Crna žuč
Snijeg je ove godine došao nekako kasno, poslije desetak toplih novembarskih dana.
Sitne pahulje su se utrkivale u svjetlosti uličnih svjetiljki, kao leptirice.
Grad postaje bijel, prekriven prekrasnim plesačicama.
***
Jutro je.
Trešnja ispod moga prozora izgleda čarobno.
Desetak preostalih listova svojom bojom suhoga zlata bore se sa bjelinom.
Nekoliko prolaznika sa kapama na glavama narušavaju snježnu čaroliju.
Para iz njihovih usta opominje na hladnoću.
Negdje u blizini crkve zaustavlja me stariji čovjek.
– Kol'ko je sati?
-Molim?
– Kol'ko je sati?
Čudesna toplina prostruja mojim tijelom.
Pitanje koje nisam čuo dvadesetak godina.
Čini mi se da je rat izbrisao to nekada svakodnevno pitanje.
Gledao sam dugo za čovjekom koji je žureći ostavljao tragove u snijegu.
Uzdah mi se oteo poput uzletjele ptice.
Osjećao sam miris narandži sjećajući se jednog davnog putovanja, šetnje Bratislavskom ulicom i pitanja: „ Koliko je sati ?“
***
Ušao sam u apoteku.
Ispred mene jedna starica i starac, a neka žena ispred njih plaća preuzete lijekove.
Čini mi se da nisam nikada ušao u apoteku, a da neko nije bio u njoj.
Starica je imala uredno počešljanu sijedu kosu i sivi dugi kaput.
Drhtavom rukom na kojoj su se vidjele velike staračke pjege pružila je nekoliko recepata.
Ljubazana apotekarka joj je rekla cijenu.
Starica je ponosno podigla glavu rekavši: „Skupo mi je, dušo, čekat ću do penzije.“
Okrenula se i izašla.
Osjetio sam veliku bol u stomaku.
Neka žestoka gorčina prijetila je da mi razori grudi.
Starac je skinuo crni kačket.
Apotekarka je razlistala recepte i stavila kutijice sa lijekovima na njih.
Rekla je cijenu.
Starac je izvadio smotuljak novčanica, ispeglao ih i pružio: „Ovdje je trideset maraka, daj mi za toliko.“
Ona tegoba, ona crna žuč mi se ugnijezdila u želudac.
Talas plača prijetio je da raspara grudi.
Osjećao sam se posramljen zbog drugih, osjećao sam se posramljen što sam mlađi od njih, posramljen zbog onih koji žive na bosanskom Olimpu.
Da sam ponudio pomoć ovim starcima možda bi to shvatili kao sažaljenje, a mi Bosanci možemo podnijeti sve osim toga.
Mnogo je ovakvih staraca, onih koji ne mogu kupiti lijekove, onih koji su osuđeni da životare…
A, oni žive na Olimpu.
Primaju hiljade i hiljade, tisuće i tisuće, a pogled im seže samo ka nebu.
Ne žele da pogledaju dolje, ispod oblaka, ne vide nepregledne kolone majki i očeva koji se liječe „na rate,“ koji sami sebi određuju terapiju uprkos propisanim receptima.
Moja duša je prepuna bola.
Sve nas očekuje starost.
***
Vi sa Olimpa, spustite pogled, dolje su naši očevi i majke!
Dolje su vaši očevi i majke!
Pogledajte dolje…
***
Uđem u Gimnaziju.
Zaboravio sam na zimsku idilu, zaboravio sam na trešnju ispod moga prozora.
Uđem među mlade ljude.
Ispričam im priču o starcima.
Nekoliko njih imaju suze u očima.
Ima nade.
(Piše: prof. Nedžad Milanović)