Otvorena izložba Anese Hadžibegović – Sjećanje na izgubljenu mladost
U prepunoj Likovnoj galeriji KSC Bugojno otvorena (25.03.) je izložba u organizaciji porodice i prijatelja “Anese Hadžibegović – Sjećanje na izgubljenu mladost” spomen na jedinu studenticu iz Bugojna stradalu tokom agresije na BiH.
Jednu tužnu priču, sjećanje na jednu mladost, na neostvarene snove, neispunjene želje jedne perspektivne studentice, ponos i tugu njene porodice, sjećanje na Anesu Hadžibegović podijelili su članovi porodice, prijatelji, kolege, sugrađani na izložbi koja je postavljena u Likovnoj galeriji KSC-a Bugojno.
Sitnice, bilješke, dragi predmeti, fotografije, sačuvani trenuci prerano ugašenog života oživjeli su lik mlade studentice koja je na putu učenja zaustavljena na Igmanu i pogođena gelerom četničke granate 25. marta 1995. godine.
Tekst koji je čitan na izložbi:
Da li znate ko je Anesa Hadžibegović
Ne znate a trebali bi da znate jer je istorija učiteljica života
Ne znate a trebali bi da znate jer oni koji nisu naučili svoju istoriju moraju je ponovite
Ne znate a morali bi da znate je nase žrtve nisu brojevi oni imaju svoju priču
Anesa je rođena jednog sniježnog novembarskog dana 1971 Prekrasna crnokosa beba donijela je mnogo radosti svojim roditeljima i svojoj sestri
Imala je prekrasan osmijeh velike blistave bistre smeđe oči kojima je obuhvatala i voljela cijeli svijet
U vrtiću je imala mnogo drugova voljeli su je svi i ona je sve voljela učestvovala je na priredbama i plesala balet kažu da je bila talentovana
I u školi je Anesa bila odličan učenik primjernog vladanja i dobar drug Lijepa, skromna, postojana. Oduvjek je znala da će biti bar kao i njena mama koja je ovaj posao obavljala u našem domu zdravlja 45 godina. Anesa je cesto posjećivala maminu zubnu ambulantu, razgledala instrumente i donijela čvrstu odluku da ce samo to raditi u životu.
Zato je i upisala srednju medicinsku školu. Završila je kao odličan učenik i postala medicinska sestra. Nije se namjeravala baviti tim poslom.
Upisala je stomatolgiju u Sarajevu. Na prvoj godini je bila tako dobar student da je bila demonstrator na hemiji. Od prvog tako zarađenog novca kupila je sestri džemper…
I onda je počeo rat u Bosni Anesa se vratila u svoje voljeno Bugojno. Roditelji su insistirali da ona i sestra odu u njihovu vikendicu na moru u malom Hrvatskom mjestu, da se sklone od rata, da prežive. Anesa je tamo izdržala 10 dana i vratila se u Bugojno govoreći moja domovina i moj grad me trebaju. Radila je u ratnoj bolnici kao medicinska sestra. Nista joj nije bilo teško, ni to što je student a radi manje rangirani posao, ni to što su neki od doktora bili i nervozni i drukčijeg odgoja i kulture. Nije se bojala ni rana ni granata ni metaka. Voljela je kuhati kolače i nositi ih vojnicima na liniju svima, bez obzira na vjeru, naciju, boju očiju ili kose politička opredjeljenja jednako je pružala pomoć i osmijeh i lijepu rijec. Vjerovala je u ljudska prava i jednakost svih ljudi bas kao i njen otac koji je bio jedan od prvih sudija, a potom i prvih advokata u ovom gradu.
Anesa je vjerovala da život u ratu ne može stati da se mora učiti, ići naprijed. Bila je utjeha i sestri i majci kada im je 93 umro otac. Željela je uprkos ratu granatama, nestašici svega i svačega nastaviti studirati. I jednom je otišla u opkoljeno Sarajevo, puzala preko Igmana, prošla kroz čuveni tunel, trčala ispod snajperskh metaka položila ispit i vratila se u voljeno Bugojno.
Ponovo je spremila ispit, i 25.03.1995 godine autom sa općinskom delegacijom krenula preko Igmana do Sarajeva. Tamo nije stigla. Na Igmanu je pogođena gelerom granate sa četničkih položaja. U Hrasnici su jedno mogli konstatovati smrt. Smrt studentice koja je u ruksaku imala indeks i knjige. Smrt studentice koja je na granate išla sa knjigom u ruci i koja je vjerovala da znanje može pobijediti neznanje, da svjetlo može pobijediti tamu.
Htjela je svjetlom zamijeti tamu.
Htjela je znanjem zamijeniti neznanje.
Nadom zamijeniti beznađe.
Budućnost zamijeniti za sadašnjost.
Nije joj to bilo dopušteno.
Naoružanju se htjela suprotstaviti knjigom.
Kulturu je suprotstavila divljaštvu.
Bila je učena da voli ljude, životinje i biljke. Svirala je gitaru, voljela muziku. Ljude nije dijelila ni po čemu. Nije čak znala, a postoje ljudi i neljudi.
U Bugojnu Anesinom gradu ni jedna ulica kojom je ona ponosno hodala ne nosi njeno ime.
Na bolnici u kojoj je radila ne postoji pločica s njenim imenom.
Fond za stipendiranje studenata se po njoj ne zove.
Ipak priča o Anesi obilazi svijet.
Na dan njene dženaze njena sestra je napisala pjesmu.
Bijela pjesma:
Kažu da si umrla najdraža moja
I u bijelom da sam te vidjela
To je boja auta iz kojeg si mi zadnji put mahnula
Ono te je odvezlo u smrt
Kažu da sam te mrtvu poljubila
I dugo dugo je na mojim usnama bio leden dodir tvoga čela
Kažu dženaza je bila ko svadba
Kažu da padao je snijeg
Tako je zadovoljen taj prokleti bijeli kontinuitet
Samo hodža je imao crni kišobran
Zamisli kišobran
Pa to je vrhunski profesionalizam
Kažu da sada bez tebe živim
Kažu da hodam jedem i radim
Kažu, a mislim da lažu
Jer kad to mi govore
Toliko se zapetljaju u vlastiti idiotizam
Da ušute kod odgovora na obično pitanje
Zašto?
Po toj pjesmi Rosemary M iz Novog Zelanda je napisala pjesmu – isprintana je
Fathi Khatib, pjesnik iz Jordana je napisao
Nana told me something queer,
In wonderland you were,
As two Lilies you were seen,
White and the leaves are green.
The life you both share,
Despite the despair,
You dreamed together,
And hoped together.
One of the Lilies died!
Bosnia soil… She fertiled,
On Igman still Lilies do grow,
Changing winds are to blow.
Nana put a hand on the chin,
Sobbing with tears like falls,
Soaking the Lilly’s whitish skin,
Giving a life to the tomb walls!
The tears changed your eyes,
As the stars do with skies,
To the past, your back turn,
Old papers you should burn!
It was a divine intervention,
The “City of Angels” is her land,
While with you, I am also in that land,
A Spiritual Inspiration.
Fathi AL-KHATIB
07/05/1999
Nana mi nešto čudno reče
U zemlji čudesa ti viđena bi
Poput dva ljiljana bijela
Sa lišćem zelenim
Život dijeliste kao sestre dvije
I uprkos tvoje sudbe zle
Zajedno sanjaste
I nadeste se obje
Ljiljan jedan uvenu
Nahranivši tla bosanska teška
Na Igmanu ljiljani jos uvijek cvatu pak
a vjetrovi promjena stižu ipak
Nana je s rukom na bradi
Njenim jecajima hode suza vodopadi
Natapajući tvoj lik
bijel poput ljiljanova cvijeta
šaljući život do nišana kamenita
Suze ti izmijeniše oči
poput zvijezda sto sliku nebesku mijenjaju
Okreni leđa prošlosti
I hartiju staru spali
Nebeska to intervencija bješe
Ona sad u Zemlji s Gradom anđela pleše
A i ja zajedno s tobom u tu zemlju
inspiracije duhovne
dođoh..
Amra K Sijan iz pjesnikinja iz Švedske je napisala
ANESI
Bila je
I opet je
I biće
Nestati nikad neće
Trajala je trenutak samo
I ispisala vječnost
Ljubavi
Krvlju svojom
Obojila je vrleti snene
I planine sure
U nebo vinute
Da svjedoće
O njoj
Vječnošću svojom
Trajaće i ona zauvijek
U meni
U tebi
U nama
Snijegom pokrivena
Suncem obasjana
Rasuta poput trave
Rasplinuta u bespucu
Američki dr. spomenuo je Anesu u posveti za svoju disertaciju
“As is customary in papers such as this, I wish to acknowledge all those in the author‟s immediate circle, especially family and lecturers who helped in very significant ways to make this dissertation possible. …
To the Muslim, Croat and Serb people of Bosnia who have suffered much by the
violence of some and the neglect of others, I wish to acknowledge your pain.
To Randzana Hadzibegovic for the sister you lost on Mount Igman, hit by an artillery
shell as she travelled to Sarajevo to do her final exams in 1995, before Dayton
had silenced the guns.”
ASSISTING OR HINDERING DEMOCRACY? By Edward J Horgan
Kako je i uobičajeno u radovima kao što je ovaj želim odati priznanje svim onim u autorovom neposrednom okruženju, posebno porodici i lektorima koji su značajno pomogli da ova disertacija bude moguća.
Za Muslimane Hrvate i Srbe, Bosance koji su patili puno zbog nasilja jednih i zanemarivanja drugih. Želim odati priznanje vašem bolu. Za Randžanu Hadzibegovic zbog sestre koju si izgubila na planini Igman, pogođenu gelerom dok je putovala u Sarajevu da položi svoj zadnji ispit u 1995. godini prije nego što je Dejton utihnuo oružje.
“Pomaganje ili sprečavanje demokracije”
Na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu postoji pločica sa njenim imenom.
U biltenu njenog fakulteta objavljen je slijedeći tekst – isprintan je.
Dakle sjećanje na Anesu ne može nestati.
Zašto je se njen grad ne sjeća nije ni važno.
Vjerovatno jer je svjetlom, htjela zamijeniti tamu.
A znanjem je htjela promijeniti neznanje…
(bug.ba)