Kuda vozi ovaj vlak?

Šta god čovjek kaže ili napiše, nekima je to patetično, ne vole pesimizam, protivnici su kukanja…

I ja sam jedan od onih koji ne vole pesimizam i kukanje, jer kod nas postoji ona stara narodna koja kaže, „nakukala sama“. To je ono kada neka osoba stalno kuka, nezadovoljna je bezrazložno, a onda joj se nešto stvarno dogodi.

Znam puno primjera hronično nezadovoljnih osoba koje na pitanje kako su i šta rade, uvijek odgovaraju da su loše, da im ne može biti gore, a u suštini, ništa im ne fali. Onda im se dogodi nešto, neka tragedija, a narod kaže : „I jesu brate kukali, nakukali sami.“
A, što narod kaže, ili je bilo  ili će biti.

***

Kad sam bio mali, majka me učila da budem pozitivan, da svijet oko sebe gledam kao mjesto u kojem mi treba biti ugodno, kao mjesto u kojem žive ljudi koje volim i koji mene vole, da uvijek vidim nešto svijetlo, bez obzira na mrak.

Pričala mi je da svaki čovjek nosi na ramenima dva meleka koji ne slušaju šta ti govoriš, nego samo mole Boga da ti to ispuni.
Pa, ako ti govoriš pozitivno, oni mole da ti tako bude, a ako si pesimista, kukaš, prizivaš, oni isto mole Boga da ti to ispuni.

***

Jučer mi je jedan čovjek pričao kako je radio u Austriji dvanaest godina i ima 364 eura/evra (kako god, isto je u markama) penzije, a za sedamnaest godina rada u Bosni ima 44 KM.

Pomislio sam na svog oca i hiljade takvih koji su radili četrdeset godina u ovoj zemlji i primaju minimalnu penziju.

Jesu li i oni nakukali?

Mislim o stotinama ugašenih firmi poslije (nakukanog?) rata, o hiljadama nezaposlenih, o hiljadama onih koji trenutno nemaju ama baš nikakvu perspektivu.

Jesmo li i ovo nakukali?

Mislim o obespravljenima koji nemaju pravo čak ni na zdravstveno osiguranje.

Mislim o ovoj mojoj zemlji, jedinstvenoj zemlji u kojoj živi troglavo predsjedništvo (u bajkama su uvijek bili troglave aždahe).

Jedinstvenoj, u kojoj svako vuče na svoju stranu, u kojoj  je negiraju oni što žive od nje i koje ona obilato plaća.

Jedinstvenoj po stotine ministara, zamjenika, sekretarica/tajnica (svejedno, plaće iste), automobila, reprezentacija…

Jesmo li i ovo nakukali?

Mislim o zemlji u kojoj jedan radnik sa srednjom spremom u elektru, telekomu i još nekim  državnim firmama, ima gotovo dvije plaće prosvjetnog radnika, inženjera, ljekara…

Da su to privatne firme, neka određuju plaće kako hoće, ali nisu( bar tako kažu).

A, da ne govorim o naknadama onih koji sjede u njihovim upravnim odborima, jer oni   određuju visine tih plaća.

Mislim o zemlji u kojoj na desetine tamo zaposlenih imaju veće plaće i od načelnika grada.

Jesmo li sve ovo zaista nakukali?

Jesmo li nakukali da Evropi budemo zadnja rupa na svirali, pa stalno na nama rade neke eksperimente. Šalju trećerazredne kadrove kojima je ova zemlja zlatna koka i koji naplaćuju rad „noge uzduvar“.

Onda nam nametnu i dvije škole pod jednim krovom ( što su neki zdušno, jedvačekajuće prihvatili, pa održavaju ) zabetoniraju obrazovanje i napredak ove zemlje.

Ne mogu ni zamisliti  naše sutra, kada na vlast zasjednu ovi kadrovi koji su učeni da su različiti!!!

***

Neću da budem pesimista, neću da kukam…

Ako ništa drugo, proljeće je, grad je prelijep obasut beharom koji miriše  kruneći se, a vjetar ga odnosi sa sobom u visine, prosipajući ga po ulicama, bijeleći ih.

Kada me savladaju ovakve misli, ogulim narandžu, uzmem njenu koru objema rukama, i dugo, dugo udišem njen miris.

P.S.
U školama su uvijek slabiji učenici prepisivali od boljih. Zgodno je to, sjedneš do njega i malo virneš.

On ti ne brani, a profesor gleda kroz prozor, posmatra grad ukrašen beharom.

Nedžad Milanović