„HARMONIKA“ – Ramazanska priča, druga – autorica Vernesa Manov
RAMAZANSKA PRIČA, DRUGA
„HARMONIKA“
Vernesa Manov
Sve dok mu nisam kupio njegovu, vlastitu harmoniku, nije se od moje odmicao.
«Hajde, deduka, nabaci mi je na ruke! Sjeo sam fino.»
Tako me tjerao da ustanem i stavim harmoniku na njegove nemirne mišiće nogu koje je stalno pomjerao, svjestan da će mu biti teško držati harmoniku.
U danima junskih vrućina sjedio sam u avliji okrenutoj prema rijeci. Na jednom mjestu se mala baščica pretvarala u veću strminu. Dalje je put vodio u voćnjak.
Tu smo voljeli svi provoditi svaki slobodan trenutak.
Pošto smo Mahir i ja imali najviše slobodnog vremena, cijeli dan, nas dvojicu niko nije ni pomjerao. Žena mi je govorila:
«Ih, ja domaćin kuće, a Mahir i ti ste domaćini u avliji.»
«Ih, pametna je ona, jašta!»
Gledala bi nas u tim danima s prozora iz niše. Nikad nije pomjerala onaj smećkasti zarić. Ipak ja sam znao da nas gleda po tome što bi ona meni iz niše dovikivala, kad god bih rekao nešto što joj se ne sviđa:
«Jesi li meni nešto zborio?!»
«Jok, brate! Nisam pao s Marsa da tebi nešto govorim, a tebe nema.»
«Ama, ko da reče nešto…»
«Dina mi, tebi nisam.»
«Ama, kome si onda?»
«Tobejarabi, Salema, šteta što te ne mobilisaše prije pet-šest godina u obavještajnu službu. Dobro bi im došla za prisluškivanje neprijatelja…»
«Aha, šta si se nahorozio na uranku, crni kukavče! Samo, učini mi se, vela havle…» – snebivajući se opet je brzo ulazila u kuću .
«Ama, takvo se čudo s tim sluhom ne rađa vazda…»
«Ja, a šta bih ja trebala reći kad ti prisluškuješ Ćamilu i mene» odvrati mi .
Jasno mi je bilo. Njoj ne bi pravo kako sam je ružio za prisluškivanje. Brzo je mahnula rukom. Izgubila se iz mog vida iza paravana u niši. Otamo se samo još čulo zveckanje fildžana.
Mahir nije podizao pogled zagnjuren u krilo. Uspijevao je još uvijek uspravno držati raspuhano tijelo harmonike.
Njemu su bile dovoljne samo crne i bijele tipke. Još bijahu nesavladane i neustalasale pod njegovim slabašnim prstićima.
Obradujemo se vazda obadvoje. Ja, posebno, kad mi prileti u naručje. Puše. Umorilo se pule od ritanja. Tako.
Tako. Rasti, rasti, momčino moja!
«Deduka moj…»
«Uh , ima li većeg meraka od ovoga sad kad čujem kako mi tepa , mize moje…»
Ovako se radovao nisam što me neko voli ni kad me k'o malog dječarca milovala majka moja, rahmet joj dobroj duši.
Ni ono njeno: «Oči moje… Diko moja… Srce malo…
Sine moj…», meni se čini, nije tako odzvanjalo u mom srcu k'o ovo sad, kad iz Mahirovih usta čujem ono milo tepanje jasnog glasića: «Deduka…»
Ih, puje majo… hajdučić moj, kako ono zove svoga dedu, mene!
«Deduka, eto ti onog Ekrema!»
«Hajde, hajde, mašalah…
„Ama, evo došao upitati vas je li onaj dogovor vrijedi da ako Mahir sa nama bude išao na teraviju da ćeš mu kupiti harmoniku.“
Mahir se štrecnu. Ekremu je bilo duša raščeprkati žar Mahirove ljutnje. On se grijao gledajući Mahira. Valjda se tako prisjećao svojih unuka u dalekom svijetu.
Mahir pogleda u mene pa Ekrema.
„“Ići ću svak noć!“
„Ma, sve nešto kontam Salema, mal je on još i za džamje i za harmonike..“ nakašljucka se Ekrem nakon ovih riječi.
„Eto, ti si star… da znaš …“mene će dedo povesti . Samo dok naučim „RABI JESIR …“ reče i pogleda u Ekrema koji je kimao glavom.
«Eto, pa, nemoj, mi za Bajram brojati kad budeš brojao
pare da te nisam slušao.» prstić prijeti pred mojim licem.
Mrda onaj prstić, a ja bi da me nije sramota Ekrema il’ zaplak'o il’ crk'o od neke miline.
Vidjela je Salema kako sam sav uzdrhtao, te u svome strahu da me šta ne strefi prekinu moje misli: «Prođite se, maksuma.»
«Ih , Ekreme, da ti imaš ovakvog dedu, šutio bi!»
Ekrem jedva dočekao da može nastaviti zadirkivanje odgovori: «Ma, kakav tvoj dedo, Mahire! On ide u džamiju sa mnom. Ako te ja ne budem htio povesti, džaba ti je dedu slušat…“
Rekao ti ostaviti“sandučić, lulu i šlajbek. Onda će sigurno ili meni il’ Salemi ostaviti harmoniku.»
Jah, da vidiš žive vatre u mom Mahiru!
Stade. Zajampuri mu se lice. Gledao je u mene kao u najvećeg izdajnika.
«E, potrefio si, Ekreme, aferim!» pomislih.
Ekrem mi slavodobitno namignu. Ja kao ozbiljan šutio sam. Salema prihvatila šalu pa će: «E, vala mi ćemo se onda i nasvirati…»
«Jašta ćete!» – bilo je sve što je Mahir izustio. Gledao me je skamenjen. Stajao je mirno dok mu suze ne ispuniše oči.
«Pa, šta veliš?»
Prije nego je uspio nešto reći, Ekrem ga preduhitri:
«Možda će i pare Salema tebi ostaviti! Mahiru će dati prazan šlajbek.»
«Nego, haj'ti provjeri gdje su pare pa nam ih donesi!»
Mahir je kao odapeta strela pohitio prema kući. Zavjesa na prozoru spavaće sobe jako se zanjiha od promahe zbog naglo otvorenih vrata.
Mi šutimo. Iz sobe, ni znaka od Mahira.
97
Nakon nekih pet minuta krištavo dozivanje: «Deduka!
Hodi ‘vamo!»
«Eto mene, eto, mene…» oglasi se Ekrem. Glumio je kao da će prije mene krenuti prema kući.
«Ne daj mu, dedo, ne daj!» dopire vrišteći Mahirov glas.
«Ama, eto me, eto, sad ću ja…» Ekrem nastavi glumiti da kreće.
Mahir proviri na prozor. Uvjeren da Ekrem sjedi još na svome mjestu reče: «Deduka…»
Ih, pule malo, kad mi poraste neće ni moći proviriti na onaj mali prozor. Sad sav u njega može stati. I ono meni malo tepa «Deduka».
Da zna puje pajo da mi samo pogledom može narediti ne bi morao umilne riječi ni izgovarati.
«Deduka» ono meni ovolikom majo tepa.
Da zna da se topim od neke miline od njegovog pogleda ne bi me morao onako snažno dozivati. Ali, neka doziva, neka nauči da se ljudima mora lijepo obraćati! Trebaće mu u životu.
«Deduka, gdje nam je šlajbečić?» poslovno, ne gledajući u
Ekrema, upitao me Mahir sav važan.
«Pa, znaš…» ne dovrših rečenicu. Kao da ne htjedoh pred
Salemom i Ekremom odati tajno skrovište Mahirovih i mojih para.
«Aha, aha…», kao u prijetnji će Ekrem, «Čuo sam, čuo sam…»
«E, nisi!» dureći se promoli više ramena i glavu kroz prozor Mahir te mu odgovori: «Ništa nije ni rekao. Mi znamo našu lozinku. Jel’ de, dedo?»
Opet ga nestade na par trenutaka. Čuli smo potom neki tresak.
Tresnu poklopac sandučića. Otvoriše se tren poslije zastori paravana. Ozareno lice Mahirovo slavodobitno pohrli mi u naramak: «Evo ga deduka moj!»
Kao da je tijelom želio zakloniti šlajbek od nene i Ekrema.
«Da se kladimo da u tom dedinom nema ni banka?!»
«Ima, vala mi, pun šlajbek, Ekreme!» rekoh .
Mahiru bi drago što je čuo pa zaboravilo, puje majo na
Ekremovo zadirkivanje.
«Mene čudi Salema…», kao da nas dvojice i nema Ekrem je počeo pričati, «…da Mahir već nema svoj šlajbek kad mu dedo njegov toliko para daje?»
«Ovo je moj šlajbek!» vrisnu Mahir. Trgnuo mi je šlajbek.
Pokazao je Ekremu pred samim nosom unutarnji džepić mog novčanika. Tako istrese svu siću iz njega.
«E, puno ti je dedo para dao… osamdeset feninga, hahaha…»
«Ama, nije to to, brate! Moja je lova ovamo!» Mahir malo pokunjeno reče.
«Čim nisu u tvom džepu, nisu tvoje pare!» Ekrem nastavi dolijevati ulje na vatricu.
Ljut poput tigrića trgnu Mahir novčanik prema sebi.
Nervozan je bio zbog Ekremovog osmijeha.
Kao da ga je to do besvijesti naljutilo, počeo se derati na
Ekrema.
«Ma ti si, dosadan! Vidiš da ja i deduka imamo posla, moramo se spremati na teraviju, a ti tu sjediš …“
«Ama , gdje to valja!» Salema ga naruži.
«Eto, valja! Samo me sekira i zanoveta.» postiđen i svjestan šta je rekao tiho ne gledajući u Ekrema reče dječak.
«Odoh ja… Gdje mi je ona obećana harmonika?» Ekrem reče i ustade sa sećije.
U Mahiru ponovo provri ljutnja: «E, nećeš, vala mi!
Nećeš, dina mi il’ samo preko mene mrtva!»
Pohita prema kući. Mi se zgledasmo u čudu. Za tren se pojavi s brašnjavom oklagijom, otetom iz Saleminih ruku.
Povika: «Hajde sad, pa'š vidjet’!»
«Eto me, vala, da vidim te tolike pare u sandučiću sa smokijem… eto me…»
«Nemoj, bolan Ekreme, danas gledati potrošili smo jučer.» rekoh.
«Nemoj danas…» nastavi molećivo i razumno Mahir sklanjajući oklagiju. «…sutra ćemo podignuti penziju iz Austrije .pa ćemo ti pokazati.» opet ga nastavih moliti ja u šali. Tu je šalu samo Mahir prihvatao kao stvarnost.
«Ah, niste ih ni imali…» Ekrem jedva dočeka da se s Mahirom može nastaviti zezati.
«Jesmo, ali smo potrošili jer smo kupili one smokve što si nam ti maloprije pojeo, da znaš!»
«Pa, dobro! Onda, eto mene po harmoniku…» Ekrem krenu prema vratima.
«Ma, nećeš, ne daj mu, bolan dedo!»
«Ma nek’ nosi, slobodno…» rekoh mirno. Ove riječi razljutiše mog hajdučića.
«Pa šta ćemo onda mi jadni bez svoje harmonike? Pa šta ću onda ja?»
«Ti ćeš svirati na onoj Omerovoj.»
«Kako? Ne smiju se svirati one iz prodavnice?» konstatova pulence moje kao za sebe.
«Smiju kad se kupe!» rekoh veselo.
«E, ja ću je, vala mi, prije vas sutra kupiti!» reče Ekrem.
«Nećeš! Mahir i ja ćemo te prevariti, pa ćemo je mi sebi, ako Bog da, kupiti!»
« Deduka! Deduka!» Mahirovo oduševljenje ispuni zrak.
«Zar ćeš…?» – ne dovrši moje puje majo tepanje. Ja, gori u uzbuđenju veselom od njega, maksuma, uskočih mu u pola rečenice: «Ma vrijeme je, brate, da dokažemo Salemi
i Ekremu da imamo u šlajbečiću para, jel’ de?!»
«Ma jašta radi…» zagrlivši me Mahir reče.
„Hajde samo prije nego krenemo , uzmi abdest, svratit ćemo u Čaršijsku džamiju klanjati pa onda u kupovinu.“
Dok je odlazio, glasnije je izgovarao „Rabbi jesir…“ da ga Ekrem čuje.