Ono što (p)okreće srca: Zid
a što se onoga zida tiče, – on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. (El-Kehf:82)
Nekad mislim da je čovjek sličan ovim školjkama što ih je moj brat često vadio iz mora. Okolo tvrdi oklop čuva mekano tijelo, a ono sobom oblikuje biser…. i kad se zagledaš u taj biser kao da vidiš beskraj kroz njega. A oblik školjke, barem onaj rubni, svojom bjelinom me podsjeća na rebro…
Ali nije to važno! Važan je čovjek čije ime, kako kažu, na njegovom jeziku znači britva. Sjećam se, moj brat i ja bili smo tada još mali. Ostali smo bez roditelja i, iako smo imali kuću, ona je bila trošna i oronula.
Došao je u naš grad čovjek čije ime znači britva sa još jednim pratiocem, ili je on njega pratio, nisam sasvim siguran. Došli su i tražili da budu ugošćeni, ali ljudi ih odbiše.
Razumljivo je to! Nije da ih pravdam, ali nije u ovom gradu tada, a ni sada, neki dobar svijet niti se boje Boga nego… ma uglavnom, oni nisu djelovali ljutito ni ogorčeno radi toga. Samo su se zaustavili kraj kuće moga oca tj. brata i mene i popravili jedan zid. Čuli smo jednog od njih dva kako reče „Mogli smo“ ili je rekao „Mogao si kakvu nagradu za to uzeti!“
Mi smo tada požurili da im makar uberemo jabuka sa obližnjeg stabla i da ih tako ugostimo, ali dok smo natrpali naša njedra i vratili se, njih već nije bilo tu!
Ali nekako nas je to promijenilo. Iako smo bili siročići, kao da nam je bilo lakše rasti u ovom gradu. Nismo bili gladni ni žedni a ni goli ni bosi. Iako nismo imali ništa, osim te oronule kuće, nismo se toliko patili. Vremenom nas je svijet počeo gledati kao poštene i vrijedne, pa su nam poslovi i nafaka lahko dolazili…
Zašto vam ovo pričam, pa zato jer su ti stranci promijenili i blagoslovili moj život i život moga brata.
Sjećam se! Moj brat i ja bili smo stasali mladići i sa mladićkim snovima i čežnjama. Bio sam zaljubljen u kćerku bogatog trgovca. Ja sam bio šegrt kod jednog brice, a moj brat je bio ribar. Bogatstvom i ugledom bio sam nedostojan ruke te djevojke.
Tada sam vjerovao, a sada znam da se i ona u mene zagledala. Pa, zašto bi baš ovdje, na česmu preko puta moje kuće, dolazila na vodu.
U jednom takvom danu gledao sam je kako u krčage sipa vodu. Krio sam se iza oronulog zida kuće i grane što je počela rasti iz njega. Sunce je već bilo nisko i svjetlost koja se odražavala u vodi što curi iz rebrolike česme, činila je kao da iz nje teku biseri.
Gledao sam je i ona je znala da je gledam bila je tužna i često je uzdisala. Mene je trgalo, kao neka zvijer što trga, u grudima što volim onu do koje ne mogu doći.
I baš kad je nasula vode i spremala se da ide kući, Bogu sam zavapio. „O moj Gospodaru, ako mi je ona određena Tvojom Voljom i ako je u tome dobro za mene, olakšaj mi to i približi, a ako nije zadovolji me sa nečim drugim, a nju mi otkloni od mene.
I ona je krenula, a ja sam se nagnuo preko zida da je makar ispratim pogledom i… zid je popustio, urušio se i ukazao se neki kovčeg. Otvorio sam škrinju i zlatnici i drago kamenje zabljesnuli su u mojim očima.
Kako vidjeh to neočekivano blago pogled mi se ukoči i osjetih oštar bol u prsima. Srce mi preplavi, kao što voda preplavi sušom izmučeno polje, radost i strepnja. Otvorivši škrinju, otvorio mi se svijet pun šansi.
I šta dalje da vam pričam, Sve se odigravalo brzo, događaji su se smjenjivali kao što se valovi smjenjuju na obali. Podijelih blago sa bratom, popravismo i dogradismo našu kuću, otvorih trgovačku radnju i počeh se baviti trgovinom. Sada smo, moj brat i ja bili ugledni i otac moje voljene(buduće) žene mi je drage volje dao njenu ruku.
Čovjek može da ima ili da nema, Misli da je lahko i dobro kad se ima, ali bogatstvo u ljudi je često kao posijano žito na plodno polje. Pa, iako je zemlja plodna žito zaraste u korov i usjevi propadnu. Nemar i od plodnog polja ne izvlači korist.
Opet siromaštvo je kao ispucale ruke seljaka koji ima zemlju, ali nema snage ni alata ni sinova u snazi da je zasije.
Ja sam kao taj seljak što mu je data snaga, i oruđe da napokon nešto počne raditi. Ovo blago je kao korisno znanje.
Hvala Bogu Milostivom da darovima i ovoj skrivenoj riznici. Dao mi je ženu koja je radost očiju mojih.
Neko reče da je žena kao rebro. Kažu da rebro koje nije zakrivljeno ne bi moglo čuvati srce od udaraca jer bi se polomilo i probilo ga. Ovako ono umjesto srca primi i savlada udarac… A zar nije to prava žena, ona koja čovjeka čuva od ovosvjetskih propasti i udaraca!?
Danas znam da ljudi pomalo liče na školjke ili školjke liče ne ljude jer treba vremena da se u njima oblikuje biser da sazriju kako bi mogle čuvati to blago koje sluti nedokučivu dubinu, uostalom, kao što ni dječak ne zna trošiti blago, tako ni mlada školjka nema bisera. Slično je tako i sa svim. Oklop vanjštine skriva riznicu koja treba da nas učini zahvalnim Onom koji svemu daje oblik ili koji oblikuje i da On bude zadovoljan sa nama.
Šta čovjeku vrijedi biser koji čuva u sebi ako ga on nikad ne pronađe!?…
(Autor: Edin Topčić/Foto: Admir Ždralović)
Sva prava pridržana, ne može se objavljivati bez saglasnosti autora.