Obrad Kisić: Bugojno prije 35 godina-Počela izgradnja „Plave bolnice“

Početak nove građevinske sezone u Bugojnu, prije 35 godina, razlikovao se od uobičajenog. Tog četvrtka, 13. marta 1986. godine, na lokalitetu Obješenica, sa kojeg se pruža divan pogled na naš grad, još od ranih jutarnjih sati vladala je radna atmosfera.

Mehanizacija ovdašnjeg Građevinskog preduzeća „Gorica“, kao i njegovi radnici, odavno su bili na svojim mjestima. Ubrzo su počeli pristizati lokalni političari, brojni gosti, grupe građana i novinarske ekipe.

Za tadašnje Bugojno bio je to veliki dan, koji je trebao ostati posebnim slovima upisan u njegovu historiju.

Pokretanjem građevinskih mašina i simboličnim postavljanjem kamena temeljca, zvanično je počela dugoočekivana izgradnja bolnice, medicinske ustanove za kojom je vapilo Bugojno, ali i Gornjovrbaska regija.

Sredstva za realizaciju ovog značajnog projekta osigurana su iz mjesnog samodoprinosa. Na referendumu, održanom u maju 1985. godine, Bugojanci su se apsolutnom većinom izjasnili da se iz neto ličnih dohodaka zaposlenih, kojih je bilo više od 16.000, u narednih pet godina izdvaja pet posto sredstava za izgradnju bolnice.

Radilo se o projektu za koji su bile vezane i susjedne općine. U to vrijeme, u sastavu Medicinskog centra Bugojno, kao njegove organizacione jedinice, nalazili su se i domovi zdravlja i apoteke iz Donjeg Vakufa, Gornjeg Vakufa i Kupresa.

Pacijenti sa područja četiri općine Gornjovrbaske regije, u koje se tada ubrajao i Kupres, na godišnjem nivou su ostvarivali preko 200 hiljada bolničkih dana u drugim zdravstvenim ustanovama. To je bilo veliko opterećenje za općinske zdravstvene fondove, a stvarali su se i dodatni troškovi.

Paralelno sa izgradnjom bolnice, grupa mladih ljekara iz Bugojna, ali i susjednih gradova, otišla je na specijalizaciju. Već ranije je bio preciziran spisak potrebnih specijalizacija, na osnovu kojeg je izvršen odabir kandidata, s ciljem da sve službe, kada za to dođe vrijeme, budu u punom kapacitetu.

Vodilo se računa i o drugom medicinskom osoblju, pa su, u septembru 1986. godine, u Bugojnu otvorena dva odjeljenja Srednje medicinske škole, u kojima je bilo više od 60 učenika.

Od samog početka realizacija projekta odvijala se planiranom dinamikom, što je omogućio i redovan priliv sredstava. Početkom jeseni 1988. godine završeni su građevinski radovi.

Prvih proljetnih dana sljedeće godine počelo je postavljanje fasade, po čijoj je plavoj boji objekat u narodu dobio ime „Plava bolnica“.

U međuvremenu, u posao je bilo uključeno i nekoliko kooperantskih firmi, u prvom redu angažovanih na radovima unutar objekta.

Uveliko su tekli i poslovi vezani za nabavku medicinske i druge neophodne opreme. Istovremeno, sve više se slagala kadrovska križaljka, po kojoj je „Plava bolnica“ trebala imati preko 1000 zaposlenih.

Vodilo se računa o svakom detalju, s obzirom na to da je „Plava bolnica“ bila predviđena kao ustanova regionalnog karaktera, što bi zdravstvenu zaštitu, na ovom području, podiglo na znatno viši nivo.

Početkom devedesetih godina, sve teža politička i ekonomska situacija u državi, odrazila se i na stanje bugojanske privrede. To je usporilo intenzitet radova na izgradnji „Plave bolnice“, koji su, u proljeće 1992. godine, izbijanjem ratnih sukoba u BiH, potpuno obustavljeni.

Kako je „Plava bolnica“, tokom rata, prošla bez nekih oštećenja, što su potvrdile i stručne analize, očekivalo se da će završetak radova na izgradnji biti prioritetan zadatak.

Istina, lokalna vlast je o tome pričala u predizborno vrijeme. Čim bi izbori prošli i priča, kao i sva obećanja koja su išla uz nju, brzo su padali u zaborav, što je vladajućim strukturama i odgovaralo.

„Plava bolnica“ ostavljena je na milost i nemilost, što su iskoristili neodgovorni pojedinci i potpuno je očerupali. Skinuli su željezo, lim i ostali materijal. Odnijeli su sve što se moglo odnijeti.

Ništa od ovog nije urađeno za jedan dan. Trajalo je mjesecima pa i godinama. Za to vrijeme, niko od nadležnih institucija i općinskih čelnika nije reagovao.

Zatvarali su oči i okretali glavu, u vrijeme dok se „Plava bolnica“, koja je trebala biti ponos Bugojna i u čiju je izgradnju, prema finansijskim pokazateljima, uloženo preko pet miliona dolara, uništavala.

Danas su na Obješenici od „Plave bolnice“ ostali samo ogoljeni zidovi, kao svojevrsno ruglo grada, u kojem je mnogo toga, što ga je nekada činilo jakim na ekonomskom i drugim poljima, davno uništeno.

Na kraju ovog teksta, treba naglasiti kako je još prije više od 20 godina, uz Dom zdravlja, izgrađen i dodatni objekat, koji je, prema najavama, trebao biti Opća bolnica.

Već dvije decenije zjapi prazan, prepušten zubu vremena. Općinska vlast nikada nije dala odgovor zašto nije pušten u funkciju i kakva mu je dalja namjena.

Obrad Kisić