegovine za vrijeme otomanske vladavine. Radovi Šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo i drvnoj industriji u Sarajevu. Godine 5, br. V, Sarajevo 1960, str. 214.
[24] O eksploataciji i preradi drveta u bugojanskom srezu na razmeđu XIX I XX stoljeća vidi: Branislav Begović, Razvojni put šumske privrede u Bosni i Hercegovini u periodu austrougarske uprave (1878-1918) sa posebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta. ANUBiH, Djela, knj. LIV. Odjeljenje društvenih nauka, knj. 31. Sarajevo 1978. str. 92, 127, 143, 144.
[25] Među prvim značajnim zakonima koje je okupaciona uprava donijela bio je Trgovački zakon za Bosnu i Hercegovinu, koji je car potvrdio 7. juna 1883. godine, a stupio je na snagu 1. novembra iste godine. U roku od tri mjeseca morale su biti sudski protokolisane sve trgovačke radnje koje su u Sarajevu plaćale najmanje 15 f (30 kruna) poreza na čisti dobit, a u drugim mjestima koje plaćaju najmanje 6 forinti. Već koncem 1883. godine protokolisane su prve trgovačke firme, od 1884. do 1886. godine upisano je svega 1.656 trgovačkih radnji. Ovaj broj ni u kom slučaju ne odgovara stvarnom broju trgovačkih radnji koje su obavezne na sudsko protokolisanje u smislu Zakona. Trgovci su još dugo godina poslije objavljivanja Zakona izbjegavali sudsko protokolisanje, tako da je teško utvrditi njihov tačan broj.
Verzeichniss sammtlicher in Bosnien und der hercegovina handelsgreichtlich protokollirten Handelsfirmen zausammengestellt auf Grund der gerichtlichen Handelsregister, Sarajevo, im Oktober 1886.
[26] Spisak protokolisanih trgovačkih firmi sačinjen je na osnovu podataka u Verzeichniss… I časopisa Bošnjak i Bosanski glasnik.
[27] O odobravanju vašara u Bugojnu vidi list Bosna br. 209, 9. I 21. VI 1870. I br. 275 14/26. IX 1871. Vidi takođe Hamdija Kreševljaković, Esnafi I obrti u Bosni i Hercegovini. Naučno društvo NR BiH. Djela, knj. XVII Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, knj. XII. Sarajevo, 1961. str. 18-19.
[28] Bošnjak 1886-1899, Bosanski glasnik 1990-1918. Datumi godišnjeg vašara u Bugojnu bili su: 30. oktobar, 18. – 21. oktobar, 13. – 15. maja, 6. – 8. aprila, 30. oktobra – 2. novembra.
[29] Bosanski glasnik 1907, str. 69.
[30] Bosanski glasnik 1902, str. 212; 109, str. 254; 1918, str. 180.
[31] Bericht uber die Verwaltung von Bosnien und der hercegovina 1913. str. 76.
[32] Rezultati popisa… 1910, str. 62-63.
[33] Spisak učitelja napravljen je na bazi podataka objavljenih u Bošnjaku i Bosanskom glasniku.
[34] Rezultati popisa… 1910, str. 20-21, 30-31.
[35] Pregled društava u Bugojnu sastavljen je u na bazi podataka koje je objavio Đorđe Pejanović, u studiji: Kulturno-prosvjetna, humana i socijalna društva u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrijske vladavine, Sarajevo, 1930, str. 100. Spisak je dopunjen podacima koje je objavio Bosanski glasnik.
[36] Kalendar napredak 1909. str. 163-164, Bosanski glasnik 1909. Ibrahim Kemura, Uloga “Gajreta” u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941). Veselin Masleša, Sarajevo 1986. tabela I.
[37] Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Zemaljska vlada BiH 1909, šifra 18 269/26, ABH, ZV BiH, 1909. Šifra 18-26. Za podatke zahvaljujemo Sajmi Ajanović-Sarić I Matku Kovačeviću iz Arhiva Bosne i Hercegovine
[38] Podaci o zdravstvu u Bugojnu navedeni su prema Bosanskom glasniku.
[39] Spisak članova Gradskog vijeća sačinjen je na osnovu podataka iz Bosanskog glasnika 1889-1918.
U znak sjećanja na rahmetli prof. Hadžibegovića preuzeli smo navedeni tekst objavljen u Godišnjaku 2005, Bošnjačke zajednice kulture Preporod Općinsko društvo Bugojno, Za izdavača: Kemal Balihodžić, Recenzenti: Dr. Šaćir Filandra, Dr. Edina Vejo i Mr. Ahmed Kico, Računarska obrada: Abduselam Rustempašić i Mujo Hodžić, Design: Edhem Kozar, Štampa: Štamparasko-izdavačka kuća BEMUST.