Bugojanski korzo – Obrad Kisić
Manji gradovi, pa tako i Bugojno, uvijek su imali svoje specifičnosti, što ih je činilo prepoznatljivim. Jedna od njih je bila i korzo, glavno šetalište u gradskom središtu, mjesto na kojem se, u večernjim satima, okuplja lokalno stanovništvo.
Urbanizacija Bugojna, koja je krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina minulog stoljeća, išla ubrzanom putanjom, donijela je mnogo novih sadržaja u gradu. Jedno od njih je bilo i korzo, u Ulici Ive Lole Ribara (danas Zlatnih ljiljana).
Sezona šetnje na bugojanskom korzu, što je postalo i tradicija, krenula bi posljednjeg aprilskog dana, uoči prvomajskih praznika. Tada bi, u večernjim satima, korzo bio pun šetača. Među njima su bile brojne porodice sa djecom koja su nestrpljivo iščekivala vatromet. U to vrijeme, neizbježan sadržaj obilježavanja 1. maja, Praznika rada.
U narednim danima, iz večeri u večer, korzo je bio ispunjen sve većim brojem šetača. Korzo je za mnoge bio mjesto na kojem su željeli da budu viđeni. Vodilo se računa o oblačenju, kako bi sve bilo u trendu tog vremena.
Bugojanski korzo, koji se protezao od kafane „Jadran“ do prodavnice „Jugoplastika“, počeo bi se iza 19 sati puniti šetačima, čiji bi se intenzitet smanjivao iza 22 sata.
Šetalo se, uglavnom, u manjim ili većim grupama. Razgovaralo se o svemu i svačemu, ali su lokalne teme i sportske aktuelnosti bile u prvom planu.
Većina šetača, po utvrđenoj maršuti, znala je napraviti 10 i više krugova. Korzo je bilo i mjesto na kojem bi se susreli poznanici ili prijatelji koji se dugo vremena nisu vidjeli.
Šetnja korzom, na neki način, podrazumijevala je i odlazak u jednu od tri obližnje slastičarne, gdje bi se obično tražila stolica više. U pečernjarskoj radnji „Vardar“, nedaleko od korza, najviše su se kupovali kikiriki i košpice.
Kada je početkom sedamdesetih godina, na samom korzu, otvorena pržionica kokica, sa prodavačicom Namkom Smajić, kupci su znali strpljivo čekati i preko 10 minuta da dođu na red.
Stariji Bugojanci se sjećaju i Safeta Haračića sa velikom kesom raznih vrsta bombona. Prodavao ih je na komad, čemu su se najviše radovala djeca.
Na korzo su dolazili i stanovnici nama susjednih općina. Kada bi nam neko došao u goste, obavezno smo ga vodili na korzo, na koji smo toliko bili ponosni.
Znam i nekoliko priča o momcima i djevojkama, koji su se upoznali na korzu, što su kasnije krunisali brakom.
Nedavno sam susreo jedan takav, sada već stariji bračni par, upravo na nekadašnjem korzu, kako rekoše, baš na mjestu njihovog upoznavanja.
Početkom nove školske godine i najave prvih jesenjih dana, na korzu bi bilo sve manje šetača. Izuzetak su bili dani vikenda kada bi korzo ponovo oživio. Krajem oktobra, kada bi sve češće padale jesenje kiše, korzo bi potpuno utihnuo, čekajući novo proljeće.
Još od ranije znam za priču kako su Bugojanci, u vremenu između dva svjetska rata, u ljetnim danima, znali šetati od današnjeg gradskog parka do sredine sadašnje Bosanske ulice. Praktično, od početka do kraja drvoreda divljeg kestena. Na neki način, to je bio svojevrsni korzo, u narodu poznatiji kao šetalište.
Nova vremena su donijela i nove običaje. Tako je i Bugojno, poput mnogih drugih gradova, izgubilo atmosferu korza, koja mu je nekada davala prepoznatljiv imidž.
Obrad Kisić