KAKO JE „SLAVKO RODIĆ“ IZGRAĐIVAO BUGOJNO

Autor: Obrad Kisić

Kada je 27. marta 1950. godine Josip Broz Tito, tadašnji predsjednik Federativne narodne republike Jugoslavije (FNRJ) potpisao rješenje o izgradnji preduzeća za prozivodnju minsko-eksplozivnih sredstava u Bugojnu, niko nije mogao ni pomisliti da će gigant, koji će ubrzo niknuti, iz temelja promijeniti život u našem gradu.

Već prvih dana aprila, sa kompletnom mehanizacijom, u Bugojno su stigli radnici Vojno-građevinskog preduzeća „Simo Šolaja“. Na prostoru blizu sadašnje Druge osnovne škole ubrzo su izgrađene barake za smještaj radnika i administracije, te prateći objekti za mašine i opremu.
Na livadama, koje su dijelile dva susjedna naselja Čipuljić i Poriče, od prvog dana radilo se udarnički. Tvornica je izgrađena prije predviđenog roka u proljeće 1951. godine.
Odlučeno je da preduzeće dobije ime „Slavko Rodić“, po Slavku Rodiću, rođenom Drvarčaninu, narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata, koji je 1949. godine preminuo u 31. godini života sa činom general potpukovnika.
Već u maju je pokrenuta proizvodnja. Preduzeće je imalo oko 50 radnika, od kojih je šest mašinskih i hemijskih tehničara kao i 15 kvalifikovanih radnika, direktno bilo uključeno u proizvodni proces.
Stručni kadar se u međuvremenu najvećim dijelom osposobljavao u „Crvenoj zastavi“ u Kragujevcu i „Krušiku“ iz Valjeva, te Čehoslovačkoj. Broj zaposlenih je rapidno rastao. Posao je dobio veliki broj Bugojanaca. Stizali su radnici i iz svih krajeva tadašnje države. Većina ih je planirala kratko vrijeme ostati u Bugojnu, da bi mnogi, pokazat će vrijeme, radni i životni vijek završili u ovom gradu.
Proizvodnja se brzo ustalila i bilježila je stalni rast. Radilo se za vojne potrebe, za oblast namjenske industrije. Na početku je bilo zastupljeno šest proizvoda iz ovog programa.
Preduzeće je bilo pod vojnim nadzorom i rukovodeći kadar najvećim dijelom činili su oficiri JNA. Zbog toga je preduzeće u narodu često nazivano „Vojno“, što i danas možemo čuti od nekih naših starijih sugrađana.

Čelni ljudi „Slavka Rodića“ brzo su shvatili da u preduzeću ima prostora za pokretanje civilne proizvodnje, što bi omogućilo i otvaranje novih radnih mjesta.
Već sredinom 50-ih godina otvoren je pogon za proizvodnju pisaćih mašina „Biser“. Proizvodnja je krenula iznad očekivanja, pa je brzo organizovan smjenski rad kako bi se mogle zadovoljiti sve potrebe tržišta. Poznata je priča iz tog vremena da u Jugoslaviji nije bilo grada u kojem neko preduzeće ili ustanova nisu imali „Biserovu“ pisaću mašinu. Kasnije je iz ovog pogona izrasla Tvornica biro mašina koja je krenula sa radom 2. februara 1971. godine.
Civilni dio proizvodnje proširen je otvaranjem pogona za izradu opruga. Na početku su se opruge porizvodile za vlastite potrebe, a potom i za šire tržište. U sklopu pomoći nerazvijenim općinama ovaj pogon je u januaru 1973. godine izmješten u Gornji Vakuf. Iz njega je ubrzo izrasla najveća tvornica opruga u SFRJ, izvozno orijentisana, koja je proizvodila sve vrste opruga, od onih za hemijske olovke do opruga za željezničke vagone.
„Slavko Rodić“ je pružio značajnu podršku i susjednom Kupresu prilikom otvaranja Tvornice građevinskih okova, te općini Prozor kada je svoj pogon za izradu kočionog sistema za bicikle tipa „monitor“ preselio na ovo područje.
Civilnu proizvodnu kasnije su činile motorne pile, plastični dijelovi za automobile i akumulatore, skijaški vezovi, kramponi za kopačke…

Nakon što je izvršilo izgradnju „Slavka Rodića“, Vojno-građevinsko preduzeće „Simo Šolaja“ ostalo je u Bugojnu sve do kraja 50-ih godina. Njegovi radnici bili su angažovani na poslovima izgradnje grada, koji su najvećim dijelom finansirani iz kase „Slavka Rodića“.
Još 1951. godine izgrađeno je prvo radničko naselje Kolonija sa blokom od 11 stambenih zgrada i 198 stanova. Kasnije, kada su u pravcu centru grada počele nicati nove zgrade, najviše stanova, pa i poslovnih prostora, bilo je u vlasništvu „Slavka Rodića“.
Preduzeće je imalo i hotel „Bosnu“, danas zgrada Općine. U samom krugu bila je društvena ishrana, te ambulanta sa loboratorijom i stomatološkom ordinacijom. Vozni park je bio respektabilan, sastavljen od putničkih automobila, kamiona i autobusa.
Firma je imala i profesionalnu vatrogasnu brigadu koja je često intervenisala i na požarima u gradu zajedno sa lokalnim vatrogasnim društvom. Do početka 60-ih godina obezbjeđenje kruga vršili su pripadnici JNA, a potom je formirana vlastita služba obezbjeđenja.
Značajna sredstva su izdvajana za stipendiranje studenata, ali i školovanje tehničkog osoblja i zanatlija metalske struke. Finansijski je pomognuto otvaranje Srednje mašinske tehničke škole 1964. godine iz koje je ove godine izašla 51. generacija.
Da je standard radnika bio na zavidnom nivou govori i podatak da su za njih i članove njihovih porodica redovno organizovana zajednička ljetovanja na Jadranu. „Slavko Rodić“ je imao i svoja odmarališta, prvo u Vodicama, a onda i u Omišu.
Vodilo se računa i o slobodnim aktivnostima zaposlenih. Uspješno je radilo nekoliko kulturno-umjetničkih sekcija, kao i biblioteka sa bogatim knjižnim fondom.
Još 1953. godine osnovano je Sportsko društvo „Radnički“ koje je imalo pet sekcija: nogometnu, odbojkašku, boksersku, stonotenisku i šahovsku. Vremenom su nogometna i bokserska prerasle u klubove koji su bili uključeni u redovna takmičenja.
U proljeće 1980. godine više naselja Kolonija preduzeće je dobilo svoj sportsko-rekreacioni centar, sa brojnim sadržajima na otvorenom i zatvorenom prostoru. Koristili su ga u prvom redu radnici, ali i ostali građani Bugojna. Nažalost, ovaj centar je srušen u proteklom ratu.
Treba naglasiti da je „Slavko Rodić“ 1969. godine, uz „Pretis“ iz Vogošće, „Igman“ iz Konjica i „Pobjedu“ iz Goražda bio jedan od osnivača firme UNIS Sarajevo, koja je kasnije izrasla u nosioca metalske industrije u Bosni i Hercegovine, pa i šire.
Prilikom prvog dolaska u Bugojnu, 30. novembra 1968. godine, predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, koji je potpisao rješenje o osnivanju preduzeća, obišao je njegove prozivodne pogone.
Tokom četiri decenije postojanja na čelu „Slavka Rodića“ je bilo sedam direktora. Prva četiri su bila aktivna vojna lica: Lazo Tripković (1950-1955.), Đuka Ljiljak (1955-1963.), Omer Pezo (1963-1967.), Rade Divjak (1967-1971). Nakon toga ovu funkciju obavljale su osobe iz civilnog sektora: Rafael Primorac, Midhat Manović i Mladen Čolić.
Ovim tekstom sam želio starije sugrađane, ali i one mlađe koji ne pamte, podsjetiti na vrijeme kada je „Slavko Rodić“ bio nosilac privrednog, ali i svakog drugog razvoja Bugojna, pa i gornjevrbaske regije. U njemu je bilo zaposleno preko 7000 radnika, među kojima i cijele porodice.
Osamdesetih godina minulog stoljeća, kada je Bugojno imalo najveći ekonomski procvat i bilo među deset najrazvijenijih općina u Jugoslaviji, sa visokom stopom bruto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, mnogi su s pravom između ovog grada i preduzeća „Slavko Rodić“ stavljali znak jednakosti.
Obrad Kisić