Bugojanac Nedeljko Bilkić: Decenijama legenda sevdaha
Legendarni pjevač narodnih pjesama više od pola vijeka na našoj muzičkoj sceni. Napisao je na stotine pjesama, a „Ima jedna krčma u planini“ i dalje najpopularnija.
Ima jedna krčma u planini. Ovu pjesmu mnoge njegove kolege „krčmile“ su po raznim kafanama, ali ona je ostala samo njegova lična karta i zaštitni znak. I samo ona bi bila dovoljna da u nedeljnom broju ugostimo Nedeljka Bilkića, legendu naše narodne muzike.
A za više od 50 godina duge karijere napisao je stotine pjesama, među kojima se još izdvajaju: „Bez ljubavi sve je pusto“, „Ne žali druže moj“, „Tebi majko misli lete“, „Ja mlad pijem noći“…
Tu je i pesma „Stani sudbino, stani“. Tu ćemo zastati, ali nećemo o toj pjesmi već o onoj koja je odredila njegovu pjevačku sudbinu. Čuvena „Krčma“ nastala je davne 1968. godine na Bilkićevoj turneji po Bosni.
– Na Komaru je naš muzički karavan zastao da se odmori i popije kafu – prisjeća se Bilkić. – Sa nama je bio i Miroslav Čonkić. Fasciniran ambijentom i lijepom Marom koja nas je služila, na parčetu papira, bukvalno za pet minuta napisao je čuvene stihove: „Ima jedna krčma u planini, vide joj se svjetla noću u dolini. Ko to pali svijeće i po krčmi šeće, to je lepa Mara, kći starog krčmara“. Te riječi su mi se dopale i poslije turneje napisao sam muziku za tu pjesmu, a čuvena Radojka Živković uradila je aranžman. I danas na internetu postoji snimak na kojem ja pjevam, a Radojka me prati na harmonici.
Sve ostalo je istorija. Ta pjesma se pjeva i kad je neko tužan i kad je srećan i kad razbija čaše i kada plače. Svako u njoj nađe neku svoju krčmu i neku svoju Maru.
– Volim uvijek da je pjevam – kaže Bilkić. Uvijek u nju utkam svoje emocije. Jedini žal koji mi je ostao što nikada nisam ništa čuo o Mari koja je opjevana u pjesmi. Možda nije ni znala da je pjesma njoj posvećena.
Ova pjesma ga, ipak, nije razmazila jer voli da kaže da je uvijek bio i ostao i običan i skroman čovjek koji je odrastao u siromašnoj porodici. Rođen je u Bugojnu. U ratu je ostao bez oca, pa ga je odgajila majka, koja je bila muzikalna. I njena braća su bili muzičari, svirali su violinu, harmoniku i prim. Tako je mali Nedeljko rastao uz pjesmu, bosansku sevdalinku. Kao vojni stipendista završio je Srednju tehničku školu u Kragujevcu i potom došao na studije mašinstva u Beogradu. Studirajući mašinstvo, koje je završio, ujedno je položio i audiciju na Radio Beogradu.
– U Radiju su tražili da snimim ploču – kaže Bilkić. – Pokušao sam da nađem neke nove pjesme, ali mi ih niko nije davao. Bio sam mlad i neafirmisan pjevač. Pjevao sam neke stare pjesme i nisam mogao da konkurišem tadašnjim velikim pjevačima, Zaimu Imamoviću, Safetu Isoviću i Nadi Mamuli, koji su dobijali najbolje pesme. Zato sam otišao kod brata od tetke Predraga Kojdića, koji je pisao pjesme, i zamolio ga da mi sroči priču o Ljinjani, koja je bila jedna od devojaka koje sam volio. On je to uradio i sve je dobro prošlo.
Tih ranih godina Bilkić nije imao samostalne nastupe, ali je jednom bio gost na koncertu Safeta Isovića u Domu sindikata sa pjesmama koje je pjevao na prvoj ploči.
– Poslije koncerta Safet je došao kod mog brata Predraga i rekao mu: „Mali Neđo treba da školuje glas, biće od njega veliki pjevač. Ja ću dati milion dinara da on privatno uči solo pjevanje i solfeđo“. Moj brat mu je odgovorio: „Safete, tvoje riječi su veće od milion dinara. Mi imamo para i školovaćemo ga, a tebi hvala na ponudi“. Krenuo sam na solfeđo kod Anite Mezetove, prvakinje Beogradske opere. Solfeđo sam imao kod jedne djevojke koja je bila druga ili treća godina Akademije. A ja, normalno, kao svaki Bosanac počnem da se udvaram. Djevojka se požalila Aniti pa mi je ona poslala jednu babu da me uči. Naravno da mi se baba nije sviđala ali me je naučila ono što je trebalo.
Daleke 1965. godine Safet Isović je odbio da pjeva pesmu „Ne pitaj me stara majko“. Za njega je bila previše tužna. Pozvali su Bilkića koji je prihvatio tu pjesmu i sa 23 godine pobijedio na Ilidži. Potom je nekoliko godina zaredom pobjeđivao na tom festivalu i beogradskom Saboru.
I Nedeljkova supruga Dušica, sa kojom je u braku već 45 godina, velika je pjevačica. Njoj je na početku karijere posvetio pjesmu „Ti si sve što imam“. Ali, imaju oni i dva sina – Predraga, koji je završio Medicinski fakultet, i Aleksandra, menadžera za kompjutere. Za boljim životom u Kanadu su otišli 1982. godine, i poslije 15 godina se vratili. Ali djeca su im tamo ostala i oni su često njihovi „gosti“. Od sinova imaju četvoro unučadi, a peto je na putu.
Iako je na muzičkoj sceni već pet decenija legendarni Nedeljko Bilkić od nje se nije umorio. Najviše voli da se u društvu, onako, malo propisno „narakijaju“ i da zapevaju. Ima Nedeljko i pjesmu „Neću lijeka ni ljekare“. I za kraj pitamo ga ima li lijeka našoj muzičkoj estradi. Nedeljko nam odgovara:
– Ono što se poslednjih godina dešava na estradi je katastrofa. Ko ne može u životu ništa da uradi, on otrči na estradu, misleći da je to najlakši i najbrži put da stigne do nečega. Ali, avaj, sve je to pogrešno i kratkotrajno.
TITO, MARKO, SEJMENI I JA
– U neka davna vremena bilo je skoro obavezno pjevati pred drugom Titom – kaže nam Bilkić. – Nisam mu pjevao „Krčmu u planini“, ali taj prvi susret sa njim mogao je da mi „dođe glave“. Harmonikaš Toša Elezović je svirao i kroz zube mi je dobacio: „Nemoj da vičeš, pjevaj tiho, lijepo, i to samo izvorne narodne“. Međutim, ja sam krenuo da pjevam pesmu „Niz polje idu babo sejmeni, sejmenske pjesme babo pjevaju, a tvoga sina Marka tjeraju“. U jednom trenutku počeše da kuckaju viljuške i kašike, svi se namrgodili, a ja nastavljam: „Prokleti babo sejmeni…“. Toša sav izbezumljen mi reče: „Ti nisi normalan, šta ti je bre“. Riječ je o tome da su oni smijenili Marka, tako su zvali Aleksandra Rankovića. Još u pjesmi „kunem naveliko“. Ali bilo je kasno. Išao sam ulicom i gledao kada će da me uhapse. Ali, sve se dobro završilo, pošto je Titu neko rekao: „Ma ovaj Bosanac, nema pojma o životu, zna samo da pjeva“.
PJESMA BUGOJNU
Bilkić je posebno ponosan na pjesmu koju je posvetio svom rodnom gradu Bugojnu. Prva strofa glasi: „Mjesec žuri, brda mora proći, mome gradu da obasja noći, da Vrbasu kaže ime tvoje, stani reko, taj grad – Bugojno je“. Za taj grad ga vezuje i veliko drugarstvo sa Anđelkom Vučićem, ocem premijera Aleksandra Vučića. Kaže nam da su od rođenja on i Anđelko drugari i da to prijateljstvo iz Bugojna traje i danas.