Ono što (p)okreće srca: Putevima Svjetla

Ne znam kako sam se našao pred ovim ulazom. Bila je noć, mrkli mrak. Samo vrata i ova lampa iznad. Gledajući kako se svjetlo rasipa po tminama, još mi se ova svjetlost u odnosu na ovu noć nekako čini vrednijom.

Iza mene je mračna noć i još mračnija staza. Krivudava, a ja pored zdravih očiju nisam vidio zaokrete staze pa su mi grane grebale lice, a izbočine i udubine na stazi činile su moj korak nesigurnim i činile su da stalno posrćem. Bio je tu i stalno prisutni strah da pred mene ne  iskoči kakva noćna zvijer obradovana neočekivanim poklonom lovinom.

Oh, Bože, kako je krivudava ova staza i kako je mračna ova noć!Šta sam ja u odnosu na ovu šumu i mrak i šta sam ja u odnosu na ovu krivudavu stazu i šta sam ja njima, o Allahu moj! Šta sam ja ovim pričinjenim očima što me gledaju iz mraka…

Kako sam se tom svjetlu obradovao kad sam ga, kao neku svjetlicu, kao neku iskricu, krajičkom oka primijetio.

Nema veze što sam i dalje posrtao po stazi spotičući se na udubine i izbočine i prorasle žile korijena. Bez obzira što su mi grane grebale lice, ja sam kao hipnostisan gledao u svjetlo bojeći se da, ako ga makar za tren izgubim, neću ga više vidjeti. Nije me više bilo briga hoće li mi se u mraku pričiniti oči zvijeri, samo sam gledao u tu svjetlost što je sve jače i jače u mome oku svijetlila…

Napokon probio sam se do čistine i izašao iz šume i sada sam stajao pred vratima sa svjetiljkom iznad. Ma, ovo je svjetionik koji pomaže izgubljenim brodovima da pronađu put i ne razbiju se o hridi…

Posegnuo sam za kvakom i ušao u neko predsoblje. Sa mojih strana police i vrata i naprijed još jedna lampa gori iznad drugih vrata, a pred vratima ćilim. Lampa osvjetljava neki natpis iznad vrata.

Izuo sam se i stavio cipele na policu i krenuo sam prema drugim vratima. Iznad njih piše nešto na arebici. Gurnuo sam vrata i ušao u prostor džamije.

Lampe kraj mihraba tiho i spokojno osvjetljuju prostor okolo. Prostor između minbera i zida premostila je fina zelena čoha, a iza nje, iza zastora neko tiho i blago uči…

Kako sam ušao unutra glas završi sa riječima da je Istinu rekao uzvišeni Allah.

Krenuo sam da odgrnem zastor između mene i tog što uči Kur’an kako bih se poselamio sa njim…

• Čekaj!- zaustavi me !- ko si ti?
• Murat mi je ime! A koliko je ono važno za mene ili za tebe ne znam?- odgovorih mu pomalo uvrijeđen načinom na koji me zaustavlja.
• Tvoje ime važno je za tebe jer ćeš njime biti dozvan, a ono ti je i donijelo svjetlo u toj šumi u kojoj si posrtao. Zar nije baš želja da se spasiš onoga mraka i izgubljenosti rezultat tvoga stajanja ovdje…

Postidih se i rekoh: Halali mi, a kako je tebi ime i zašto si me zaustavio?

• Dato mi je mnogo imena, a ti me možeš zvati Nurija. Ja nisam lampa, ali jesam ono što svjetiljka okolo razastire, a svjetiljka ne ograničava svjetlo na koga će da padne ili na koga neće. A zaustavio sam te radi tebe i onoga što trebaš učiniti!
• Kako to misliš!?
• Pa želiš li da se ukloni zastor između nas? O, Murate?
• Želim!
• Svjetlost ne bira ne koga će pasti, ali šta vrijedi prozor ako je zamrljan i taman i šta vrijedi soba iza tog prozora i šta vrijedi kuća okupana Svjetlošću ako kroz prozor ne može ući i osvijetliti sobu.
• Malo sam se izgubio… kakve veze ima kuća sa mnom.
• Ti si kao kuća, o Murate! Svjetlost ne bira, ali biraju kuće i vlasnici u njoj da li pustiti svjetlo u nju… Treba da znaš kako da omogućiš Svjetlu da uđe kroz prozor i obasja sobu…

Već sam postao malo nestrpljiv radi govora ovog stranca. Ali ništa na ovom svijetu nije slučajno, pa ni ovo moje nestrpljenje, a ni ovi uslovi da se skine zastor, pa opet upitah: Šta treba da uradim?

• Neka je Hvala onom koji nikad svoja obećanja ne krši, a to su obećanja onim koji žele da se očiste i koji žele da se približe. Neko će reći da čaša ne treba, a neko da treba, ali kakva korist od čaše ako je prazna ili ako je razbijena, a kakva je korist od čistoće napitka ako se sipa u prljavu čašu!? O Murate! Uzmi abdest i vrati se i svojom rukom skloni zastor.
• Dobro! Gdje mogu to učiniti?
• Vidio si onu prostoriju sa lijeve strane… Vrata su otključana i tamo uđi i abdesti se.

Prije nego odeš i vratiš se, znaj da je ono što je napisano na papiru prolazno i ništavno, a voda napisano sapere kao što sapere tragove na pijesku. Ne dopire osim do očiju ili ušiju što vide ili čuju, a ruka koja piše napisano istom zaboravi. Trajno je i vrijedno samo ono što je zapisano na srcu i ono što se čita ili čuje sa srcem. Ono kao voda ispira, otklanja nečistoće i otkriva skriveno blago. Ono što je istinski zapisano skida sloj sa srca i posjedniku otkriva ono što je utisnuto na njegovom srcu…

• Sad idi, o Murate, i vrati se brzo!…

Poletih nekako pun čežnje i želje i stida što nisam to učinio odmah kad sam ušao u džamiju, da se što prije sretnem sa ovim Nurijom što ovako blisko meni govori. Pa dobro, jest mi malo čudno što insistira na abdestu ali neka…. nije od zijana. Pa sve je onako kao što mi reče. A i moje ime Murat je od riječi murad što označava želju. Neka me Allah pomogne i neka mi preko Nurije podari hajr koji je najbolji za mene i neka Nurija bude sevep približavanja Tebi, o Milostivi Allahu….

Voda hladna, spušta se na moje ruke, a kaplje padaju po pločicama. Kaplje sa moga lica i kaplje što se slijevaju niz moje laktove. Ah Bože, kako divna ugoda od ovog abdesta. Oprosti mi moje grijehe i smiluj mi se. Neka moje lice ne gleda u moju propast i neka ove moje ruke ne posežu za njom. Ako me Ti ne pomogneš i uputiš doista ću biti izgubljen kao što sam bio izgubljen u onoj šumi.

Kaplje vode  sa moje kose i voda niz moj vrat. Ah Bože, pročisti mi misli i skini breme mojih grijeha sa moga vrata.

Kaplje vode sa mojih peta i stopala. O, Ti, koji učvršćuješ, učvrsti moj korak sa Svojom pomoći…

Obrisah se i požurih unutra, a tamo…

Tamo ćilimi žudno upijaju svjetlo sa svjetiljki mihraba. Zeleni zastor između minbera i zida daje slutnju svjetiljke koja svijetli iza.

Posegnuo sam rukom i pomaknuo zastor.

„Esselamu alejkum! Evo mene…“ U tom žuđenom prostoru između minbera i zida nije bilo nikog.

Sada sam, otvorenih usta, gledao u stolnu lampu, a iznad lampe polica sa puno knjiga. Spustio sam pogled i ugledao rahle, a na rahlama Knjiga..

Nešto me je privlačilo Knjizi i približih joj se!

Na rahlama je, kao otvorena ruka Onoga što prima teobu, ležao Kur’an. Sa jedne strane harfovi, a sa druge latinični tekst. 354. stranica je u pitanju, a meni oči padoše na 35. ajet.

I sve mi bi jasno i ko je Nurija i što je morao biti abdest i što je baš Nurija Nurija i što baš lampa i što baš ova Časna Knjiga. Nurijine riječi opet se složiše i odjeknuše u meni, a u mojim prsima naraste rijeka i poteče mi niz lice.

Iz ove kuće, iz prozora na mom licu suze sapraše staklo i sada svjetlost ulazi u ovu dotada mračnu sobu.

Allahu moj, Hvala neka je Tebi Gospodaru Svjetova. Neka je salavat i selam na onoga kojeg si Svojom Milošću očistio i na čija prsa si spustio Kur’an koji nam je Svjetlost i Uputa.

Još jednom hvala Onom što je na tvoja prsa, o Muhammede, a.s. spustio Kur’an koji otkriva blago što je zastrto u nama…

(Autor: Edin Topčić)