Obrad Kisić: KAKO JE PONOSNO BILO BITI BUGOJANAC
Obilježavanje 20. maja, Dana općine Bugojno, proteklo je u svečanoj atmosferi, kako i treba biti u takvim prilikama. Održane su brojne kulturne i sportske manifestacije, svečana sjednica Općinskog vijeća, dodijeljena su najveća općinska priznanja, a sve je na sami dan Općine začinjeno velikim vatrometom. Ovi dani slavlja vratili su me u neko drugo vrijeme i podsjetili na nekadašnje obilježavanje Dana oslobođenja Bugojno, koji je svojevremeno bio najveći općinski praznik, kada bi, također, bio upriličen niz raznih svečanosti. Zbog toga sam, kao dugogodišnji hroničar zbivanja na ovim prostorima, zavirio u već davno odložene novinarske blokove i već požutjele novinske isječke iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Bile su to godine najvećeg ekonomskog razvoja bugojanske općine, koja je imala oko 48 000 stanovnika, gdje je svaki treći bio zaposlen. U to vrijeme je jedna mala općina sa velikim privrednim kapacitetima, ali i drugim stvarima, koje su pratile njen razvoj, po mnogo čemu odskakala od mnogo većih sredina. Bila je među 10 vodećih općina koje su imale najveći bruto nacionalni dohodak, ostvaren po glavi stanovnika, u državi sa preko 20 miliona stanovnika.
Na sve uspjehe, koji nisu mogli ostati nezapaženi, mi Bugojanci nismo bili imuni. Prijalo nam je slušati hvalospjeve od onih koji su dolazili u naš grad. U svim tim pričama o Bugojnu naši sagovornici bi posebno isticali tri stvari po kojima je Bugojno bilo prepoznatljivo: „Špedicija“, „Iskra“ i Titovi dolasci u naš grad. Naravno, Bugojno je bilo prepoznatljivo i po još mnogo drugih stvari vezanih za privredu, kulturu, sport i za druge oblasti iz života sa kojima smo se mogli pohvaliti.
Kamioni sa natpisom Autotransportnog preduzeća „Špedicija“, koje je imalo preko 1200 voznih jedinica i oko 2400 zaposlenih osoba, svakodnevno su krstarili cestama širom zemlje i mnogih evropskih država, dok je Nogometni klub „Iskra“, kao prvoligaš i drugoligaš, bio među 40 najboljih klubova u zemlji. Bivši predsjednik SFRJ Josip Broz Tito dolazio je u Bugojno 17 puta, u periodu od novembra 1968. do novembra 1979. godine, gdje je primao brojne državnike i delegacije, pa bi Bugojno u to vrijeme često bilo u samom vrhu dnevnih informacija državnih i inostranih medija.
Iako je sve ovo o čemu pišem bilo prije 25 i više godina, mi koji pamtimo to vrijeme ne možemo da se ne sjetimo kako smo bili ponosni kada bi nekome rekli da smo iz Bugojna, grada koji se razvijao meteorskom brzinom. I dok se još osjeća atmosfera svečanog obilježavanja proteklog Dana općine, nadat se da će Bugojno sljedeći slavljenički dan dočekati u boljem ozračju, sa više novih radnih mjesta i manje nezaposlenih lica, čiji broj vrtoglavo raste i već odavno je premašio cifru od 7000, pa bi uskoro mogao biti i dvostruko veći od broja zaposlenih. O bržem privrednom oporavku i vraćanju dijela nekadašnjeg sjaja, u posljednje vrijeme sve češće pričaju i čelnici lokalne vlasti. Zbog toga bi svaki uspjeh na privrednom, ali i na svakom drugom polju obradovao nas koji živimo u Bugojnu, ali i mnoge u dijaspori kojima je ovaj grad ostao u srcu.
Obrad Kisić