Obrad Kisić: SJEĆANJE NA TVORNICU BIRO MAŠINA BUGOJNO
Sredinom 1970. godine, na 17. redovnoj sjednici Radničkog savjeta preduzeća UNIS Sarajevo, donesena je odluka da se iz Radne organizacije „Slavko Rodić“ Bugojno pogon za proizvodnju pisaćih mašina „Biser“ izdvoji u samostalnu proizvodnu jedinicu, čiji će naziv biti Tvornica biro mašina Bugojno.
Ovoj odluci prethodio je sporazum sa njemačkim proizvođačem biro-opreme „Olimpija“ o uspostavljanju poslovne saradnje. Svi poslovi na formiranju nove tvornice u našem gradu odvijali su se ubrzanim tempom. Dio radnika iz „Biserovog“ pogona priključio se ovoj tvornici, dok je drugi dio odmah upućen na višemjesečnu obuku u Njemačku.
Prvi radni dan u novoformiranoj Tvornici biro mašina bio je 2. februar 1971. godine. Tog prohladnog utorka, o čemu danas sa sjetom pričaju neki od radnika, njih nekoliko stotina je sa punim radnim elanom došla u novoizgrađene proizvodne pogone.
Proizvodnja je krenula punom parom i montaža prvih 2000 pisaćih mašina bila je gotova za nešto više od 20 dana. Sva proizvedena količina upućena je u Njemačku, firmi „Olimpija“, koja je bila davalac licence. Transport je krenuo 27. februara 1971. godine sa željezničke stanice Bugojno.
Njemački stručnjaci su dali pozitivnu ocjenu, što je bio uvod u dugoročnu saradnju dva proizvođača. Iako se proizvodnja odvijala sve većom dinamikom, čelnici UNIS-a nisu žurili sa zvaničnim otvaranjem novog preduzeća, čekajući da se sve kockice slože.
Na kraju, sve je ozvaničeno 28. juna 1972. godine. Vrpcu je presjekao tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine Dragutin Kosovac. Svečanosti su prisustvovali visoki državni i republički funkcioneri, predstavnici lokalne vlasti, gosti iz Njemačke, te rukovodstvo UNIS-a, predvođeno generalnim direktorom Abazom Deronjom.
Pisaće mašine „Olimpija“, koje su se izrađivale u modelima „traveller“, „normal“ i „de luxe“, u crvenoj, plavoj, narandžastoj, bijeloj i zelenoj boji, brzo su osvojile jugoslovensko tržište. Odmah je krenuo i izvoz. Vremenom se proizvod prilagodio i arapskim i kineskim kupcima, pa su bugojanske pisaće mašine izrađivane u čak 92 tastature.
Prve proizvodne godine izrađeno je je 106 766 pisaćih mašina, s tendencijom stalnog rasta. Već početkom 80-ih godina sa proizvodnih traka dnevno je izlazilo između 1100 i 1200 komada. Tako je godišnja proizvodnja bila na nivou od oko 500 000 komada, od čega se čak 90% izvozilo u Evropu, Aziju i Afriku.
U međuvremenu je pokrenuta i linija za proizvodnju električnih pisaćih mašina koje su imale posebnu memoriju, što je, uz još neke pogodnosti, za to vrijeme bila novina, koja je izazivala posebnu pažnju i veliki interes kupaca.
Uspostavljanje saradnje sa italijanskim proizvođačem pisaćih mašina „Oliveti“ predstavaljalo je nastavak razvoja tvornice, te proširenje proizvodnje i otvaranje novih radnih mjesta.
Uz pisaće mašine, kao osnovni artikal, radilo se i na uvođenju novih proizvoda, od kojih su prve bile registar kase za trgovinu i ugostiteljstvo.
Pravile su se po licenci firme „NCR“ iz njemačkog grada Augsburga. Proizvodnja je počela 1975. godine. Na početku godišnji nivo je bio 8000 komada, ali je već sljedećih godina prelazio brojku od 10000.
Tvornica biro mašina je kasnije u svoj proizvodni asortiman uvrstila šapilografe (mašine za matrice).
Iako se na neki način krenulo sa dozom opreznosti na monitranju kopir aparata koji su krajem 70-ih godina, kao novina na tržištu biro-opreme, bili nepoznanica, ovaj potez se za kratko vrijeme pokazao kao pun pogodak.
Konstruktorski tim preduzeća, u kojem su većinom bili mladi i ambiciozni inžinjeri i tehničari, stalno je uvodio neke novine, pa je tako izrađena i električna spajalica, ali je početak rata 1992. godine zaustavio ovaj posao.
Na samom otvaranju tvornice 1971. godine bilo je zaposleno oko 500 radnika. Većina ih je stigla iz susjednog preduzeća „Slako Rodić“. Kasnije se njihov broj povećavao kako je rastao obim proizvodnje. Najveći broj zaposlenih bio je u drugoj polovini 80-ih godina, njih 2850.
Prema zvaničnim pokazateljima, Tvornica biro mašina Bugojno bila je među vodećim proizvođačima biro-opreme u SFRJ. Dobro upućeni podsjećaju kako su početkom 90-ih godina krenule pripreme za proizvodnju kompjutera i druge informatičke opreme, ali je početak rata, zaustavio ove planove.
Nažalost, ovo je priča o još jednom posrnulom bugojanskom privrednom gigantu, ugašenom u ratnom i poratnom periodu.
Ovim tekstom sam želio bar malo oživjeti sjećanja na još jedan simbol i ponos nekadašnjeg, kako mnogi kažu, ljepšeg Bugojna, koje je, iako malo, na jugoslovenskoj industrijskoj mapi bilo upisano posebnim slovima.
Obrad Kisić