Održana promocija knjige „Četiri parole i dva ljubavna stiha“ autora Vahida Durakovića
U organizaciji Gradske biblioteke JU KSC Bugojno povodom Dana nezavisnosti BiH u Kristalnoj sali općine Bugojno održana je promocija knjige kratkih priča „Četiri parole i dva ljubavna stiha“ autora Vahida Durakovića.
Na konkursu Fondacije za izdavaštvo Sarajevo za 2021. godinu za neobjavljena djela savremenih autora knjiga je izabrana među 15 najboljih među prijavljenih pedeset rukopisa. Izdavanje knjige je finansirala Fondacija a izdavač je Planjax, Tešanj.
Urednik knjige je prof.dr. Nedžad Ibrahimović. Dizajn naslovnice i korica je radio Belmin Bečić.
Promotori su bili: prof.dr. Tina Laco, prof.dr. Nedžad Ibrahimović i autor Vahid Duraković. Moderator: Sanel Ugarak.
„Teško bi bilo u našoj književnosti pronaći pisca koji je toliko zainteresiran za krucijalne probleme naše savremenosti, a koji ih zna tako uvjerljivo pokazati i vješto ispričati, kao što je to uradio Vahid Duraković u ovoj knjizi.“ Nedžad Ibrahimović
U nastavku možete pročitati priču “Azem”.
__________________________________________________________________________
AZEM
Uskoro se navršava pet godina otkako je nastala Priča. Nažalost, mi još nismo uspjeli da je dešifrujemo, kao ni mnogi drugi. Zato ćemo vam je prezentirati u izvornom sadržaju i donekle uputiti u zavrzlame koje je izazvala. Nesumnjivo je da je jedna od najčitanijih priča u zadnjih pet godina u svijetu. Vjeruje se da će i u budućnosti biti predmet izučavanja mnogih svjetskih institucija. Ali ne zbog kvaliteta, nego misterije koju nosi sa sobom.
Iz pouzdanih izvora se zna da su Pentagon i CIA oformili specijalni tim sa zadatkom da dekodira Priču. Njihovi rezultati su bili toliko jadni da se tim po naređenju predsjednika SAD tri puta mijenjao. Uzaludni su bili pokušaji i drugih svjetskih mešetara da prodru u njenu tajnu.
Da li je sve to bezazlena koincidencija ili u tim zavrzlamama ima i istine, teško je dokučiti. No, nesporno je da većina svjetskih tajnih službi smatra da se u Priči krije tajna napada na SAD 11. septembra, 2001.
Zbog Priče, biografski podaci Azema, autora Priče, postali su meta svjetskih žbirova. Bavili su se banalnim detaljima, ali i ozbiljnim aspektima njegovog života. Znali su o Azemu više nego on sam o sebi.
Neki od bizarnijih podataka su: Prestao pišat u gaće 11.05.1969. Viverici kroz noge loptu proturio 18.09.1978. na stadionu Jaruga. Trenirao za golmana izvodeći parade preko glogovog trnja…
Od ozbiljnijih bilješki izdvajale su se one vezane za ratni period u Bosni. U službenim zapisima britanskog špijuna Gordana Williamsa između ostalog stoji: Bio komandir jedinice „Džokeri“. Zbog nižeg rasta i vižljastog tijela u napadima se pretvarao u kotrljajuću buktinju koja je bez napora rušila neprijateljske vojnike poput čunjeva. U nekoliko navrata kao čičak se lijepio za tenkove i do ludila dovodio posadu.
Po grubim procjenama špijuna kodnog imena Ćuna, koji istovremeno radi za tri tajne službe (naravno da nećemo otkriti o kome se radi zbog njegove sigurnosti), u posljednje dvije godine u našem gradu živi hiljadu i po njuškala sa svih meridijana svijeta.
Američki su najzastupljeniji, ali tu su i Kinezi, Japanci, Malezijci, Rusi, Englezi, Francuzi i druga govna, kako voli reći Ruhko. Ne treba sumnjati u njihovu sposobnost prerušavanja, poznavanje našeg jezika i običaja. A koliko su u tome uspješni najbolje svjedoči činjenica da obični smrtnici našeg grada uopće nisu primijetili poplavu svjetskih doušnika u čaršiji.
Do Priče smo došli preko Nosonje, srpskog špijuna, koji nam ju je proslijedio elektronskom poštom (kao slučajno) po naređenju političkog rukovodstva iz Srbije koje svim silama nastoji da Bošnjake prikažu terorističkom nacijom.
Mislim da je najbolje da sad pročitate Priču koju svaki špijun u ovom zavjereničkom svijetu zna napamet. O tome koliko je Priča napravila pometnje kod bjelosvjetskih uhoda ukazuju podaci njemačkog agenta Mihaela Krigera po kojima je Priča do sada generirala jedanaest ubistava, tri samoubistva i dvije nestale osobe. Naravno, sva ta tajna smaknuća javnosti nisu poznata nego su tretirana kao saobraćajne nesreće, davljenje u rijekama, zalutali metak itd.
Napomena: Riječi pored kojih stoji upitnik su predstavljale najveće probleme tajnim službama i vjeruje se da se upravo iza njih krije tajna. Iza nekih upitnika je stavljano kratko pojašnjenje.
MEHA LETI (?)
U Fići (?), bjelkaste boje, gegam se prema kući. Iznenada ispred mene iskoči kuća, smotam lijevo i profuram kraj Mehine (?) pojate (?). Uletim u Fučevac (? izvor pitke vode). Hendek (? drumska kafana) je odličan. Boreći se sa divljom i krvavom Drinom (? Drina bi trebala biti zelena), uspio sam s obale pokupiti šlauf od Rabe S 22. Plivajući na leđima napuhao sam crnu gumu (?). Isputežim se na mekani crni kolut. Narandžasto sunce izgara. Voda me nosi preko Beograda do Jadranskog mora (? voda iz Beograda se ne ulijeva u Jadransko more). Na svoj nos natake me špicasti (?) delfin. Probudim se pored Sicilije (?). U tajnoj (?) uvali istovara se traktor trave (?). Smotam kubu i zapalim s Čičolinom. U hotelu Sibirski kutak (?) susretnem Alu (?) i Džegera (???). Popijemo pet gajbi sarajevske teretne (?). Rastali se ko hajvančad (?).
(Ovdje se moramo uključiti radi dodatnih pojašnjenja. Iranski špijun tajnog bosanskog imena Mlačanica tvrdi da je od žabara iz Rima angažovanog na slučaju Priča saznao da je Čičolina, kraljica talijanskog glamura, preko Cosa nostre dobila informaciju da Azem planira teroristički napad na Ameriku. Ona je uspjela preko podanika saznati gdje je Azem odsjeo. S njim se susrela u hotelu Glamour i dala mu 100 hiljada eura u gotovini.
Razlog njene podrške je, kako upućene žene iz frizerskog salona Trajna pričaju, želja da se osveti Clintonu što je nju odbio a spavao sa sekretaricom. Nakon noći provedene s Azemom, ljubomorni talijanski izvori navode, Čičolina je Azemu dala još 100 hiljada eura i rekla mu da ga nikad neće zaboraviti. Dodala je još da je Clinton bez veze i da bi voljela da teroristički čin ne izvodi na primitivan način, nego da to bude spektakl. Zamolila je Azema da opet navrati. On joj je obećao da će joj za života pokloniti još jednu noć. A Čičolina mu je napomenula da ne zaboravi terluke.)
Nastavak priče:
Ujutro sam stajao ispred Ajfelovog tornja (?), gledao Sfingu kraj piramide. Moj haragei je proradio (?). Proždrljive oči su virile iza glavica kupusa (?). Uhvatim prvi voz iz Moskve do zadnje tačke u Sibiru (?). Pijem kahvu u restoranu naziva zveketa tepsije u Hirošimi (?). Donosim odluku, (?) vrijeme je za konačni udarac! (?). Uz pomoć Fude (?), uzgajivača alajbegove slame iz Glavica uspio sam da se ubacim u podmornicu. Tri dana se dogovaramo (?) kako na more, a helera (?) nemamo. Utom bahnu Džoker 4 (???) i reče: Sve ide po planu. Šumar je pijan (?). Izađemo iz Hendeka. Nekoliko ljudi žuri, (?) nesvjesni da dolazi smrt (?). Arap (?) je donio frišku robu (?). Upucali smo se (?) momački. Na karnevalu u Rio de Janeiru (?) imali smo najbolje maske koje nam je pripremio Sebastijano (?), zvijezda brazilskih sapunica. Tu nas je malo pogurao Hans, šef fašističkog (?) lobija. Obezbijedio nam je najkvalitetnije sise (?) i party na štangi (?). U devet i trideset došli smo na Bandisko (? kupalište na Vrbasu). Verem se na najvišu vrbu (?). Vjetar pirka. Vrijeme je za spektakl: Meha leti! Meha leti! Meha leti! Meha leti!
Azem
Mnogo je nedoumica o tome kako i gdje je Priča nastala. Ali najbliže smo onoj varijanti da je Azem 10.09.2001. u poslijepodnevnim satima svratio u kafanu Hendek i osvanuo u njoj sljedećeg dana. Priču je pisao u više navrata u rubrici za poruke na svom mobitelu. Poruke je tokom noći slao prijatelju Spreči koji živi u Beču. Barem je on tako mislio. Međutim, pošto je bio pijan prilikom tipkanja promašio je za jedan broj. Tako su poruke dolazile do Hasana, džihadskog ratnika porijeklom iz Sirije sa adresom u Beču koji je bio operativac u pripremama za teroristički čin.
Pored veze s Hasanom, Priču su američki agenti povezali s terorističkim činom i vremenskim podudaranjem u hiljaditi dio sekunde između trenutka slanja posljednje četiri poruke „Meha leti“ i trenutka kada su oteti avioni na američkom nebu skrenuli sa ustaljene rute. Navedena veza je logična zbog vremenske razlike između Bosne i Amerike. Zato mnogi špijuni smatraju da je Azem bio u direktnom kontaktu s pilotima otetih aviona. Neki čak tvrde da je bio u jednom avionu i da je priča o kafani Hendek samo alibi. Toj opciji ide u prilog i misteriozni Azemov nestanak.
Postoji jedna bezazlena varijanta Priče koja je besmislena i vjerovatno neistinita, ali zbog njene simpatičnosti ćemo je ispričati. Naime, sjedeći na prelu kod Suljinice, Tahirovca je ispijajući kahvu i virkajući ispod đozluka ispričala:
„Jesi čula šta onaj karavlah uradi neku noć? Ma onaj zvizgonja Azem. On ti je neko veče bio u prokletom Hendeku, gdje rade anamone, rospije iz Srbije. Kažu da se bilmez toliko naloko da je u neka doba noći častio kafanu i rospijama turo pare u sise. Pa se blento popo na sto i bulaznio ko da je ograiso. Viko više puta: Meha leti!
Onda je, kažu, bahno i neki što na glavi hoda. Zovu ga Šejtan. Zajedno sa Azemom razbijo sve po kafani. Pa došla neka dva čovika u crnini, izmarisali ih na mrtvo ime. Rospije im izvukle sve i muhu iz džepa, ko popišani otišli kući. Kad je Azem došo pred kućni prag, već odavno je svanulo. Zvonio taj vakat, ali mu Tidža nije otvarala. Kako će jadna žena otvorit kad je prije sat vremena otišla na poso. Ali mamlaz mislio da neće da mu otvori i spopadne ga orlovički pasjaluk. Razbije joj namjerno saksiju s cvijećem i u inat se vrati u kafanu.
I eto, neke budale pričaju da je on upetljan u neke bombe što su pucale tamo u nekoj Americi. Da on nikad ne pije. Da je on veliki musliman, tobe jarebi, nekakav mudžahedin. Da je na onom internetu piso neke muslimanske parole. Eto, šta taj svit neće naprđivat. Kažem ti, bilo ti je vako kako sam ti ja kazala. A ta Amerika, to je izmišljeno, ne postoji nikakva Amerika. Moj rahmetli Tahir je obišo cili dunjaluk kupujući krave i volove za mesnicu, i, Boga mi moga, nikad nije spominjo Ameriku. Kažem ti, to su oni izmislili. Amerika ne postoji.“
Ovu varijantu što je Tahirovca ispričala su odbacile sve tajne službe. Jer, kad su analizirali njenu besjedu i istražili biografije Tahirovce i Suljinice, utvrdili su da je Tahirovca rodila jedanaestero, a Suljinica desetero djece. Nakon tog saznanja sve tajne službe su zaključile: Te žene su isuviše neozbiljne.
Ipak, najmisteriozniji dio o Priči je Azemov nestanak.
Da li je to veče Azem bio u Hendeku, avionu ili na nekom trećem mjestu? Odgovor na to pitanje riješio bi sve dileme. Jer, ukoliko bi se to utvrdilo, onda i njegov nestanak ne bi bio magičan, a samim tim ni priča misteriozna.
Neki gosti Hendeka, koji su iste noći tu pijančili, tvrde da je Azem nazdravljao s njima, a drugi da ga uopće nisu vidjeli. Pragmatični agenti sa Zapada uporno dokazuju da je bio u avionu, dok su oni s Istoka odustali od te opcije videći u svemu Božiju ruku.
Hraneći dosadu, čaršija je kalemila priči ukrase i crne slutnje.
Pidun je tvrdio da mu je jedne prilike Viverica ispričao šta se desilo. Nakon što su budalesali do deset ujutro u kafani Hendek, otišli su na Bandisko da se otrijezne u hladnom Vrbasu. Viverica i Nupe su kiselili noge u plićaku. Azem se uzverao na najvišu vrbu.
Ispravio se na povjetarcu i uzviknuo: A sada spektakl! Meha leti!
I Viverica kaže, ako mu je vjerovati: „Azem s johe poleti laste. U letu mi namignu i istog trena se pretvori u lastavicu. Zadnji put sam ga vidio kako krilima razmahuje u sunčevom krugu.“
Mnogi su od Viverice poslije pokušavali saznati više detalja, ali on nikom više nije o tome rekao ni riječi. Bliskim prijateljima je govorio: „Ne mogu vam ništa reći, to je nešto između mene i Azema.“
Kad su Nupeta upitali da li je on bio tu, on je odgovorio: „Ja sam izgubio film u jedan poslije ponoći. Probudio sam se u autu ispred kuće sljedećeg dana. Gdje sam bio i šta sam radio nemam pojma.“
Naravno, tajne službe su priču Viverice o letu odmah odbacile s obrazloženjem da je bio pijan i napušen i zato vidio lastavicu.
A građani su ostali u dilemi. Mnogi su povjerovali da su Viverica, Nupe i Azem otišli na Bandisko jer su se tu kupali kao djeca, ali nikako nisu mogli povjerovati da je Azem poletio. A pošto ni nakon mjesec dana nisu uspjeli pronaći tijelo u plitkom Vrbasu, iznad glava im je treperio upitnik. Pa čak i sumnja da je ipak poletio.
Dok su pretraživali Vrbas, šestog dana im je Zub, strastveni ribar, rekao:
– Vi ste u zabludi. Azem nikad nije ni postojao. Umislili ste da je ta lastavica nekad bila Azem.