Intervju sa mladim bugojanskim piscem Amelom Petrovićem

“…Susreti s kvalitetnim piscima su me ohrabrili da nastavim s radom, jer sam vidio da pored financijskih motiva (koji su u ovoj branši nedovoljni) svi oni imaju i dodatne motive koje su mi objasnili. Zahvaljujem se organizatorima koji su prepoznali moj trud i rad i koji su željeli da ja budem autor koji će otvoriti ovu manifestaciju…”

Poštovani Amele, možete li nam reći kako je tekao proces pisanja vašeg prvog romana „Pješčani sat“?

PETROVIĆ: Roman je imao specifičan tok nastajanja, jer prva faza, u kojoj je i počelo pisanje romana, je bila dosta turbulentna. U to vrijeme sam bio vezan za krevet (povreda koljena) i počeo sam pisati prve priče. Čitajući roman može se osjetiti ta faza, jer taj dio romana, možda, ima najmanju književnu vrijednost, ali u tom dijelu romana je utkano najviše sentimentalnosti i mogu se prepoznati autobiografski momenti. Priče su postepeno stvarane, ali nisam razmišljao da to pretvorim u roman, sve dok poslije određenog perioda nisam uzeo sve priče koje sam napisao i tada je počela analiza materijala kojeg sam na kraju inkorporirao u roman. Pisanje romana je trajalo, otprilike, dvije godine, jer sam konstantno vršio selekciju priča (koje obuhvataju prvi dio romana), a taj period je, relativno, dug iz razloga što je roman dosta kompleksan i bilo je potrebno prvi i drugi dio romana povezati, kako bi se stvorila kompaktna cjelina.

Kada ste oblikovali fabulu romana šta vam je bio cilj da postignete?

PETROVIĆ: Činjenica da je roman nastao iz određenog buntovništva implicira na to da sam htio utjecati na svijest, posebno mladih čitalaca, da ne budu marionete i da nađu način da svoja razmišljanja kanališu, ali da ti kanali ne prolaze kroz cenzurisanje.  Fabula romana je u uskoj vezi s naslovom romana i PJEŠČANI SAT je element koji sam želio predstaviti kao životni ciklus kojeg svi ljudi trebaju prepoznati. Akcentirao bih i ciljeve koji se vežu za motiv pisanja romana, a to su životni savjeti i poruke koje sam i vizuelno predstavljao u svom romanu. Kao sveobuhvatni cilj ovog romana želim istaknuti način na koji sam predstavio razmišljanje dvadesetogodišnjaka kojeg nisu zadesila ratna dejstva i koji na sasvim drugi način percipira okolinu, a kroz tu percepciju sam želio ostvariti interakciju sa čitateljem koji bi čitanjem ovog romana trebao da razbije šabloniziranu percepciju.

U kojoj mjeri je roman autobiografski?

PETROVIĆ: Već sam spomenuo jedan od perioda nastanka romana i, naravno, mogu se prepoznati autobiografski momenti, ali ti momenti su najviše predstavljeni kroz moja razmišljanja o budućnosti koje ne korespondira s životnim iskustvom. Autor se teško može distancirati od svog djela, pa tako i ja ne želim postaviti distancu koja bi značila da Amer i Amel nemaju nikakve sličnosti.

Radnja romana prati lik Amera, koji je mlada ličnost koja formira karakter kroz socijalnu interakciju. Međutim, njegova iskustva su često negativna. Kakvu poruku ste nastojali prenijeti čitaocima vašeg romana?

PETROVIĆ: Karakteristika prvog dijela romana je negativnost, ali ta negativnost za sobom veže jasnu poruku koja se u drugom dijelu romana pretvara u pozitivizam. Vjerovatno će svaki čitalac primjetiti da je potencirana negativnost, ali ta negativnost postepeno nestaje i ne bih volio da čitalac svoje čitanje završi s dojmom da je ovo jedan „crni“ roman u kojem dominiraju negativnosti i tragičnost junaka. Htio sam predstaviti životne poteškoće na koje nije imuna ni jedna individua, ali s druge strane sam htio predstaviti proces pješčanog sata koji sugeriše čitaocu da će doći vrijeme kada će elementi tog problema iscuriti i kada treba da razmišlja o porukama koje je naučio analizirajući taj problem i na koncu da stvori novu posudu u kojoj će elementi biti jasno posloženi i ta posuda će biti po vanjskom izgledu nalik na onu prethodnu, ali unutrašnjost će se jasno razlikovati. Da rezimiram, poruka je da čovjek treba da prihvati negativnosti, jer je to sastavni dio svake individue, ali kroz analiziranje tih negativnost može se u budućnosti stvoriti pozitivizam, a sve to zahvaljujući iskustvu kroz koje je individua prošla.

Besumnje da je oblikovanje osobeneg književnog izražaja zahtjevan proces, gdje pored talenta treba uložiti dosta truda i rada. Pri čemu ste se rukovodili dok ste radili na svom liternom izražaju?

PETROVIĆ: Stvoriti književnu formu kakva je roman je dosta kompleksno, ali ako autor shvati koliko kroz taj literarni izražaj on kao pojedinac može predočiti svoje mišljenje i može svoje vizije inkorporirati u razmišljanja čitaoca, onda mu taj motiv može biti determinirajuća stavka da nastavi sa stvaranjem, odnosno pisanjem romana. Bio sam svjestan da talenat nije dovoljan i da ću morati uložiti dosta truda kako bi moja razmišljanja predstavljala jednu kompaktnu cjelinu, ali moram priznati da mi je „vjetar u leđa“ davala činjenica da imam dvadeset godina i da se rijetko kome pruži prilika da napiše i izda roman. Roman je trajna vrednota koja i nakon autorove smrti ostaje, ali što je jako bitno meni kao autoru, moći ću pratiti svoj način razmišljanja od svoje petnaeste godine, pa, nadam se, do svoje smrti, jer ako me zdravlje i ostali segmenti posluže nastaviću sa pisanjem i sa stvaranjem kulturnih vrijednosti.

Promocija romana je upriličena u sklopu „7.KNS međunarodnih književnih susreta“. Kakve dojmove nosite sa vaše prve promocije?

PETROVIĆ: Imam potrebu da se zahvalim organizatoru i svima onima koji su mi omogućili da otvorim ovako renomiranu kulturnu manifestaciju. Ovo je bila moja prva promocija i morala je postojati trema, ali zahvaljujući organizatorima trema je bila pozitivna, jer uz stručnjake književnosti i autore koji iza sebe imaju brojne promocije i izdate knjige, nije bio problem promovisati svoj prvi roman na prvoj promociji. Prezadovoljan sam cjelokupnom organizacijom, a samim time i promocijom koja je po mom mišljenju, ali i po mišljenju publike prošla na najbolji mogući način.

Pripala vam je čast i da otvorite tu međunarodnu manifestaciju, čime organizator želi skrenuti pažnju na domaće mlade književne talente.  U kojoj mjeri je to motivirajuće za vaš daljnji literarni angažman?

PETROVIĆ: Kvalitet ove manifestacije je neupitan, a samim time i za mene je ovo velika čast da pokažem svoj rad na ovako renomiranoj manifestaciji. Susreti s kvalitetnim piscima su me ohrabrili da nastavim s radom, jer sam vidio da pored financijskih motiva (koji su u ovoj branši nedovoljni) svi oni imaju i dodatne motive koje su mi objasnili. Zahvaljujem se organizatorima koji su prepoznali moj trud i rad i koji su željeli da ja budem autor koji će otvoriti ovu manifestaciju. Dobio sam kvalitetne savjete, ali i motivirajuće govore koje me tjeraju da nastavim s pisanjem.

Kod mnogih mladih autora se uviđa nedostatak čitanja, što faktički znači, spremnost da se proširi znanje iz spisateljskog zanata. Dakle, koliko vremena posvećujete analizi teksta koji napišete?

PETROVIĆ: Ova činjenica je, nažalost, tačna. Čitanje je reducirano na lektire u srednjim i osnovnim školama, a i tehnika je dostignula svoj vrhunac i sve više se mojih vršnjaka oslanjaju na tzv. „kratke sadržaje“, a na fakultetima je to sasvim druga priče, jer pored obavezne literature rijetko ko se odlučuje  na dodatno čitanje. Naravno, sa mnom je drugačija situacija jer sam izabrao da se bavim ovim zanatom i moje čitanje drugih djela ne smije doći u pitanje. Pored analiziranja svojih tekstova moram spomenuti i analiziranje klasika od kojih učim određene tehnike i na taj način i svoje literarno izražavanje poboljšavam. Bavim se i analizom svojih tekstova, a posebno onih za koje smatram da je ideja dobra, ali joj fali kvalitetna razrada da bi to djelo imalo kvalitet. Mnogi su mi sugerisali da su najbolja djela ona koja „odleže“ i kojima se vratimo poslije određenog vremena i koje detaljno analiziramo, tako da i ja praktikuejm takvu vrstu pisanje i analiziranja.

Da li planirate naredne promocije romana?

PETROVIĆ: Ovih dana će biti promocija u Bugojnu, a nakon toga imam u planu održati promocije u nekoliko gradova u BiH, a u planu je i jedna inostrana promocija.

Koja je vaš poruka vašim vršnjacima od kojih se mnogi i neusuđuju da nekome pokažu svoje priče i pjesme?

PETROVIĆ: Moram priznati da sam i ja imao probleme da svoje radove pokažem bilo kome, a posebno sam se bojao stručnih kritika. Međutim, sada je situacija sasvim drugačija i sa svojim radovima izlazim u javnost. Nekada su kritike pozitivne, ali, naravno, postoje i negativne kritike. Trebamo biti svjesni da i pozitivne i negativne kritike imaju svoju vrijednost, jer negativne kritike nas trebaju usmjeriti na pravi put, a pozitivne kritike nas tjeraju da nastavimo stvarati. Sugerisao bih svojim vršnjacima da svoje radove daju na čitanje, jer samo tako mogu napredovati, a ponekad oni radovi za koje smatramo da nemaju nikakvu književnu kvalitetu mogu najviše čitaoca usrećiti, a to i jeste jedan od zadataka umjetnosti.

Hvala na razgovoru.

PETROVIĆ: Hvala i vama i radujem se nastavku saradnje s vašom organizacijom, jer  ste jedna od rijetkih organzacija koja posebnu pažnju daju neafirmisanim piscima, a i vaša stručnost je neupitna.

Autor: Ibrahim Osmanbašić/kns.ba