Vrijeme kada su devize stizale u Bugojno – Obrad Kisić

Nedavno objavljeni podatak kako je u Bugojnu, u 2019. godini, prosječna plata bila 640 KM, najniža u Srednjobosanskom kantonu, nije me iznenadio. Već duže vrijeme nam se serviraju ovakve i slične informacije koje pokazuju sve težu ekonomsku i socijalnu situaciju u našoj općini, u kojoj nema jakih privrednih subjekata.

Kao dugogodišnjem hroničaru zbivanja na području Bugojna, ovi, nimalo ohrabrujući podaci, nisu mi dali mira. Zbog toga sam posegnuo za sačuvanim novinskim tekstovima iz sedamdesetih i osamdesetih godina minulog stoljeća.

Po ko zna koji put, pročitao sam kako je Bugojno u prethodnoj državi, koja je imala više od 20 miliona stanovnika, po ekonomskim pokazateljima, konstantno bilo među 10 najrazvijenijih općina.

Danas o tome sa sjetom pričaju mnogi sudionici tog vremena. Često se iznenadim da o nekadašnjem Bugojnu znaju i mnogi naši mlađi sugrađani, koji su o tome čuli iz priča svojih roditelja. U međuvremenu, sve više ih je, u potrazi za sigurnijom egzistencijom, već otišlo u neku od zapadnoeuropskih zemalja, dok se nemali broj njih sprema da to uskoro učini.

Zanimljiv je podatak iz vremena nekada razvijenog Bugojna, u kojem je sredinom osamdesetih godina, zaposleno bilo oko 17.500 osoba, da je većina ovdašnjih preduzeća svoje proizvode plasirala na inostrano tržište. To je donosilo značajan devizni priliv, po čemu je Bugojno, u odnosu na broj stanovnika, bilo u samom vrhu bivše države.

Naravno, najveći izvoznik je bilo Preduzeće „Slavko Rodić“, koje je četiri decenije bilo nosilac razvoja ovog kraja. Osim robe namjenske proizvodnje, kao osnovne djelatnosti, značajan prihod donosio je i izvoz proizvoda iz civilnog sektora.

Tvornica biro mašina, koja je svoje kapije otvorila 2. februara 1971. godine, izrađivala je pisaće mašine na 92 tastature. Oko 90 posto godišnje proizvodnje izvozilo se širom Europe, ali i na tržišta afričkih i azijskih zemalja.

Autotransportno preduzeće „Špedicija“ Bugojno, kao vodeći prevoznik teretnog saobraćaja u SFRJ, imalo je značajno učešće u međunarodnom saobraćaju. Kamioni iz Bugojna svakodnevno su se mogli vidjeti na cestama Europe i dijela Azije.

Od 1979. do 1987. godine „Špedicija“ je imala radnu jedinicu u Iraku. Oko 80 kiper vozila bilo je angažovano na izgradnji magistralnih puteva u ovoj zemlji, među kojima je bio i put Bagdad-Basra.

Mnogi radnici su u smjenama, po nekoliko puta, boravili u Iraku, što im je donijelo dobru zaradu. Naravno, za osam godina rada u Iraku, preduzeće je ostvarilo značajan devizni prihod, što se pozitivno odrazilo i na punjenje općinskog budžeta.

„Kožara“ i „Kvalitet“ su preko Kombinata „Borac“ Travnik, u čijem su se sastavu nalazili, izvozili svoje proizvode.

Slično je bilo i sa Tvornicom namještaja koja je izvozne poslove obavljala preko sarajevskog „Šipada“, čiji je dio i bila.

I bugojanski „Mlinpek“ je bio izvoznik. Zajedno sa Mlinom „Ljubača“ iz Tuzle 1988. godine, na osnovu međudržavnog dogovora, proizvedena je određena količina brašna za tržište Libije.

Bugojanska privreda je do deviznih sredstava dolazila i kroz ugostiteljsku djelatnost. Motel „Akvarijum“, kasnije i Hotel „Kalin“, imali su ugovore sa pojedinim turističkim agencijama, pa su u njima, u određenom periodu, boravili strani gosti, uglavnom na proputovanju za druge destinacije.

Uz nabrojano, devizni priliv je stizao i kroz uspješno poslovanje još nekih firmi. Sve to činilo je privredu ovog grada stabilnom. Bugojno je imalo meteorski rast i svakodnevno je jačalo na mnogim životnim poljima.

Mladi, po završetku srednjoškolskog obrazovanja ili fakulteta, nisu dugo čekali da dobiju posao, dok je stručni kadar stizao iz svih krajeva zemlje i većina bi ih odabrala Bugojno kao stalno mjesto življenja.

Danas je privredna slika grada daleko od nekadašnje. Većina firmi nije u zavidnom položaju, mladi sve više odlaze, a na Birou za zapošljavanje je blizu 6.000 osoba.

Na pisanje ovog teksta, kojim sam želio vratiti sjećanja na Bugojno iz nekog drugog vremena, ponukala me kampanja uoči nedavno održanih lokalnih izbora u BiH.

Političke partije, koje su se borile za vlast u našem gradu, po običaju, nisu prezentirale konkretne planove i programe za privredni oporavak, što bi podrazumijevalo i otvaranje novih radnih mjesta.

Uglavnom smo svjedočili kako stranačke delegacije obilaze javna preduzeća, ustanove, udruženja, sportske klubove i druge neprofitne organizacije, koje ne pune budžet, već se finansiraju iz njega.

Očito je da su privredne teme ostale u drugom planu. Prioritet je bila borba za očuvanje postojećih i borba za nove pozicije u vlasti.

Piše: Obrad Kisić