Ono što (p)okreće srca: Vreća

Ima ljudi koji prodaju sebe(svoj nefs)

želeći zadovoljstvo Allahovo,

a Allah je blag prema svojim robovima

(2:207)

Bio jednom jedan čovjek. Bio je to sasvim običan čovjek koji je živio sasvim običnim životom. Ništa bolji ni lošiji od mene koji ovo pišem ili tebe, čitaoče, koji ovo čitaš. Vrijedno je šljakao svoje radne dane i život mu je ličio na onu pjesmu „pos’o, kuća,… i ponekad džamija“.

Jedno jutro, dok je eho ezana još uvijek odjekivao gradom, čovjek, nakon što se poslije molitve vratio u krevet, odluči da sebi sašije jednu vreću. Odlučio je da odsad putuje svijetom i sakupi u tu vreću hiljadu želja.

            Uzeo je tkaninu, satkanu od igre i zabave, i povezao sve to koncem od iluzije i sebičnosti…

I krenuo je! Čekao je da sunce izađe, da ptice pozdrave novi dan, da grad uzavrije novim danom i obavezama, da pekari isporuče još uvijek vrući hljeb,… čekao je da se banka otvori.

Pio je kahvu u kafiću preko puta banke i čekao da se banka otvori kako bi mogao podići svu svoju ušteđevinu koju je namjeravao utrošiti na put sakupljanja svojih želja. Gledao je zgradu banke i pomislio je kako bi volio da je ova zgrada i ova banka njegova- i prva želja je već ležala u vreći!

On je začudo, bio sijedi starac, sa bezbrojnim zakrpama i mršavim, ali zdravim i živahnim tijelom. Čovjek pomisli kako mu je, s druge strane, njegovo tijelo onemoćalo iako je uhranjeno, kako je bolesno i tromo iako je stalno u pokretu. Čovjek nije mogao, a da ne primjeti pogled starca koji nije umoran kao njegov nego veseo i pun neke pritajene sreće.

I krenuo je . Želje su se gomilale kao što se prljavština gomila i taloži na srca nemarnih. Kuća koja je u njemu bila najobasjanija ležala je na pustopoljini, zacrnjenih prozora, bez nade da će svjetlost doprijeti unutra i bez nade da će ustajali zrak zamijeniti svježi i mirisom ruža oplemenjeni povjetarac.

Bilo je tu( u njegovim željama) megalomanije tipa plazma-televizora koji ne može stati na zid njegove sobe, pretjeranih želja i nafake koju ne može obuhvatiti ni svojim očima, a kamoli svojim stomakom.

Bilo je tu i sitnica za koje je mislio da mu „život znače“ kao što su dječije lizalo, razne čokoladice, kupovanje beskorisnih điđa proizvedenih u Kini i čak ( ne spašavanja nego) oduzimanja mušica iz paukovih mreža. Kažem oduzimanja mušica jer tom čovjeku želja nije bila da spasi mušicu nego da pauka ostavi bez hrane.

Postoji jedna izreka koja kaže da je jedina cijena iskustva starost. Ljudi vremenom steknu iskustvo, ali cijena koju plaćaju za to je vrijeme. Slično je i sa znanjem koje čovjek usvaja i sa odgojem kojim se odgaja.

Odgojen i neodgojen( ili koji tek treba biti odgojen) su kao dva čovjeka koji se mogu naći u džamiji. Pa jedan sjedi pred Allahom mirnog oka  i radosnog srca, a drugog pometaju svakakvi zvukovi, zvuk šteke na vratima i njihovo škripanje, karakteristično udaranje petom ljudi iza njega i… čovjek se stalno prepomješta i nije u stanju sjediti mirno…

Tako i naš nekad sasvim običan čovjek, nekad ništa bolji ni lošiji od mene koji ovo pišem i tebe, čitaoče, koji ovo čitaš, osijedi, a lice i čelo mu se naboraše. Pogled mu je  bio umoran i već je zagazio u onu deceniju za koju jedan pisac reče da je u tim godinama čovjek isuviše mlad da ne bi imao želja, ali isuviše star da bi počeo da ih ostvaruje.

Njegova vreća već je bila puna i otežala od tolikih silnih želja(čini mi se da je čovjek u njoj nosio hiljadu ili mu samo jedna želja nedostaje do hiljade). Čovjeku je pogled i njegov hod bio sustao od tolikog puta( ili je bolje reći lutanja) koji je iza njega. Tražio je zgodno mjesto uz put da malo predahne jer ga ova „odrpana džaka“ već pomalo tišti i ništi, kad ugleda lijepo drvo kao lijepu riječ i pod drvetom čovjeka.

Esselamu alejkum! Obrati mu se starac i nastavi. Neka je slavljen Onaj koji je čovjeka počastio i odlikovao nad drugim stvorenjima da Ga može zikriti kako to ne može niko drugi. Meleci ti „Selam „ vele, a insan veli Es-Selamu!

Oni koji nikad nisu doživjeli osjećaj koji je preplavio našeg čovjeka govore da je to mistika i da je to nešto što se ne da riječima opisati, a oni koji su počašćeni da dožive tako nešto samo zaneseno gledaju u daljinu( kao što naj čezne) i opisuju TO kao nešto što se ne može(ili je uzaludno) riječima opisati.

Znati da je nešto slatko i osjetiti, dokučiti, spoznati slatkoću meda nešto je savim drugo!

Alejkumu  selam!- tiho, gotovo nečujno otpozdravi čovjek, stade pred starca (neka starac, dragi čitaoče, naspram čovjeka, radi lakšeg raspoznavanja bude Insan) i prvi put je čekao želeći nešto što nije mogao mislima uobličiti.

Insan mu dade znak rukom da sjedne i počasti ga sa malo vode i hurmama.

Čovjek spremno sjede, pojede jednu hurmu i otpi gutljaj vode.

• Otkud te put nanese?
• Evo, već godinama sam na putu i skupljam.
• Ono što se nekom učini kao putovanje, drugom je samo lutanje, a skupljanje je često kao imovina bogataša na koju ne daje zekat i koja bude razlogom njegove propasti.
• Mislim da ovo nije moja propast nego moje bogatstvo…

Insan se nasmiješi i pokaza svoje kao biser bijele zube i nastavi:

• Bila jednom dva brata i dogovoriše se da krenu na put kako bi pronašli ono što je za njih najkorisnije. Jedan drugom još rekoše da će se nakon 23 godine vratiti i podijeliti svoja iskustva jedan sa drugim.
  Jedan brat odluči da traži sam, a drugi odluči pronaći vodiča.
  Nakon 23 godine, braća se ponovo sastaše. Jedan je izgledao umorno i istrošeno, a drugi svježe i zdravo.
  Prvi reče: sve ove godine tražio sam i mučio se. Jedino na čemu sam učio bilo je moje vlastito iskustvo i moja greška. Drago mi je, eto, da sam nakon svih ovih godina još uvijek živ…
  Drugi reče:
  Dragi moj brate, u početku sam se i ja mučio dok nisam pronašao vodiča. On je uvijek bio tu da mi ukaže na opasnosti i da me sačuva od stranputica i gorkih iskustava. Allah mi je podario dovoljno pa i više nego što mi je trebalo. Iskoristio sam to i uložio u najbolju trgovinu.

Najbolji vodič je Allah Uzvišeni, pa Njegov Miljenik, pa onda oni koje je on odgojio pa oni koje su odgojili ashabi i Poslanikova porodica…
A najbolja trgovina je trgovina sa Allahom!…

            Čovjek je šutio i jeo već sedmu hurmu, a Insan završi sa riječima “Šta čovjeku vrijedi vreća od hiljadu želja kad je radi te vreće izgubio sebe!”

            Čovjeka te riječi udariše kao grom iz vedra neba. Sada je vidio da je uludo potrošio tolike godine na ovom putu što je zapravo lutanje.

            Dragi moj čitaoče, najgore što se čovjeku može dogoditi je to da ga šejtan prokletnik navede da izgubi nadu u Allahovu Milost.

A šta je ona mala sitna providna tačkica na zatamnjenom prozoru kuće kroz koju ulazi svjetlost? Ona, Inšallah,  postane i sebebom da se čovjek spasi.

Insan je rekao čovjeku da dobra djela poništavaju loša, kao što nefsanske prohtjeve poništava hizmet i poklanjanje svoga prividnog mala drugima. Insan mu reče da svakim svojim hizmetom i darovanim malom poništi svojih hiljadu želja i neka se tada vrati k njemu. Najvažnije od svega je to da Put mora započeti sa pokajanjem i čistim nijjetom.

Nakon 23 godine ponovljenog puta( a ne lutanja) čovjek se vrati Insanu. Sad mu je čelo, iako staro i mršavo, bilo čisto i sjajno, pogled mu je bio lagan i živahan. Jeo je hurme i pio vodu. Ruke su mu bile prazne, a na leđima mu kao grba nije stršila vreća.

Čovjek se poselami i sjede nasuprot Insana tako da je svoja koljena spojio sa njegovim.

Da čitaoče gledaš sa strane mogao bi vidjeti kao biser bijele zube Insana i mogao bi čuti šta mu je rekao.

“Vidiš, sine, Allah te je očistio i pripremio te za najbolju trgovinu, a ta trgovina je sadržana u tome da sve svoje želje zamijeniš za samo jednu. A Allah najbolje zna! Pitanje je samo nakon svog ovog puta, da li to zaista želiš?”

Eh, dragi moj čitaoče, šta na kraju napisati. Čovjek je pristao na tu najbolju trgovinu i svojih hiljadu želja zamijenio za jednu jedinu želju.

Koja je i kakva to želja!?

Oni koji nisu nikad obavili tu trgovinu ili se tek pripremaju za nju govore da je to nešto što se najvjerovatnije ne može riječima opisati, a oni koji su obavili tu najbolju trgovinu zaneseno gledaju u daljinu i tu želju opisuju kao nešto što se ne da riječima opisati.

Šta vrijedi cijeli svijet ako ne bude mijenjan za ono što je u Onoga čije je jedno od imena Es-Selamu?

(Autor: Edin Topčić)