Dr. Melika Mahmutbegović: “Ako posjedujete znanje, možete parirati svima”

Iako se svake godine 7. aprila, na Svjetski dan zdravlja, podiže svijest o određenoj problematici iz ove oblasti i specifičnoj temi zdravstva, bug.ba ovaj dan obilježava opširnijim razgovorom sa najistaknutijom ličnošću bugojanskog zdravstva, dr. Melikom Mahmutbegović. Uspješna žena-hirurg, direktorica Doma zdravlja Bugojno, te zastupnica u Federalnom parlamentu, dr. Mahmutbegović otkrila nam je detalje o samom početku svoje karijere kao doktorice, odgovornostima koje dolaze uz hirurgiju, ali i o trenutnom stanju zdravstva u Srednjobosanskom kantonu i opštini Bugojno.

 Otkud opredjeljenje za hirurgiju?

– Slučajnost, sticajem nekih životnih okolnosti, ja sam baš to odabrala. Medicinu sam završila sa 24 godine, 1983. god. i kao svi doktori, željela sam što prije na specijalizaciju. Radila sam u ambulanti pri preduzeću Kožara i Kvalitet četiri godine, nakon čega je izašao konkurs za specijalizacije, između ostalog i za hirurgiju. Tada je bilo puno doktora koji su već godinama čekali na specijalizaciju, imali su dosta radnog staža i prednost u odnosu na mene. Međutim, u to vrijeme je bio zakon da se do 35. godine života može izabrati hirurška grana, a poslije 35. nehirurške grane. Kada je izašao taj konkurs ja sam bila jedina mlađa od 35 godina, pa sam mogla konkurisati, svi ostali su bili stariji, tako da su oni birali te druge grane, a meni je ostala hirurgija. Znala sam da je teška, ali uvidjevši da mi je to jedinstvena prilika da dobijem specijalizaciju, odlučila sam se za ovu granu. U konkurenciji je bio još jedan kolega, ali obzirom da sam ja imala ocjenu 10 iz hirurgije, bolji prosjek ocjena i više odgovarala tadašnjim pravilima konkursa , dobila sam specijalizaciju.

Kada sam krenula s radom i za vrijeme specijalizantskog staža stvarno sam zavoljela taj posao, tako da s ovog aspekta i iz ove perspektive čini mi se nikada se ne bih zamijenila i ponovo bih izabrala ovo.

 Nerijetko se mogu čuti mišljenja, najčešće muške populacije, kako hirurgija nije posao za ženu, a Vi dokazujete suprotno. Kako komentarišete ovakve stavove ljudi? 

– Za ženu koja ima porodicu, više djece, koja želi da ima privatan život, slažem se, hirurgija nije najbolji izbor, ali ako se umanjuje sposobnost žene kao hirurga u odnosu na muškarce, s tim se ne bih složila. Smatram da su žene izuzetno jake, pa iako ne možemo generalizirati nijednu ni drugu populaciju, objektivno, žene su, čini mi se, jače i snažnije od muškaraca, više su racionalne i manje spremne na kompromise koji štete drugima. Kada sam bila na specijalizaciji, relativno mlada, sa 28 godina, došla sam u muški kolektiv, najprije u Travnik, pa u Zagreb, pojavila se onako krhka i nježna , svi su pomislil: “Od ove nema ništa”. Međutim, ja sam njima vrlo brzo pokazala da sam jača i izdržljivija od njih, pa nikada nisam imala problema i svugdje sam bila prihvaćena kao ravnopravan kolega. Puno sam radila i učila, nisam se nimalo štedila, jer ovo je posao gdje ne možeš sjesti kući i čitati, nego moraš tu biti prisutan i raditi. Obzirom da sam puno radila i naučila u Travniku, po dolasku u Zagreb na kliniku, vrlo brzo sam se prilagodila, stekla povjerenje mentora i kolega, pa je odmah nakon asistencije pri prvoj operaciji, sljedeću operaciju mentor prepustio meni. Prvo sam gledala stručno dokazivanje, ali sam se trudila da tu budem ravnopravna i kao žena, da se dokažem i kao Bosanka, pa sam osjećala veću odgovornost i potrebu za dokazivanjem, te da me bolje prihvate i uvažavaju.

 Specijalizantski staž u Zagrebu završili ste 1992. godine, 5. aprila iste godine došli u Bugojno, u posjetu porodici za Bajram, a već 6. zvanično počinje rat u BiH i vaš rad kao hirurga u ratnoj bolnici u Bugojnu. Kako je bilo suočiti se sa odgovornostima koje je donijelo ratno radno okruženje?

– Tada nije bilo vremena za razmišljanje o bilo čemu, a ja sam se ranije pitala kako će to izgledati kada postanem samostalna i budem lično odgovorna za neku operaciju, a ne moj profesor na specijalizaciji koji je uvijek stajao preko puta mene i odgovarao za sve. E tada sam došla u situaciju kada sam trebala da radim, ali i odgovaram. Nisam ni slutila da će moje opredjeljenje za hirurgiju toliko značiti za druge, jer smatram da sam u tom momentu zaista bila potrebna i da sam sigurno jako puno uradila kao hirurg. Smatram da je puno značilo što je Bugojno dobilo tu specijalizaciju, a igrom slučaja sam ja bila specijalizant, iako je to mogao biti bilo ko drugi.

 Koja je bila najteža situacija s kojom ste se suočili kao hirurg?

– U ratu je bilo najteže, bilo je veoma stresnih situacija i povreda, posebno je bilo teško zato što sam poznavala te ljude, teško je bilo vidjeti svog školskog druga koji je izgubio obje noge, bio teško ranjen i koji je kasnije umro, sve su to neke stvari koje čovjek nosi sa sobom… U tom momentu nemaš puno vremena ni da razmišljaš, ali nosiš taj svoj nekakav bol kroz život kada se sjetiš. Neke stvari…vrate vam se, ne možete se vi isključiti iz toga, to nosite sa sobom. Bila sam svjedok mnogih tuđih gubitaka i bliskih ljudi, bilo je ljudi iz drugih gradova, koji nisu imali nikoga, njihove porodice nisu ni znale gdje su, oni umiru, ali ne vide nikog svog i to su teške stvari i teške sudbine. Ja sam po prirodi osjećajna, suosjećam i ne bih nikada željela da izgubim taj osjećaj suosjećanja s nekim drugim. Ali s vremenom i iskustvom nekako ojačate i lakše se nosite s određenim situacijama, nego što ste to znali na početku.

U vašoj hirurškoj karijeri ste vjerovatno spasili i mnoge živote, posebno ako govorimo o slučajevima iz rata. Da li nailazite na ljude koji iskazuju zahvalnost što ste im nekada pružili priliku da ponovo žive?

– Obzirom da je u ratu bilo mnogo ljudi iz okolnih gradova, pa kada sam prošle godine učestvovala u predizbornim kampanjama po gradovima, prilazili su mi ljudi i govorili : “Sjećate li se vi mene?Vi ste meni spasili život”, mnogo je ljudi djeci dalo i ime po meni, pa sam čak dobila i nekoliko pisama od ljudi različitih nacionalnosti koji žive u inostranstvu i koji mi se zahvaljuju što sam im pomogla.Ja to smatram normalnim, to je bila moja obaveza, ali ipak, ovakve stvari me uvijek dirnu. Uglavnom, lijep je osjećaj znati da ste učinili neko dobro djelo i biti svjesni činjenice da ste nekom podarili život.

 Kako uspijevate uskladiti političko djelovanje i upravljanje Domom zdravlja Bugojno?

– Trudim se uklopiti u sve obaveze, uskladiti političko djelovanje i vršenje uloge direktora, iako ja najmanje vršim ulogu direktora, ja i dalje obavljam svoj posao kao doktor-hirurg, jer smatram da bez obzira na moje djelovanjeu politici, ja sam ipak previše truda uložila u zvanje doktora i u svoj rad da bih sad taj dio sebe i svog profesionalnog dijela zanemarila. Jednostavno, ja svoj posao toliko volim da ne mogu napraviti nikakav rez. S druge strane, političko djelovanje mi je možda olakšano zato što sam u kontaktu s ljudima , s pacijentima i njihovim problemima koje mi iznose. Konsultujem se sa ljudima bliskim određenoj društvenoj problematici, poznanicima, stručnim osobama za određenu oblast koji najbolje znaju koje stvari treba mijenjati i unaprijediti u toj oblasti, te na taj način stičem bogatiji pristup određenim zakonskim rješenjima.

 Komentar na trenutno stanje našeg zdravstva?

– Zdravstvo je veoma loše organizirano u SBK-u. Najveći problem je novac, a s druge strane jedan sistem u zdravstvu koji nije najbolje riješen. Treba se napraviti strategija razvoja zdravstva, kako ga poboljšati za dobrobit pacijenta, ali i onih koji su uposleni, jer mi s aspekta zdravstva, odnosno zdravstvenih usluga, nažalost ne možemo puno uraditi za pacijente. Npr. mi u kantonu nemamo infektologa, pa zbog svega što zahtjeva ovog specijalistu , čak i zbog banalnih stvari, mora se ići van kantona, a to se odnosi i na ostale oblasti. To nije dobro, prvo zato što pacijent mora hodati, niko mu ne snosi putne troškove, zatim papirologija, bespotrebna administracija, ali i odliv novca u druge kantone.

Prava pacijenata su ugrožena, kada su u pitanju lijekovi, zbog ograničenih sredstava koja dobijamo od Zavoda zdravstvenog osiguranja.

 Koliko su vrata Doma zdravlja Bugojno otvorena za mlade medicinske radnike?

– Kada bismo čekali na Zavod za zdravstvo, mi bismo bili na nuli ili ispod, a to govori i činjenica da nam od 2000. godine ni za jednog uposlenog nisu uvećali broj. Međutim, ja smatram da je budućnost u mladim, obrazovanim ljudima, pa smo u Dom zdravlja primili puno mladih doktora i medicinskog kadra.

Mi, u Bosni i Hercegovini, nismo previše bogati, zapravo smo sirotinja i onda se iz tog moramo izvući svojim znanjem, jer vas drugi cijene samo ako znate. Znanje ne možete kupiti novcem, ali ako ga posjedujete, možete svima parirati, istakla je na kraju razgovora dr. Melika Mahmutbegović.