Priče uz Ramazan – Vernesa Manov 2. priča – DŽANBEGOVICINA SRMALI BOŠČA
Ustvari, kada bih i htjela da Vam kažem njeno pravo ime, ne bih znala.
Ne, nije da se ne sjećam. Ta žena, stara tetka moje komšinice Zubejde, jednostavno, među nama, djecom iz našeg sokaka, nije imala nikakvo drugo ime za nas, osim Džanbegovica.
Bez njenog lika ne može proći nikada priča, nas djece iz našeg sokaka, najboljeg i najdražeg na svijetu, uz naše ramazane.
Kada se pokušavam sjetiti i od kada je pamtim, opet, je odgovor da ne znam.
Možda će neko od Vas, cijenjeni čitaoci ove priče, sada pomisliti:
„Pa, ako ništa ne zna o Džanbegovici, kako će uopće teći ova priča?“
Eh, teći će fino. Teći će onako kako teku mnoge neznane priče o dušama koje sretnemo jednom ili dva puta, a ostave na nas dojam kao da ih poznajemo cio život.
Desilo Vam se to ?
Pa, naravno, nema insana, a da u sjetama svojim ne nosi bar jednu takvu osobu.
Eh, eto! Tako vam se i meni desilo sa Džanbegovicinim likom.
„Da je, barem stanovala u ulici našoj… ili u sokaku… pa, hajde…“ konstatova Elma neki dan kada je priča o Džanbegovici počela da se nameće, sama od sebe.
„Tada bi znali sve o njoj, sigurno, kako znamo i danas o svima sve, ali…“ – reče Adi neki dan kada sam mu rekla da pišem o Džanbegovici priču.
„…ali, znaš da je ona dolazila samo dva puta godišnje kod naše dobre Zubejde…“ reče neko od sagovornika u čatu.
Nije se nijedna udavala, pa im bilo lijepo skupa uz ramazan skupa ibadetiti, postiti…“ dodade još neko.
„… a valjda joj Džanbegovica bila tetka…“ nastavih.
„… da, dva puta godišnje i to jednom uz ramazan i ono nekad s kraja ljeta…“ nadoveza se Jasmina na našem čatu „Raje iz najboljeg sokaka“
„… Ah, sjećate li se one „otimačine“ nas djece ko će da joj odnese torbu do pred Zubejdina vrata?“ uz smijeh sviju nas upita Elma.
„Jašta!“ – upade u „razgovor“ i Samir.
„Samo što sam ja uvijek najslabašnija bila i nisam ni bila od neke pomoći…“ – Jasmina se nadoveza opet.
„I koji događaj spominješ u priči?“ upita me Adi.
„A koji drugi nego onaj kada je one godine uz ramazan došla i kada se pročulo da Zubejda pravi iftar za sve stare žene u mahali, baš dan poslije od onog kada joj tetka Džanbegovica dođe.
„Moja se nena tada načudi pošteno…“ reče neko.
„Uh, i moja je…“ rekoh.
„Jašta, moj brate! Kad se pojavi pred kućom tog ramazana Džanbegovica sa dvije putne torbe…“
Tog ramazana o kojem smo mi, naša raja iz sokaka, tadašnja djeca, pričali na društvenoj mreži, Džanbegovica se pojavila oko ićindijskog vakta. Malo zajampurena u licu, mahnula nam je da ostavimo igru i pomognemo joj:
„Rodila vas vaša majka što ste izđikali od prošlog ljeta! Pravi momčalučići i cure, mašalah!“
Slušamo Džanbegovicu. Eldo je upita, kako i priliči, je li se umorila.
„Uh, šuti, sinko, ne pitaj!“ – otpuhnu Džanbegovica.
Pred velikim, putnim torbama ustuknusmo svi. Čak i dječaci se bijahu zabrinuli jesu li dovoljno porasli od prošlog Džanbegovicinog dolaska da bi mogli odnijeti prevelike torbe pomalo strmim stepenicama do Zubejdine kuće.
„Hajte, rodila Vas ja, pomozite mi… samo pazite da se ne razbiju u toj torbi fildžani…“
Zgledasmo se u čudu.
„Kakvi fildžani, draga Džanbegovice? Čuj u tuđu kuću nositi fildžane… pa, Zubejda ima suđa u svojoj kuhinji…“ – pomislih i ja, ali i druga djeca. Nikada djeca iz sokaka nisu odbijala ići kod Zubejde sa svojim nenama ili majkama. Kod Zubejde je uvijek bilo onih čokoladica „Euroblok“ sa slikama životinjica na sjajnim omotima. I danas su mi drage te čokoladice, a i Zubejda, bogami, jer je bila i ostala dobrodušna, mada, eno danas, lahka kao perce, zdrava starica, puni osamdeset i ko zna koju.
Adi i Emir su, sjećam se, između sebe ponijeli tu torbu nad kojom je Džanbegovica pažljivo „treperila“ govoreći im:
„Pazite, rodila vas ja…pazite, polahko… Nu… nu, tu je stepenik… de, tuda…tako…“ rukovodila nam je korake svima dok nosismo njene torbe. Ona je, u ruci, držala, manju crnu, od sjajne kože napravljenu, žensku torbu sa debelim kožnim ručkama, kakve su tadašnje starije žene nosile.
Nas tri smo uzele dvije manje torbe. Tako smo lakše i brže bolje odjurile do Zubejdine kuće.
Zubejda, vitka i u kasnim pedesetim, srdačna i kao malo umorna od razvijanja i pečenja jufaka za tirita iftarskog, brže bolje, obrisa brašnjave ruke da joj „ne pobjegnemo“ bez da nam daruje neku slasticu.
„Samo, nemojte, na ulici sada jesti čokoladice… nije lijepo…posti se…“ savjetovala nas je blago govoreći.
„Postimo i mi po dva- tri sata, ne boj se, znamo red, Zubejda…“ kao starmali dobaci Eldo, najmanji među dječacima.
Rastao uz dedu pa sve od njega gegove i ponašanje „pokupio“.
„ …i efendija veli da, ako i ne postimo da se sakrijemo…“- rekosmo mudro mi Zubejdi dok iza nas Eldo opet ne progovori:
„Zubejda, što ti Džanbegovica nosi fildžane od svoje kuće? Jučer si sa mojom mamom pila iz svojih!“
Zubejda se nasmija i samo razbaruši Eldinu kosicu. Onda odjuri sa kućnog praga osjetivši da joj je jedna jufka malo preplanula na jakoj vatri.
„De, hajte, pomozite im…“ reče Emir nama dvjema u čijim se rukama sjajiše omoti čokoladica.
Dvije- tri stepenice jedva s mukom pređoše dječaci sa preteškom torbom. Džanbegovica se osvrtala da vidi ima li nekog da zamijeni slabašne dječake. Nikog ni za iladža na sokaku ne bi.
Izađe u brzini Zubejda iz kuće, prihvati torbe, zahvali nam i prigrli tetku kao da se nisu vidjele sto godina. Zubejda reče dječacima da pričekaju. Kasnije, dok gledasmo, koju je ko sliku na omotu čokoladica dobio, čuli smo kako njih dvije pjevuše skupa i smiju se.
Vratila sam se tog dana s vana poslijepodne. Mama i nena su pričale: „Zvale su nas obje…Zna Džanbegovica koliko si valjala Zubejdi kada je ono fasovala upalu pluća klofajući u sred zime tepihe…“
„Ma, mene stid…jedina ću biti od mlađih žena…Ima ih koliko hoćeš i starijih od mene…“
„Zvala te je i red je da ideš… Nije mala stvar bilo i na posao ići i stizati sve oko prehlađene Zubejde…
Ružila je tada preko telefona i Džanbegovica… Kakvo te klofanje tepiha u sred zime spopalo?Rekla joj!Ova slegla ramenima i rekla da joj se, eto, nikad tepisi ljepše ne ugledaju, one šare, kao kada ih snijegom „izmije“!“ – raspričala se moja nena dok ja ne progovorih:
„Iz nekih ćete „teških“ fildžana piti kahvu… „
„Čuj…?“- začuđeno me pogleda i priupita majka.
„Ja… jedva smo joj torbe iznijeli…i Džanbegovica sve strehuljila nad nama da joj ne razbijemo…kaže fildžane!“
„Velahavle…čuj, fildžane vukljati čak iz druge čaršije… jah, moj brate…“
„Haj, vidjet ćemo sutra…“
Od ranog jutra do kasnog poslijepodneva tog dana naše igre su u sokaku , naprosto, stale. Veliki iftar kod Zubejde, uz Džanbegovicine fildžane, sviju nas je toliko interesovao da smo samo sjedili na pozidi ispred njene kuće. Čekali smo kakvu Zubejdinu molbu da joj pomognemo oko nekih stolica ili trknemo do trgovine.
Iz sobe se čuo glas Envera Šadinlije sa radija. Đerdan Zubejda nije propuštala da sluša.Voljela je sevdah i sve one narodne običaje, priče i šale.
Džanbegovica nije promolila glavu niti jednom kroz prozor.
„Sigurno slaže one svoje fildžane…“ reče mudro neko.
Akšam niko, od nas djece, nikad nije dočekao u sokaku. Šejtane nismo svojim neposluhom prizivali. Svi smo ulazili u kuće ranije nego što počne nebo da navlači na sebe „tamne pidžame“, kako je znao Eldin dedo da opiše dolazak akšama. Majka i nena su bile već spremne. Havu nazvaše da krene od svoje kuće.
Ona reče da one krenu bez nje jer će ona sa Saimom i Rajfom, a po njih će možda naići i Sadeta sa Tahirom, tako da ih ima podosta iz njihove strane sokaka.
„Hajmo mi, mlada“, reče nena mami, „voljela bih sjesti pored Džanbegovice dok iftarimo.“
Meni bi krivo što me ne povedoše.
„Curice male ne idu…“- razumjela sam kad mi majka reče.
„Nego… ti sa dedom i babom i sestrom iftari fino… brzo ćemo mi… “- utješi me nena.
Kroz prozor ugledah , u nekoliko navrata, po nekoliko žena se kretalo preko strmih stepenica.
Zubejdino ponavljanje:
„Alejkumu selam… hajde, bujrum…unutra se izuvajte…“ – odavalo je da su se baš žene sve odazvale.
Toliko su „kratko“ostale da se godinama kasnije pričalo da su skoro do sehura bile na prelu. Iftarile su, klanjale akšam zajedno, a nakon teravije, opet Zubejda predloži: „Ima još lokuma, taman z još jednu kahvu!“Inijedna ne odbi, ponovo se vratiti i iz onih fildžana što ih Džanbegovica donese u torbi dan ranije, popiše žene iz mahale još po jednu kahvu.
Svaka se potom vrati svojoj kući. Mene zatekoše uspavanu.
Ujutro sam pitala nenu: „Jeste li pili kahvu iz onih fildžana? Kakvi su? „
Nena me pogleda i reče: „Plavi su sa zlatnim nitima oko ruba. Unutra mjesec i zvijezda, veći tri puta od onih što ih mi imamo! Kaže Džanbegovica ostavila Zubejdi, eto, u amanet, a iz Sirije, doneseni u danima mladosti te starice, ostavila njena neka stara jenga… još iz vakta su kada se na Hadždž po mjesec dana putovalo…“
„A kakva je kahva iz tih fildžana?“ . upita ih dedo, meni namignuvši kao da one ne vide.
„A, znaš da je kod Zubejde vazda kahva fina… Nije to do fildžana, nego do mjere…recepta… Ne zna svako kahvu finu zakuhati, pa je onda malo ispržiti prije nego je zalije, pa tek onda ispeći i naliti…“
Ostadoh zbunjena ovom pričom na kraju.
Nikad mi, dok nisam i sama počela praviti i piti kahvu nije bilo jasno kako kahva iz tih mističnih plavih fildžana Džanbegovicinih nije bila posebnija od drugih.
„Valjda je ramazanski ugođaj sve jednako finim i posebnim činio, tako da je kahva samo jedna od bezbrojnih ljepota ramazanskih bila…“- nadoveza se Elma, čija crnokosa djevojčica proviri u kadar kamere pored nje.
„Hej, a sjećaš li se nas kada je prestalo granatiranje kako smo pohrlili da Zubejdi pomognemo iznijeti iz porušene kuće što se dalo spasiti?“
„Da… samo mi nije jasno… kako ona onda samo tražiše neku Džanbegovicinu srmali bošču… kako bi je spasila…?“
„ Fildžane ni ne spomenu… velahavle?“
„Bošču… da… kažu vrijedila bi danas para i para…!“
„ A fildžani… ?“
„Spašeni su…“
Ušutismo svi. Tipke zvoniše tim našim trenutnim tišinama kao nekadašnji naši koraci sokakom i ulicama.
Svi kao da smo u mislima pohrlili u one trenutke, skrivene uspomenama, tamo među zidove i stepenice u sokaku. Samo je Eldo ostao od sviju nas tamo da živi, u dedinoj kući, jednoj od najljepših u gradu.
„Odem kada god treba pomoći Zubejdi, i žena mi i ja!“
„A Zubejda?“
„Eno je, osamdeset sedam godina napunila, kraljica… iz istih fildžana, onih Džanbegovicinih pije…i muhanata po tom pitanju, neće niti iz jednih drugih da pije… ne možeš je ubijediti da joj kupiš stotinu drugih…moja žena se našali, ali, jok, neće…“
„A ona bošča…sjećate se… o kojoj su nam nene i mame pričale u čudu i divljenju kada su se vratile od nje sa onog iftara…?“
„Eh, o njoj ćemo drugom zgodom…“ nasmijah se zagonetno.
„Znači, znaš gdje je završila?“
Klimnuh glavom uz osmijeh.
„Evo, za koji minut valja poći iftar spremati…“ reče Elma čija kći neodoljivo podsjeća na nju.
„Ista ti iz onih dana kada si se, najmanja od sviju nas „borila“ da i ti nešto Džanbegovici pomogeš iznijeti uz one, i danas, još više zubom vremena, oglođane, strme stepenice do Zubejdine kuće.
„Obećaj da priču o Džanbegovicinoj srmali bošči pričaš idući put!“ reče, mašući nam svima pri odlasku od kompjutera Jasmina.
„Obećavam!“ rekoh dok mi pred očima zasjaše zlatne niti Džanbegovicine srmali bošče.
Onu noć, nakon onog iftara kod Zubejde, u znak zahvalnosti što je brinula o, tada , bolesnoj Zejnebi, poklonila je Džanbegovica tu bošču mojoj majci.
Kada mi je ujutro pokazala šta je dobila od Džanbegovice, pažljivo mi je glavu i ramena pokrila tim zlatom od tkanine, mehke i tako ugodne.
„ Vidiš li ti te ljepote, moj Salko?“ – upita majka babu koji me volio kako se samo kćeri mogu voljeti očevim srcem.
Pogledah u sobu u kojoj je majka ležala. Poboljeva često odkada joj nije sa njom njen“starišina“.
(Ovako je nazivala oca, iako bijaše blag i nenametljiv čovjek).
Eno je, čeka vrijeme ikindije. Gleda u šare na drvenoj sehari ispred sebe.
U jednom ćošku smo joj smjestili seharu kada se preselila kod nas.
Na dnu tog carstva prošlosti je i Džanbegovicina srmali bošča.
Putuje vremenom u nezaborav.
Baš kao što putuju i sjećanja nas djece iz sokaka na one dane kada su bile u snazi i sreći.
Žive u nama još te sjete.
Zlate im ove dane starosti srmali niti veza njihovih života.
Vernesa Manov