Eksperiment sa ogledalom
(Piše: Alda Ljubunčić)
Ogledalo. Stojim i gledam! Gledam ogledalo, taj refleks sebe. Čudo, ne uspijevam da vidim svoj odraz, vidim samo ogledalo ili vidim nešto što, možda i ne želim, razumiješ?
Nemoguće, da svako jutro ustanem i prvo što uradim jeste da stanem ispred same sebe! Stanem. I gledam! Obično prvo ravno, oči u oči. Onda krenem, ali se teško rastajem od te slike sebe, vratim se još jednom, zraknem, pa odem…
Jutro, ono obično tmurno jesenje, kad ustaneš, a ne znaš je li sviće, ili tek pada mrak. Kiša neumorno lije, miješa se sa snijegom, gradski zapušeni šahtovi ne uspijevaju progutati svu tu silnu količinu vode, koju nebo nesebično prosipa. Vaaau- u meni živi pjesnik, podstanar je inače, ćutljiv, povučen!
Ustajem…pogledam svoje lice smežurano od spavanja, na njemu su utisnuti tragovi jastuka, i neki grč, kojeg je ostavio, vjerovatno, ružan san. Ne sjećam se šta sam sanjala! Kao da su snovi važni?! San je nešto nestvarno, nevažno, barem ovdje, ko još sanja i onaj ko se usudi, mudro šuti, o tome, o svemu… ne usuđuje se…
Krećem, spremna za poglede radoznalih ljudi. Polazim dobro poznatim putem, povlačim nogu pred nogu, gazim žuto, krvavo lišće, smrznuto, jadno. Jesen je. Svaki centimetar blatnjavog trotuara spava pod tim pokrivačem trulosti, beživota i prošlosti.
U manjim sredinama postoji jedan gotovo možemo reći svakodnevni ritual ljudi.. Tako je to svuda u malim gradovima, sa malim ljudima, slobodan si, ali zatočen. U tamnici!
Ne kažem slučajno zatočen, premda bi jedan pravi filolog do sada primijetio i tačno sada postavio pitanje: „ Zašto ne kažem zarobljen, zašto zatočen? Koju varijantu preferiram istočnu ili zapadnu, ili pak zašto nisam dosljednja u korištenju jedne?!“ Vaaau- u meni živi i lingvista i on je podstanar, inače od njega i živim!
Ali ja k'o ja!
Volim da miješam, varijetet, jezičke… nacionalne… miješam ih.. A zašto ostati dosljedan, kad dosljednost znači tvrdoglavost… a ukoliko se ne varam, to i nije baš neka osobina, ta tvrdoglavost; dok upornost jeste. Opet to je sad problem varijante… pri tome, nikako ne mislim na jezičku. Dobro ste primijetili- psiholog, vaaau!
Volim biti tvrdoglava.
Stižem na posao. Da se prisjetite, počelo ja sa buđenjem, ogledalom i tako to, stižem…
Tamo, bi trebalo da me, svako jutro, dočeka buket osmijeha, zagrljaj sreće, mene dočeka… mene tamo ništa ne dočeka. Nema veze, bolje što ne dočeka! (Pomisli onaj među pametnim čitaocima!). Jer, ako te neko dočeka, nije dobro! Značenje tog glagola dočekati slobodno možemo reći je evoluiralo, sada se kaže da lopov dočeka, na ćosku, na uglu, sačeka, presretne, satne ti na put… Kako to da meni svaki dan neko stane na put, a pri tome nije lopov?
Ne trebam ovoliko da se udaljavam od teme…
Posao.
I tako radim, sat… pa još jedan… pa radim nekoliko sati, i onda onom istom, prljavom, ne naglašavam to uzalud, zapuštenom ulicom, prolazim… Sretnija u nekoj neznatnoj mjeri, kiša je stala, i konačno ću moći da prepričam ultrazanimljivi radni dan, nekom ko će sjediti tu, pored mene, ali teško da će slušati. Ko je još umije da sluša.? Slušalaca je babica u teškom porođaju riječi… Tek sad razumijem ljubav Ahmeta Šabe prema Tijana, znala je da sluša… koje ne bi volio?
Dan se prepolovio.
Dobro je, ovo je jedan od onih dana, u kome se sve desilo što nije zanimljivo, sve su vijesti bile iste. Tipa: „Bosna se bori, od Bosna se otima, Bosna će preživjeti, Bosna, Bosna, Bosna…“
E da prostiš… Bosna je prkosna! Ali kome? Zašto?
Eto zašto mrzim obične dane! Puni su praznine, ništavila, potrošenih tema.
Bosna prkosna, Bosna gladna, Bosna gola i bosa, opustošena, ogoljena, opljačkana… Svaki dan, svaka novina, svaki portal ispunjen je (neo)romantičarskim idejama emancije nacijonalog duha polupismenih novinara, koji to svoje sranje od ideologije prosipaju još polupismenijim čitaocima, koji znaju da se trebaju svađati za svoj jezik i svjou naciju, a pri tome ništa ne znaju o njemu i o njoj. No, kao da je to važno! (Spominjali smo važnost, već i utvrdili da je malo šta važno.)
Vaaau- jedini podstanar kojin nije ćutljiv je politički analitičar- on je uvijek glasan, buntovnik bez razloga, sviđa mi se!
Spušta se noć, a u ovoj priči nigdje događaja. Malo ću da razmislim, zašto nema nikakav događaj u ovoj priči? Pa nije ovo priča.. ovo je dnevnik… ovo je fragment jednog dnevničkog zapisa. Ne! Nije ni to! Ovo je reminiscencija… ovo je sjećanje na dan koji još nije završio.
Dan bez događaja, dan bez likova, dan bez junaka, dan…
Možda je bilo dobro pričati priče o junacim, koji svaki dan čine dobra djela; imaju super pucu i znate šta rade s njom, čiste – to bi bilo dobro! Vauuu!
Takav dan ne bi bio istraumatiziran novinskim naslovima, senzacionalističkim jalovim novinarstvom, i kvaziučenim komentarima ljudi, koji sa malo pažnje čitaju, ali zato punom parom kometarišu iste.. Možda bih ja mogla i gledati ljude… ne novine… živote… a ne zapise…
Noć je… Tišina… spustila se ta tišina davno već, nije ju noć dovela sa sobom, tiho je ovdje. Oduvijek. U zoru, u sred bijela dana, uvijek, sasvim tihoo.
Ššššš… pretiho je… najtiše sto može biti.
Opet onaj ritual sa ogledalom. Stanem i gledam sebe u oči, srameći se! Eh, kako to da se ujutro ne mogu odvojiti od sebe, a navečer da se sramim sama svog odraza.
Navečer, stopim se sa tišinom, sa gluhoćom, sa tamom, sa toliko jezivim prizorom šutnje, slutnje i gluhoće, koja se doslovno vidi.. Tišina.
I pobjegnem. Ne vraćam se.
Jutro, ustajem … stanem i opet pomislim da imam snage da pustim krik…i onda sa tim snom, tom idejom započnem dan… da ću pustit krik. Eeee, ali onda bih bila prkosna od sna… od ideje… a ne ide to sa tišinom i sa ogledalom. Ne ide to skupa!