Obrad Kisić: „ŠPEDICIJA“ SIMBOL NEKADAŠNJEG BUGOJNA
Nedavno sam se sreo sa jednim sarajevskim novinarom sa kojim se nisam vidio još od 1991. godine. Upoznali smo se početkom osamdesetih godina minulog stoljeća, kada je došao u Bugojno kako bi napravio reportažu o Autotransportnom preduzeću Špedicija. Tih godina je ovo bugojansko preduzeće, sa više od 1200 voznih jedinica i preko 2500 zaposlenih radnika, bilo vodeći prevoznik u teretnom saobraćaju bivše države.
Kolega iz Sarajeva, već nakon prve posjete Špediciji, nije krio oduševljenje onim što je vidio, ali je bio pomalo i zbunjen. Nije mu bilo jasno da je u jednom malom gradu, poput Bugojna, mogao niknuti prevoznički gigant, čiji su kamioni krstarili cestama širom države i Evrope, ali i dijela Azije.
Kasnije je nastavio redovno dolaziti u naš grad. Pisao je i o drugim uspješnim firmama u njemu, ekonomskom usponu Bugojna i njegovom jačanju i na drugim životnim poljima. Često bi u svojim tekstovima Bugojno znao nazvati „čudom iz srednje Bosne“.
Nekako je, ipak, ostao vezan za Špediciju o kojoj je najviše volio pisati. Bilo je to vrijeme kada je Špedicija svakim danom sve više jačala, i kada su njeni vozni kapaciteti bili maksimalno iskorišteni.
Još od početka 1979. godine, nakon što je u jakoj tržišnoj utakmici dobila posao u Iraku, dio Špedicijinih vozila i radnika našao se u ovoj azijskoj zemlji. Radili su na izgradnji magistralnih i autoputeva. Između ostalog i na najznačajnijoj putnoj dionici, danas često spominjanog autoputa, Bagdad-Basra.
Špedicija je u Iraku ostala osam godina. Za to vrijeme mnogi su radnici u smjenama od po nekoliko mjeseci boravili u ovoj zemlji. To im je donosilo dobru zaradu, a značajan devizni prihod se slivao u kasu preduzeća i općinski budžet.
Sjećam se kako je moj već spomenuti kolega iz Sarajeva išao u Irak da napravi reportažu o Špedicijinim radnicima. Kada se vratio, bio je oduševljen mnogim stvarima. Između ostalog, pričao mi je da su u avionu za Bagdad, koji je poletio sa beogradskog aerodroma, i bio ispunjen do posljednjeg mjesta, gotovo svi putnici bili Špedicijini radnici, koji su išli da preuzmu svoju smjenu.
Mi Bugojanci smo posebno bili ponosni na Špediciju. Gdje god bismo došli i rekli odakle smo našim sagovornicima bi prva asocijacija na Bugojno bila Špedicija, koja je u to vrijeme bila jedan od njegovih zaštitnih znakova i simbola.
Špedicija je dala nemjerljiv doprinos razvoju bugojanske općine. Moraju se spomenuti i njene uspješne organizacione jedinice u Zenici, Travniku, Tomislavgradu, i dugo godina u Donjem Vakufu, te predstavništva u svim dijelovima nekadašnje države. Manji dio firme u Bugojnu i Tomislavgradu bio je u funkciji lokalnog i međugradskog autobuskog saobraćaja, koji je, kao i teretni, bio uspješan.
Razgovor, uz kafu,sa sarajevskim kolegom, koji je bio na proputovanju za Dalmaciju, trajao je više od tri sata. Vratili smo sjećanja na mnoge događaje i ljude. Naravno, u svim tim pričama nezaobilazan je bio Stjepan Domaćinović Kokan. Kao dugogodišnji direktor od Špedicije je stvorio respektabilnu firmu. Kasnije, kao predsjednik Općine Bugojno i ministar saobraćaja i komunikacija BiH, ostao je čvrsto vezan za nju. Radio je i dalje nesmanjenom žestinom na njenom razvoju i prosperitetu.
Spomenuli smo i mnogo toga vezanog za Bugojno iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Lijepo se bilo sjetiti vremena kada je ovaj grad, po svim ekonomskim parametrima, bio među 10 najjačih u državi, koja je imala više od 20 miliona stanovnika.
Već je padao sumrak kada je moj sarajevski kolega trebao nastaviti put prema Splitu. Kako reče, nekoliko puta godišnje prođe kroz Bugojno i uvijek dolazi preko Rostova. Sada je odlučio da promijeni maršutu. Krenuo je preko Komara, kako bi se podsjetio na nekadašnja vremena i dolaske u Bugojno.
Nije krio razočarenje kada je, na samom ulasku u grad, ugledao obrise na mjestu na kojem se još prije rata počela graditi Špedicijina autobaza. Ubrzo je doživio novo razočarenje, ugledavši razrušenu zgradu Špedicijine direkcije u Ulici slobode. Razočaran reče kako često mahinalno zna baciti pogled na kamione, ne bi li na njima pročitao natpis „ATP Špedicija Bugojno“, koji se na našim cestama ne može vidjeti već dugi niz godina.
Na polasku mi je rekao da osjeća neku gorčinu u ustima. Dobro raspoloženje, tog decembarskog poslijepodneva, nisu mu mogle vratiti ni brojne priče o Špediciji iz njenih najboljih dana. Naglasio je kako će kroz Bugojno ubuduće dolaziti isključivo preko Rostova. Ruševine, koje su ostale od nekadašnjeg saobraćajnog giganta i ponosa Bugojna, duboko su ga potresle, pa više ne bi imao ni volje ni snage da ponovo prođe putem kojim je taj dan stigao u naš grad.
Obrad Kisić