Iz kulturne historije Bošnjaka Skopaljske doline: Vakifi Gračanice Skopaljske i dobra koja su uvakufili

Piše: dr. sc. Ahmed Kico

Gračanica Skopaljska je, sudeći prema valjanim historijskim i drugim spisima, kao i na osnovu njena imena (Gračanica najčešće simbolizira ili predstavlja podgrađe)  vrlo staro naselje. Naime, Gračanica je kroz svoju povijest zaista predstavljala podgrađe srednjovjekovne tvrđave-grada Susida, u čijem se podnožju, tačnije ostacima zidina i utvrda i danas nalazi. Pišući o starim gradovima oko Vrbasa naš historičar Hamdija Kreševljaković će za Susid grad i njegovo podgrađe Gračanicu reći: “Susid (Zuzid) zvao se gradić u župi Uskoplje, a stajao je na jednom brežuljku, koji se skoro okomito obara u dolinu rječice Gračanice, koja se ulijeva u Vrbas kod istoimenog sela, udaljenog 7 km od Bugojna idući prema Gornjem Vakufu. Od sela Gračanice udaljen je ovaj gradić koja četiri kilometra”. Zanimljivo je da Kreševljaković rječicu Buntu u čije se korito skoro okomit obara Susid grad, naziva Gračanicom, najvjerovatnije po analogiji, budući da pomenuta rječica protiče kroz naselje Gračanica. Kreševljaković se vjerovatno rukovodio i podacima iz deftera za 1574. godinu, u kojima se pominje “jedna vodenica na vodi Gračanica u blizini spomenutog sela i koja je u posjedu stanovnika sela. Vodenica ima tri vitla na koje se plaća porez od po 30 akči, ukupno 90 akči”.

Ovaj rad o vakifima iz Gračanice Skopaljske, pored ostalog, pisan je i sa ciljem da pokaže da bosanskohercegovačka, a posebno bošnjačko-muslimanska baština i tradicija izvorno spadaju u bošnjačku i bosanskohercegovačku sadašnjost i budućnost. Rekonstrukcija i recepcija bošnjačko-muslimanske tradicije i na primjeru  vakifa iz Gračanice Skopaljske znači obnavljanje tradicije koja je u međuvremenu bila zatrpana, pa i na putu da bude potpuno zaboravljena (barem neki od njenih segmenata). Dakle, bez obzira što im, u ime Allaha uvakufljena dobra, bar prema hadisu i nakon preseljenja, uvećavaju milost kod Svevišnjeg, spominjanje vakifa iz Gračanice važno je i značajno i za ovodunjalučki svijet i muslimansku zajednicu, budući da su njihova dobra djela omogućila opstanak i dalji razvoj Bošnjaka-muslimana u našim krajevima.

“Gospodar koji sve daje darovaće nagradu vakifu za njegove namjere i želje, jer on ne uskraćuje nagradu dobrim ljudima niti odbija molitve vjernika”, dio je sadržaja vakufname  plemenitog gazije i jednog od najvećih vakifa u povijesti Bosne i Hercegovine, Gazi Husrev-bega. Pomenuti dio sadržaja vakufname Gazi Husrev-bega zacijelo su na umu imali i ostali utemeljivači vakufa i ostalih zadužbina diljem naše zemlje, pa tako i u Skopaljskoj dolini. Vakifi su, dakle, muslimani koji darivaju (uvakufljuju) predmete trajne naravi koji mogu donositi prihod ili dobit. Najčešće se radi o nekretninama. Svrha darovanja mora biti djelo koje je Allahu dž. š. ugodno, iako to nije uvijek izvana vidljivo.

            Prema općem mišljenju muslimana, prije islama nije bilo vakufa u Arabiji. Islamski pravnici ističu da institucija vakufa vodi trag od Muhammeda a.s., iako Kur’an ništa ne govori o tome. Međutim, vakifi u islamskom svijetu, pa tako i muslimani u Bosni i Heregovini, pored suneta  Božijeg Poslanika, najčešće svoje odluke o utemeljenju zaklada donose na osnovu tumačenja , razumijevanja i shvatanja pojedinih kur’anskih ajeta kao što su primjerice oni koji su sadržani u suri II (Al-Bakara). Vjerujući, dakle, da je Allah namijenio rajske dvorce onima koji čine pobožna i dobra djela i da je obećao rajske bašče onima koji troše svoje imetke na putu pobožnosti i dobročinstva, vakifi iz Gračanice Skopaljske prilikom trajnog zavještanja i darivanja vrijednosti iz osobnog imetka pridržavali su se i slijedećeg ajeta iz Kur’ anske Objave: ”Oni koji imanja svoja troše na Allahovu putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna.- A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je  neizmjerno dobar i sve zna”.

Vakifi Gračanice Skopaljske baštine ukupnu tradiciju vakufa Skopaljske doline, budući da je ovo naselje smještano u centralnom dijelu Uskoplja, između Gornjeg i Donjeg Vakufa. I jedan i drugi grad nastali su i razvijali se na temeljima vakufa Mehmed-bega Stočanina, odnosno Ibrahim-bega Malkočevića (Malkoč-bega). Udjel vakufa, odnosno njihovih vakifa u razvoju ovih gradova nesporan je, budući da se na području ovih naselja, primarno sa vakufima Mehmed-beg Stočanina i Malkoč-bega, počela i nastavila formirati islamska kultura, tradicija i duhovnost.

          Istraživanja su pokazala da sačuvanih vakufnama-vasijetnama dobrotvora iz Skopaljske doline ima veoma malo. Čak su i rijetki tekstovi o njima. Jedan od njih je i Zejnila Fajića “Popis vakufnama iz Bosne i Hercegovine koje se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu”, koji je objavljen 1978. godine u Analima GHB. Vakufname su u ovom radu popisane po općinama. Jedan dio popisa odnosi se na Skopaljsku dolinu, odnosno općine Bugojno, Gornji i Donji Vakuf.

            Prema navedenom popisu u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, sa područja općine Bugojno, nalazi se pet vakufnama i to: Babus Seada Agasi Ahmed-age iz 1739. godine, Čepalo Jusufa iz 1922. godine, Kero Huseina, sina Hasanova, za džamiju u Glavicama iz 1913. godine, Purivatra Zećira iz 1912. godine i Šijak Ibrahima, sina Muharemova iz 1911. godine. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci, prema pomenutom radu, nalazi se šest sačuvanih vakufnama vakifa sa područja Gornjeg Vakufa: Bajraktarević Ibrahima iz 1918. godine, Buljugić Hatidže iz 1905. godine, Hadžiabulić Avde i Fatime iz 1940. godine (na bosanskom jeziku), Hadžijusufović (Filipović) Kademlije iz 1939. godine (također na bosanskom jeziku) i Labalo Derviša Salih-Riza efendije (dvije vakufname iz 1866. godine). Kada su u pitanju vakufname od strane vakifa sa područja općine Donji Vakuf, prema istraživanjima Zejnila Fajića, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalazi se dvanaest vakufnama: Balagija Mulage iz 1913. godine, Balagija Salih-age, sina Hasanova iz 1930. godine (na bosanskom jeziku), Čolak Mustafe iz 1907. godine, Čučuković (Džigum) Đulse iz 1938. godine (na bosanskom jeziku), Dozić (vjerovatno Duzić-op. a.) Abdulaha, sina Ibrahimova iz 1907. godine, Gafić Naima iz 1915. godine, Hadžialić Mujesire, kći Mustafe iz 1891. godine, Hadžibegović Ćamila i Bisere iz 1907. godine, Numankadić Ibrahim efendije iz 1885. godine, Sarač (Imočanin) Kade iz 1931. godine (na bosanskom jeziku), Teskeredžić (Hadžibegović) Derviš-hanume iz 1937. godine na bosanskom jeziku) i Trto Idriza iz 1901. godine. Vidljivo je, dakle, da se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, bar prema pomenutom Fajićevom radu, nalaze 23 vakufname sa područja Skopaljske doline. Većina njih pisana je na arapskom ili turskom jeziku, dok je samo pet pisano na bosanskom jeziku. Najstarija vakufnama je iz sredine 18. stoljeća (Babus Seada Agasi Ahmed-age- 1739.), dok su ostale većinom s početka ili iz sredine 20. vijeka.

            U kontekstu navedenog, pisanih dokumenata o vakufima, vakifima i njihovim vakufnamama (vasijetnamama) iz Gračanice Skopaljske ima još manje. Najstariji dokument u kojem se spominje neki od vakufa iz Gračanice Skopaljske je onaj iz 1912. godine, dakle iz perioda austro-ugarske vladavine u Bosni. Naime, u Proračunu vakufa Bosne i Hercegovine za godinu 1912., kojeg je iste godine objavila Islamska dionička štamparija (tiskara) iz Sarajeva, u okviru kotara Bugojno, pod rednim brojem 16. zabilježen je samo jedan vakuf iz Gračanice, pod nazivom “Mekteb u Gračanici”, sa prihodom od 81 krune i 21. helerom. Od ukupnog prihoda vakufa, 8 kruna je utrošeno na upravu vakufa, 10 na popravke, 60 na sibjan-mekteb i 2 krune na ostale izdatke. Zanimljivo je da se u pomenutom proračunu vakufa, daju i podaci o ostalim vakufima u kotaru Bugojno, kojem su pripadali i gradovi Gornji Vakuf, Donji Vakuf i Kupres, kao i ostala naseljena mjesta oko njih. Ukupno je zabilježeno i popisano 20. vakufa, od čega 8 na području današnje općine Bugojno (vakufi su popisani u rubrici “imena vakufa” na slijedeći način: “Sultan-Ahmed”, “H. Halil Kositerović”, “Jaklić mekteb”, “Džamija Gor. Odžak”,  “Mekteb u Gračanici”, “Karadže mekteb”, “Džamija u Glavicama” i “Golo Brdo mekteb”, 8 na području današnje općine Donji Vakuf, (“H. Ibrahimbeg Miralem”, “Čafi ef. Hasan džamija”, “Handanaga”, “H. Osmanbeg Miralem”, “Hadži Nezir ef.”, “Ajvaz Dede”, “Vasfihanum Miralem” i “Malkoč Alajbeg”), 3 na području današnje općine Gornji Vakuf (“Mehmedbeg džamija”, “Derviš Salih Labalo” i “Mekteb Voljice”), te jedan na području današnje općine Kupres (“Ahmed Fadilpaša”). Najveći prihod od popisanih  imao je vakuf “H. Ibrahimbeg Miralema” od 1214 kruna, a najniži “Mekteb Karadže” od 11 kruna.

Iz popisa su interesantni i podaci koji se odnose na sibjan-mektebe (riječ je o mektebima koji nisu bili reformirani prema Uredbi Ulema-Medžlisa za BiH iz 1903. godine). U ovim mektebima vjerska pouka i obrazovanje sticalo se na način kako je to rađeno u periodu vladavine Turske u BiH), mektebe-ibtidaije (reformirani mektebi prema Uredbi Ulema-Medžlisa za BiH iz 1903. godine) i medrese koje su bile pri određenim vakufima i mektebima i iz čijih prihoda su se finansirale. Ukupno je bilo 5 sibjan-mekteba i to pri vakufu hadži Ibrahim-bega Miralema, vakufu džamije Mehmed-bega, mektebima Voljice, Jaklić, Gračanica i Golo Brdo. Bila su 4 mekteba ibtidaije, pri vakufima Sultan Ahmeda,  Fadil-paše Ahmeda, hadži Ibrahim-beg Miralema i vakufa džamije Mehmed-bega. Pri vakufu hadži Halila Kositerovića bila je samo jedna medresa, čiji su troškovi rada iznosili 512 kruna, dok je ukupan prihod vakufa iznosio 680. kruna. Navedeni podaci, pored ostalog, govore o sistemu islamske pouke i obrazovanja na području Skopaljske doline, a ukazuju i na njen način finansiranja. Nema podataka da li je i sa koliko sredstava učestvovala austrijska vlast u finansiranju vjerskog i za muslimane tog vremena osnovnog i srednjeg obrazovanja, budući da je Austrija kod Bošnjaka-muslimana zatekla obrazovni sistem iz perioda turske vladavine prema kojem su mektebi-ibtidaije bile obrazovne institucije nižeg-osnovnog nivoa, dok su medrese predstavljale obrazovne institucije srednjeg ili višeg  nivoa. Interesantni su i podaci koji se odnose na vjerske službenike i njihova primanja iz prihoda vakufa. Naime, podaci iz proračuna prema kojima vjerski službenici nisu plaćani u okviru ili iz 9 vakufa (H. Halil Kositerović”, “Ajvaz Dede”, “Vasfihanum Miralem”, “Jaklić mekteb”, “Mekteb u Gračanici”, “Karadže mekteb”, “Džamija u Glavicama” i “Golo Brdo mekteb” i “Mekteb Voljice”), mogu ukazivati, posebno za mektebe, da su vjersku pouku i obrazovanje u tim sredinama vršili vjerski službenici, periodično i iz drugih mjesta i džemata (gradske džamije: Sultan Ahmedova iz Bugojna, Mehmed-begova iz Gornjeg Vakufa, Ibrahim – bega Malkočevića iz Donjeg Vakufa i dr).

Kada su u pitanju vjerski službenici u mektebu, odnosno džamiji Gračanice Skopaljske, usmena predaja mještana kazuje da su oni (imami) bili uglavnom iz samog mjesta, ili pak iz susjednih naselja i gradova. Naime, u periodu pred kraj austrijske vladavine u Bosni, prvi imam u mektebu u Gračanici bio je Muharem-beg Rustempašić, kojeg je potom naslijedio njegov bliži rođak i prezimenjak Smail-beg. Oni su vodili džemat i držali vjersku pouku u starom mektebu (mejtefu) koji se nalazio u centralnom dijelu naselja Gračanica, s desne strane rječice Bunte, na lokaciji današnje kuće Safeta Ćehajića. Mještani kažu da je to zemljište bilo erar- u vlasništvu države, dok jedan broj ističe da je ono bilo u vlasništvu porodice Rustempašić. Prema predaji stari mejtef imao je dvije prostorije. U jednoj je vršena vjerska pouka za djecu i omladinu, dok se u drugoj prostoriji klanjalo. Pod prostorije gdje je vršena vjerska pouka bio je prekriven hasurama. U ovoj prostoriji nalazila se i sećija, koja je bila pokrivena ponjavama. Sećija je služila za razgovor džematlija, nakon završetka noćnih namaza, ili pak, nakon završetka džuma-namaza. Dakle, osim za vjersku pouku, jedan dio prostorija starog mejtefa služio je za divan i razgovor džematlija, što upućuje na činjenicu da je on pored vjerske imao i socijalnu komponentu i ulogu. Prostorija u starom mejtefu gdje se klanjalo bila je zastrta ćilimima koje su ručno otkale muslimanke iz Gračanice Skopaljske. Čistoći prostorije gdje se klanjalo bila je poklanjana posebna pažnja. U ovom mejtefu sve do izgradnje novog mejtefa 1938. godine, imami su bili Hasan-beg Rustempašić iz Gračanice, Hasan Đonlo iz Prusca, Omer Begović iz Vrsa kod Gornjeg Vakufa i Alija Čusto iz Zlavasti. Od 1938. godine kada je izgrađen novi mejtef na bašči Mehe Kice, imami su bili Omer Gudić iz Gornjeg Vakufa, Hajrudin Haračić, također iz Gornjeg Vakufa, inače jedan od uglednih istraživača bošnjačke i bosanskohercegovačke baštine, posebno Skopaljske doline, Memić Hazim iz Vesele i Našid Granić iz Gornjeg Vakufa. Godine 1955. sagrađen je mahfil u “novom mejtefu”, tako da je on prerastao u džamiju bez minareta. Od tog perioda pa do 1970. godine, u ovoj džamiji u Gračanici Skopaljskoj imami su bili Hamdija Jusufspahić iz Zanesovića (kasniji beogradski muftija), Derviš Sijamija i Šerif Silajđija, oba iz Prusca, te Himzo Ždralović iz Golog Brda. Od 1968. godine otpočinje izgradnja nove džamije koja traje sve do augusta 1970. godine kada je zvanično otvorena. U tom periodu kao imam u Gračanici službovao je Muzafer Čakalović iz Visokog čije su zasluge za njenu izgradnju, zajedno sa ostalim mještanima, nesporne. Nakon Čakalovća, imami u džamiji u Gračanici Skopaljskoj bili su Hidajet Elkaz iz Prusca, Fadil Topalović iz Busovače, Omer Ćosić iz Kopčića, Hilmo Zlatić iz Brčkog, Mehmed Kulaš iz Prusca, Đulan Merzuk iz Zenice i Muzafer Latić iz Pridvoraca kod Gornjeg Vakufa.

Predaja kaže (zbog nedostatka pisanih i drugih materijalnih izvora) da je prvi vakif s područja Gračanice bila zapravo jedna žena. Riječ je o osobi koju su od najstarijih vremena, pa do danas, zvali i zovu “Stara Čajlakuša”. Niko zapravo ne zna o kojoj se konretno osobi radi, niti o tome ima pisanog traga. No, svi mještani Gračanice od davnina znaju da je “Stara Čajlakuša” bila prva osoba koja je dala “dobar komad svoje zemlje za džematski, odnosno džamijski hair”. ”Stara Čajlakuša” je uvakufila nekoliko dunuma zemlje za greblje u Skopaljskoj Gračanici, koje je i danas jedno od najvećih i najuređenijih mezaristana na području Medžlisa IZ Bugojno.

            O eventualnim vakifima sa područja Skopaljske Gračanice, nakon “Stare Čajlakuše” nema  konkretnijih podataka, pa ni kroz formu usmene predaje, sve do razdoblja između dva svjetska rata. U pomenutom periodu u Skopaljskoj Gračanici pojavljuju se i drugi vakifi iz drugih porodica koje obitavaju na ovim prostorima. Tako 1938. godine Meho Kico, uvakufljuje jednu parcelu gdje se u narednih nekoliko godina podiže mekteb. Godine 1947. Meho Kico uvakufljuje za potrebe greblja u Skopaljskoj Gračanici još jednu oveću zemljišnu parcelu koja se naslanja na hajr “Stare Čajlakuše”. Na taj način se zaokružuje cjelina gdje se još uvijek kopaju kaburi u kojima se sahranjuju muslimani ovog kraja, pa i šehidi iz netom minule agresije na našu zemlju.

Zbog zaista rijetko pronađenih i sačuvanih vakufnama (vasijetnama)  sa područja Skopaljske doline, a posebno Gračanice Skopaljske, mišljenja smo da je interesantno da se javnosti prezentira i prokomentira sadržaj vasijetname Mehe Kice. Vasijetnama je čuvana i pronađena u arhivskoj dokumentaciji Džematskog odbora Islamske zajednice u Gračanici. Napisana je 1947. godine u Gračenici, na bosanskom jeziku. Dosta je pohabana, a sami potpisi mutavelije, vakifa (prstoznak, što može upućivati na čijnenicu da je vakif bio nepismen), kao i potpisi džematlija – svjedoka, usljed rada vremena, odnosno neadekvatnog čuvanja, u potpunosti su nestali.

            U vasijetnami se kaže “da Meho Kico iz sela Gračanica srez Bugojno uvakufljuje zemljište oko mekteba i jednu oranicu –njivu zvanu “Stupić” koja se nalazi uza samo Muslimansko groblje u Gračanici.

Ovo darovanje prihvaća Vakuf i zahtijeva, da se koristi za života darovaoca tj. gore navedenim zavještajem.

Poslije njegove smrti iz prihoda od voća kod mekteba, da mu se pale svijeće.

Prihod sa njive imade se po želji vakufa (ovdje vjerovatno treba da stoji vakifa-op.a.) dati mjesnom imamu i mualimu u ime siromašnih džematlija.

Želja je vakufa (i ovdje je vjerovatno riječ o štamparskoj grešci-op. a.), da mu se svake godine na Ramazan prouči Hatma i jasini i to mjesni imam i djeca, koja uče u Kur’anu”, kaže se na kraju vasijetname. O ovome je posvjedočilo pet džematlija svojim potpisom (otiskom prsta).

Vasijetnama, dakle, pokazuje da je vakif svoju oporuku zavještao, kako u osobno ime, tako i u ime siromašnih džematlija. Također, njegovi “zahtjevi” su skromni i oni su u suštini upućeni djeci “koja uče u Kur’anu”. Predaja kaže da je Meho Kico posebno bio naklonjen djeci, budući da sa svojom suprugom Melćom, rođena Ćehaja, porijeklom iz Kordića, nije imao potomaka. Ta naklonjenost posebno je bila usmjeravana prema djeci koja su bila nadarena, koja su poštovala islamske adete i koja su znala učiti u Kur’anu.

Ukupna površina muslimanskog greblja u Gračanici kojeg su uvakufili “Stara Čajlakuša” i Meho Kico iznosi oko 14 dunuma, što je vidljivo i iz Prepisa posjedovnog lista br. 324/02, kojeg je općina Bugojno svojim aktom br. 08/952-3/588 od 18.03. 1998. godine izdala Odboru IZ Gračanica. Interesantno je da je Meho Kico svoj posjed Stupića ukrupnio tako što je Zgon zamijenio sa Jusom Jusufspahićem iz Zlavasti za Stupić (oko 2 dunuma), dok je sa Tomkom Marosom (katoličke porodice Maros i Miloš u ranijem periodu otkupile su gotovo polovinu Stupova-oko 15 dunuma) zamijenio parcelu Buduša, za dio Stupića (oko 2 dunuma).

Nakon Drugog svjetskog rata, oko 1950. godine, zemljišnu parcelu od nekoliko dunuma uvakufila je Bambur, rođena Muratspahić Tifa, zvana Fehminica. Uvakufljena parcela koja se zvala Prikača nalazila se u mjestu Humac koje graniči sa Skopaljskom Gračanicom. Parcela je kasnije namjenski prodata, budući da se  novac od njene vrijednosti koristio za izgradnju mahfila u starom mektebu, tako da je oko 1955. godine sa dodatnim radovima mekteb u Skopaljskoj Gračanici prerastao u džamiju, ali bez minareta.

Na mjestu stare džamije bez minareta, dakle zemljištu kojeg je uvakufio Meho Kico, 1968. godine u Skopaljskoj Gračanici, otpočinje izgradnja nove džamije. Za izgradnju ove džamije svoj udio dala je i Rustempašić Zejfa zvana Husrevbegovica (supruga jednog od imama gračaničkih Husrev-bega) koja je dio svoje bašče od oko pola dunuma i koja je bila uz bašču Mehe Kice dala za hajr na kojem će se kasnije graditi džamija. Također jedan dio svojih bašti gdje se sada nalazi minaret i dio džamijskog dvorišta dali su Jusuf i Ruhija Korenić.

Doprinos za izgradnju džamije u Gračanici Skopaljskoj dao je i Muharem-beg Rustempašić iz Skopaljske Gračanice, koji je između 1968. i 1969. godine za potrebe muslimana iz svog mjesta uvakufio zemljište od nekoliko dunuma. Ta zemljišna parcela nalazila se u susjednom naselju Okolišće, čija je vrijednost unovčena kako bi se mogla graditi pomenuta džamija. Također, za izgradnju ove džamije dio imetka uvakufili su hadži Ramiz Šehić i njegova supruga hadžinica Džemka, rođena Čusto. Njihova zemljišna parcela zvana “Dubovik” od nekoliko dunuma (oko 8) kasnije je prodana, a novac je korišten za projektiranje i izgradnju džamije u Skopaljskoj Gračanici. U ovom periodu dio svog imetka u hajr dao je i Halil Čusto iz Gračanice Skopaljske. Naime, on je u hajr dao njivu od oko 2 dunuma koja se zvala Kljujevna. Kasnije je odlukom Odbora IZ Gračanica njiva namjenski prodana, a sredstva su korištena za izgradnju džamije.

Tradicija vakifa u Skopaljskoj Gračanici nastavljena je i nakon nedavno završene odbrane od agresije na našu zemlju (1992.-1995.). Naime, hadži Jusuf-beg, njegova supruga hadži Devleta Rustempašić, rođena Mlaćo i njihov sin Ilijas su 1997. godine uvakufili dvije zemljišne parcele koje opet čine cjelinu (“Veliki i Donji Mihovi”) od oko 7 dunuma. Vasijetnama  Jusuf-bega, Devlete i njihovog sina Ilijasa je  druga sačuvana oporuka koja se čuva u arhivi IZ Gračanica. U obavijesti o poklonu-vasijetu porodice Rustempašić, pored podataka o parcelama koje uvakufljuju, navodi se da  se “navedeno sa halalom stavlja odmah na raspolaganje Islamskoj zajednici Gračanica”. Interesantno je da je po ovlaštenju i usmenom amanetu svojih roditelja i svoga brata, Obavijest o poklonu-vasijetu porodice Rustempašić potpisao Edhem Rustempašić zv. Hedo. Također, hadži hanuma Razija Ćirkić, porijeklom iz Bosanske Dubice koja preko trideset godina živi u SAD, u znak trajnog sjećanja na lijepo druženje sa braćom i sestrama muslimanima iz Skopaljske Gračanice, godine 1999. dala je izgraditi, izuzetne ljepote, hair-česmu u haremu džamije, koja na izvanredan način upotpunjuje arhitekturu i okoliš prostora gdje se nalazi.

U Gračanici Skopaljskoj postoji još jedan broj uvakufljenih dobara (najčešće zemljišnih posjeda) čiji vakifi nisu sa sigurnošću utvrđeni. Naime, iz Prepisa posjedovnog lista Odbora Islamske zajednice Gračanica, koji datira iz marta 1998. godine, pored navedenih uvakufljenih dobara, čiji su vakifi poznati i o kojima je već bilo govora, vidljivo je da postoji još jedan broj uvakufljenih zemljišnih parcela. Te parcele se nalaze uglavnom u selu Zlavast koje pripada Odboru Islamske zajednice Gračanica. Dvije parcele označena su kao “Greblje”, jedna kao “Šuma” i jedna kao “Bogomolja” (mekteb u selu Zlavast-op.a.). Usmena predaja mještana naselja Zlavast kaže da je zemljište za “Greblja”, uvakufljeno još u periodu turske vladavine u Bosni, na što podsjećaju i nišani koji se nalaze u grebljima. Nema pisanih tragova, niti je sačuvana predaja ko su bili vakifi koji su dali svoje zemljišne parcele za pomenuta greblja. Zanimljivo je da mještani naselja Zlavast još uvijek u svom sjećanju čuvaju predaju, prema kojoj je “starim putem” koji razdvaja greblja, svojevremeno prošao Omer-paša Latas, prilikom svog kaznenog pohoda po Bosni. Parcelu na kojoj je izgrađen mekteb u Zlavasti, sedamdesetih godina ovog stoljeća uvakufio je mještanin Muharem Jusufspahić. Ukupna površina ovih uvakufljenih dobara iznosi oko petnaest dunuma. Prema podacima iz pomenutog Prepisa posjedovnog lista, na području Gračanice Skopaljske nalaze se još dvije uvakufljene zemljišne parcele čiji vakifi, također, nisu poznati i  koje su na lokalitetu Turbeta, prostora koji je u dodiru između naselja Gračanica i Odžak. Ove parcele upisane su i kao “Zidine”, odnosno “Šuma”, i zauzimaju površinu od oko trinaest dunuma. Ukupna, dakle, površina zemljišnih posjeda koje su uvakufili vakifi iz Gračanice Skopaljske, bar prema podacima iz Prepisa posjedovnog lista iznosi preko pedeset dunuma. Svo zemljište i objekti koji se na pojedinim parcelama nalaze (džamija, mekteb, gasulhana, imamska kuća, greblja i dr.) u vlasništvu su Odbora Islamske zajednice Gračanica koji se stara o prihodima i održavanju uvakufljenih dobara.

Kada su u pitanju objekti koji su izgrađeni na uvakufljenim dobrima, kao i ostale potrebe čije je ispunjenje neophodno za nesmetano funkcioniranje Džemata Islamske zajednice u Gračanici Skopaljskoj, svakako treba pomenuti i ostale džematlije, kako u zemlji, tako i u dijaspori, koji svojim radom i donatorskim prilozima potpomažu da se objekti održavaju i da se unapređuje i dalje razvija islamska zajednica na ovim prostorima. U arhivi i dokumentaciji Odbora Islamske zajednice u Gračanici postoji desetine dokumenata koji svjedoče o plemenitim namjerama Bošnjaka-muslimana ovog kraja da svojim novčanim i drugim prilozima ustraju na očuvanju islama na ovim prostorima i objekata koji su u toj funkciji.

            Posebno treba istaknuti aktivnosti i priloge koji su bili karakteristični za period odbrane od agresije, kao i one koje su uslijedile nakon otpočinjanja mirovnog procesa. Interesantno je da su potomci pojedinih porodica iz Gračanice Skopaljske, u skladu sa svojim mogućnostima, kako oni iz zemlje, tako i iz dijaspore, pojedinačno ili paralelno davali priloge za islamsku zajednicu na ovom području. Aktivnosti i prilozi posebno su bili usmjeravani na obnavljanje ratnim dejstvima oštećene džamije, greblja, imamskih prostorija i dr. Iz arhive i evidencija Odbora Islamske zajednice Gračanica, vidljivo je da su svoje aktivnosti na planu potpomaganja džemata, održavanja uvakufljenih i izgrađenih objekata i dobara koja su u funkciji muslimanske zajednice, posebno na ovim prostorima, nesebičan angažman iz dijaspore ispoljile porodice Rustempašić, Korenić, Zec, Bambur, Čusto, Alibegović, Zekotić, Bećirspahić, Muftić, Dedić, Kreso, Opardija i druge iz SAD, porodica Muratspahić iz Kanade, porodice Muratspahić, Kico i druge iz Austrije, te porodice iz zemlje (džemata Gračanica i drugih bližih i daljih džemata) kao što su Bambur, Rustempašić, Kico, Čusto, Muratspahić, Korenić, Ćehajić, Ćehaja, Mandžuka, Zec, Tajar, Jusufspahić, Đuliman, Sadiković, Bajraktarević, Kurbegović, Dedić, Karašin, Mlaćo, Velagić i dr.

            Iako nisu uvakufili trajna dobra, pripadnici pomenutih porodica slijede i na ovaj način svoje pretke, koji su u ranijem periodu darivali trajna dobra i koja su Bogu ugodna djela. Na taj način oni razumijevaju poruke svojih predaka, prema kojima je “imetak sredstvo za život, ali i sredstvo da se učini neki hair, koji daje smisao dunjalučkom životu”. Jer, “imetak je u suštini Allahov i niko ništa ne ponese na drugi svijet, izuzev dobrih i loših djela”.

Zašto i čemu istraživanja o vakifima Gračanice Skopaljske?!

Pisanje o vakifima Gračanice Skopaljske i dobrima koja su uvakufili ima i za cilj da Bošnjacima i drugima na bosanskim i širim prostorima pokaže, da u trenucima kada nas se gotovo silom tjera na posvemašnji zaborav, još uvijek ima dovoljno dugog, dubokog i autentičnog usmenog pamćenja kod našeg naroda. No, ako smo u gotovo svim prethodnim režimima koji nisu bili naklonjeni Bošnjacima- muslimanima i posebno njihovim “nesamjerljivim pojedincima i grupama”, morali preferirati usmenu (govornu) tradiciju o našim vjerskim, kulturnim i svekolikim drugim duhovnim i materijalnim vrijednostima, mišljenja smo da nas, posebno bremenito vrijeme u kojem se i sada nalazi bošnjački narod, tjera da se na zaista seriozan i znanstveno objektivan način i dalje nastavimo baviti daljom valorizacijom naše baštine, na osnovu čega bi nastajali autentični pisani ili u drugoj formi urađeni dokumenti i svjedočanstva o našem narodu, tradiciji i kulturi. Čini se da stalno treba imati na umu sentencu Mula Mustafe Bašeskije, čuvenog hroničara Bosne: “Što se pamti nestaje, što se piše ostaje”.

Činjenice o nijetu (namjeri), dobrima i načinima na koji su vakifi Gračanice Skopaljske vršili uvakufljenje imanja, odnosno dijelova imanja za muslimansku zajednicu, pokazuju da su oni bili svjesni spoznaje da čovjeku pripada nagrada samo za ono što je osobno uradio, a da se poslije njegove smrti, sukladno hadisu, vrše ubilježenja u njegovu korist u slijedećim slučajevima: ako je ostavio trajno dobro (zadužbinu) koja služi u zajedničku korist; ako je ostavio nauku u nizu podučenih generacija ili napisanoj knjizi kojom se društvo koristi; ako je ostavio čestito potomstvo koje će ga blagosiljati što ga je lijepo uzgojio i osposobio za život. Činjenice i usmena predaja kažu da je većina vakifa iz Gračanice Skopaljske ispoštovala najmanje dva načela ili principa iz pomenutog hadisa (trajna zadužbina i čestito potomstvo), što jasno upućuje na zaključak da se islam u Bosni na izvoran i autentičan način spoznavao i prakticirao kroz islamski ahlak (etiku) i na područj u pitome Skopaljske doline.

Također, spominjanje vakifa iz Gračanice koje najčešće nazivamo i “običnim ljudima”, zapravo pokazuje da se oni, po svojim dobrim djelima koja su ostavili iza sebe, razlikuju od onih običnih, zbog čega zaslužuju da se spominju i da se ističu kao primjer i za druge. Sjećanja na vakife važno je i zbog toga što se na njih mogu primjeniti sufijski iskazi hazreti Mevlane (Dželaluddina Rumija) koje prenosi i parafrazira hafiz Mahmud Traljić. Naime, hazreti Mevlana je u svojim bejtovima (stihovima) isticao da je Allah stvorivši ovaj svijet i ljude na njemu, iste razdijelio u tri vrste. Prvoj vrsti odabranih ljudi Allah je dao i tri dara: pamet, znanje i darežljivost. Ova grupa ili vrsta ljudi su meleki u insanskom suretu. Oni ne znaju ništa drugo osim za sedždu, ibadet i dobra djela.

Dobra djela koja su, u ime Allaha, učinli vakifi iz Gračanice Skopaljske i na ovom i za onaj svijet, obavezuju nas da i dalje učimo pred njihovu dušu hatme i dove, što mještani ovog naselja s poštovanjem i redovito čine, kao i da dalje redovito zijaretimo njihove mezare na kojima im s dužnim poštovanjem i dalje trebamo učiti El-fatihu. Takav amanet obavezni smo prenositi na naše potomke na način kako su to nama činili naš preci.

Također, bez obzira što je greblje koje je nastalo na vakufu “Stare Čajlakuše i Mehe Kice, jedno od najuređenijih na prostorima Skopaljske doline, za što svakako najveću zaslugu imaju mještani Gračanice Skopaljske, neophodno je učiniti dodatne napore kako bi se identificirali mezari pojedinih vakifa (“Stare Čajlakše, Mehe Kice, Bambur Tife i drugih) i koje bi trebalo propisno obljižiti nišanskim obilježjima. Ti vakifi su to od nas zaslužili, a sam taj čin bi bio dalja inspiracija našim potomcima da čine dobra djela. Zbog nenaklonjenih režima koji su u Bosni bili u proteklom periodu i zbog kojih nije bilo moguće nešto slično do sada učiniti, mišljenja smo da su se stekli uvjeti za takvo što.

Cijenimo da bi pronađene i sačuvane vakufname, kao i ostala pisana dokumenta o vakifima koji su darovali dio ili sav svoj imetak za Islamsku zajednicu , trebalo istaknuti na nekom od prigodnih ili vidnih mjesta u okviru harema ili džamijskih prostorija Gračanice Skopaljske. Na taj način fakti o vakifima Gračanice Skopaljske koji bi u odgovarajućoj pismenoj ili drugoj formi bili prezentirani, svjedočili bi da, dok je god dunjalučkog života, o dobrim ljudima Gračanice Skopaljske, čija bi dobra djela i svjedočanstva o njima, trebali biti inspiracija i za buduće generacije da, sukladno hadisu, i sami “čine dobra djela, kloneći se loših i zlih”. Istraživanja koja su do sada urađena, pokazuju da su vakifi iz Gračanice Skopaljske svoja dobra darivali u skladu sa fikhskim principima, odnosno da su “imali puno pravo raspolaganja nad svojim vlasništvom” te da su to činili pri “punom posjedu svojih duševnih funkcija”. Svoje želje izražavali su kroz vakufname, ili kroz dodatak, bilo u pismenoj, bilo u usmenoj formi, prema kojem, ono dobro koje je uvakufljeno “ne smije biti prodano niti otuđeno ni oporučeno” (inače bi to bilo samo sadaka).

Ove elementarne natuknice o fikhskim principima vakufa važne su zbog prezentiranih činjenica da su pojedina dobra koja su, u ranijem periodu darivana od strane vakifa, ipak prodavana. Doduše to je vršeno namjenski za izgradnju ili adaptaciju objekata islamske zajednice (džamija) u Gračanici Skopaljskoj. U vezi s tim treba reći da vakifi nisu svojim vakufnamama određivali posebne staratelje (mutavelije) nad vakufima. Zato su brigu i staranje o uvakufljenim dobrima vršile izabrane mutavelije ili džematski odbori koje je birao džemat Gračanice Skopaljske. Nema podataka da su mutavelije ili džematski odbori trošili sredstva izvan onoga što za što su ona bila namjenjena. No, koliko  su oni koji su donosili odluku o namjenskoj prodaji uvakufljenih dobara povrijedili instituciju vakufa na islamskim pravnicma je to da kažu, a koliko je nečiji vakuf prerastao i da li je samo sadaka to samo Allah zna i može donijeti konačnu presudu. Treba reći da je sličnih pojava bilo i u ostalim krajevima Bosne i Hercegovine, tako da ovi primjeri nisu samo zabilježeni u Gračanici Skopaljskoj. Istraživanja su pokazala da su se mutavelije ili džematski odbori, za namjensku prodaju uvakufljenih dobara, gotovo isključivo rukovodili teškim materijalnim stanjem muslimana u proteklim režimima u Bosni, koji apsolutno nisu bili naklonjeni Bošnjacima–muslimanima.

Vremensko i povijesno razumijevanje predaje, pogotovo uloge i značaja vakufa i njihovih vakifa za opstanak i razvoj materijalnog i duhovnog identiteta Bošnjaka- muslimana, omogućuje “stapanje horizonata” prošlosti i sadašnjosti, uz “posredovanje” tradicije kao uvjeta mogućnosti spoznaje sadašnjosti i budućnosti. Svekoliko iskustvo Bosne i Hercegovine, a posebno gotovo kontinuirano stradanje bošnjačkog naroda, od nas zahtijevaju da kroz odgovornu i fundiranu recepciju, rekonstrukciju i predstavljanje naše tradicije, nama i svijetu, vršimo istovremeno i obnavljanje našeg kulturnog nasljeđa, što je opet vlastiti doprinos kulturnoj povijesti BiH. U našem konkretnom slučaju, rekonstrukcija i recepcija bošnjačke tradicije znači da se dosadašnja kazivanja i teorije raščlane i opet sastave u novom obliku, kako bi se bolje dostigao cilj, a to je novo razumijevanje i sporazumijevanje s bošnjačkom tradicijom i iskustvom čiji potencijal još uvijek nije iscrpljen.

            Zbog toga i ovaj rad o vakifima, kao i druge studije iz oblasti bošnjačke baštine, trebaju biti novi iskaz – teorija, koja bi trebala da ima dovoljno moći da u okviru bošnjačke tradicije uobičajeno učini začudnim, a da recipijente nagnaju na vlastita razmišljanja kako bi sveukupna ponašanja i institucije shvatili na nove načine. Snaga novog iskaza – teorije treba biti u uvjerljivim novostima do kojih se bude dolazilo kroz istraživanja bošnjačke tradicije, bez obzira što se ona (teorija) može i treba oslanjati na uobičajene tehnike prikazivanja i dokazivanja snage djela svekolike bošnjačke tradicije.

            Prezentiranje činjenica o vakifima Gračanice Skopaljske i dobrima koja su uvakufili, važno je i zbog toga što one po ko zna koji put potvrđuju koliki i kakav su značaj i ulogu vakufi imali i imaju u razvoju vjerskog, kulturnog i svekolikog identiteta Bošnjaka-muslimana u našim krajevima.