Vernesa Manov: POVODOM SVJETSKOG DANA KNJIGE I AUTORSKIH PRAVA
23. april se u svijetu obilježava kao Svjetski dan knjige i autorskih prava. Povodom toga, evo jedan autorski tekst o knjigama, za sve Vas, knjigoljupce, kao moja čestitka svima nama kojima su otvorene stranice dobrih knjiga svakodnevnica.
ČITALAČKA NE/KULTURA ILI “OKOJA” TI JE JOŠ ČITATI KNJIGE NEPOZNATIH PISACA
Piše: Vernesa Manov
Kroz prozor stana u kojem živim vidim zgradu pošte. Od marta mjeseca vidim i redove pred ulaznim vratima. Kraći su ili duži, u zavisnosti od toga da li je isplata penzija ili budžetskim korisnicima isplata plate.
Spadam u ove druge i upravo je jutros vrijeme plaćanja računa. Virkam da li se imalo red smanjio. Kada shvatih da, ipak, nije, odlučih krenuti u taj nepregledni red ljudi. Stići ću nekad. I u Nojevu barku nisu svi odmah ušli, a ni u trajekt za Peljašac.
Čekam minutama. Došavši na stepenice, nakon par riječi upućenih poznanicama shvatih da ću se načekati. Tragajući za maskom bez koje ne mogu pristupiti šalterima, uočih da mi je u torbici knjiga. Kao i na putovanjima prema jugu – pomislih da mogu skratiti i ovo vrijeme čekanja pred institucijama i preduzećima čitajući ovih dana započetu knjigu.
Naviknuta sam da sam po nekim svojim “alienskim” potezima za ovo sve čudnije vrijeme i sve uskogrudniji prostor, a o ljudima da i ne govorim, odmah detektovana nekulturnim pogledima i zaziranjima koja samo bezosjećajne mogu ostaviti neuznemirenima. Nažalost, sve što je u svijetu sasvim normalno, opuštajuće, pred poštom, a znate dobro i iz vlastitih primjera, u drugim momentima vašeg življenja postaje najinteresantniji motiv u koji se treba blehnuti kao u NLO. Za par trenutaka postat će to i zona u kojoj se narušavaju tuđi emotivni, intelektualni ili bilo koji drugi komfori, ali polako. O tom po tom, za par riječi još!
Ne mogu, a da bar par pitanja ne pustim poput krika neke egzotične ptice. Da li postajemo svijet koji sada zazire i od izbora pisaca onih koji čitaju laganija štiva na klupama, u ladanjskim kućicama, na balkonima, u plićacima ili, evo, pred poštom? Jesmo li stepene vlastitog nečitanja pretvorili u nadmoć zaziranja od toga o ko šta čita kao da se zaista u to razumijemo?
Ne želim ova pitanja nazvati retoričkim. Ne postavljam ih samo sebi, već i vama koji čitate ovaj tekst. Znate, kao i ja, šta se dešava oko nas povodom čitanja. Puni smo predrasuda o tom da mladi ne čitaju. A čitaju, i više od mnogih odraslih.
Iz prikrajka me oštro gospođa u kasnim pedesetim upozorava da ne budem baš toliko drska i da nisam upravu u toj tezi. Dok pokušava pogledom da smiri moje pobude mirnog odgovaranja na njen rebus oko ne/čitanja, znatiželjno promatra one oko nas. Traži grančicu spasa u nečijem pristajanju na njenu stranu. Čudno – šute ostali sudionici kao zaliveni. Kako nekad prenaglimo s ushitima pametovanja, tako nekad naglo i zašutimo, neočekivano I bez argumenata jer nam masa ili trenutno društvance ne aplaudira zbog postupaka. Prenaglost u znatiželjama, potreba za “dolmljenjem” informacijama koje nam drugi nisu dužni dati ni u trenucima bezazlenih, opuštajućih trenutaka, sloboda koju sebi dajemo kada su u pitanju tuđi životi postaju nekim svojevrsnim “kavezima” koje namećemo drugima. Samo rijetki znaju, bez osjećaja ili odmah uperenih osuda kao “feedbackove”prema sebi, stati u kraj preveć znatiželjnima koji, uzgred budi rečeno, o svojim momentima života šute. Obično je tako.
Nisam napisala da je uvijek tako! Spadati u osobe koje zonu komentarisanja tuđih postupaka vide kao relaksirajuće vrijeme za vlastito žiće čest je slučaj. Zrak postaje sve zgusnutiji što se tiče mnoštva koje to čini i gotovo zagušujući zbog trajanja tih postupaka.
Naučena da sam, i bez knjige u ruci i s knjigom pred poštom, nekako svojim bićem svakodnevno u centru pažnje, “preživjeh” prve znatiželjne poglede jedno sedam- osam pari očiju, dva podsmijeha i jedno, nećete vjerovati, zaintrigirano zagledanje u korice knjige koju sam čitala. Ovo o čemu vam govorih u prethodnoj rečenici uočih pri kratkim pauzicama u listanju knjige. Nisu me narušavali u naumu i koncentraciji.
Predugo sve to traje oko nas da bi nam bilo strano ili neprihvatljivo kao inovativno.
Vidjevši da u ruci držim džepno izdanje predivne knjige “Snježna guska” Pol Galika, gospođa primjeti da su korice divno kreirane.
“Da, jesu, samo mislim da guske nemaju ovolike vratove, pa sve podsjeća, ipak, na labudove, ali je knjiga sjajna!”, rekoh raspoloženo i sretna što postoje oni koji uočavaju ljepotu posvuda, pa i u dizajnu samo printanom formom, ali ne i po smislu, maloj knjizi.
Čovjek pored nas nijednom riječju, ali ni gestom, pozvan u razgovor, otresito, kao da ga se tiče tuđe čitanje, reče:
“Šta sam god pročitao, ne može se mjeriti sa Mešom! Kakve guske, kakvi bakrači!”.
Susrećemo se svakodnevno, mi strastveni čitaoci, šetači po prirodi, ljubitelji teatra i opera, strastveni cvjećari, modni dizajneri neobičnih kreacija, vegani, filmofili, sakupljači starina, fotografi nekih čudesnih ptica u krošnjama aleja, oni koji ne slušaju turbo-folk i slični nama, s banaliziranjem svega što činimo kako bismo na što ljepši način održali ravnotežu sopstvenih “kućica u svemiru” u vremenu globalnih nemira, viroza, pošasti I čega već sve ne. Na njihovu, ne našu, žalost, ovakve glasnogovornike svi ti naši “ružičasti” ramovi svakodnevnice podsjete na njihovu letargičnost u, za nas, sasvim podrazumijevajućim trenucima življenja. Znam stati u kraj takvima. Ne koristim svadljiv, ali ni bezvezni način komunikacije. Svoja sam na svom, bar što se čitanja i književnosti tiče. Znam ih. Postaju kao serijska proizvodnja ili istosmjerni način razmišljanja i govora o onom o čemu misle da umuju. Ljudi koji se čvrsto drže ili na svaku vašu misao o desetinama drugih dobrih pisaca, govore istim tonom, istim slengom: “Meša je Meša!” sigurno nisu pročitali mnogo, a možda i ništa ( psssst!) od Selimovića. Meša je i za mene vrh, ali ne zbog Derviša, već zbog Šabe! No ako spomenem Šabu kao običan svoj izbor lika, mogu izazvati kontra efekat kod onog ko nije pročitao ništa, a kamoli dvije Mešine knjige.
Oprostite, zaboravim da se u većini slučajeva teorije iskazane nadobudno i kao najveće istine, ustvari, grade na lehuravim nožicama čitanja nekoliko ponavljanih citata sa zidova društvenih mreža.
Eh, sada, ako ovo kažete pred onima koji misle da je i Ćatić napisao “TEUBE I NESUH” zanesen u vjerskim, a ne griješnim pobudama, činite svetogrđe! Bezobrazni ste i provokatori onih koji, eto, u odnosu na vas nisu imali vremena posvetiti se… čitanju! To “pogrešno” mišljenje postaje još “neprihvatljivije” ako spomenete još neko djelo jer – kako to da je Selimović napisao dva ili tri djela? Koji Šabo sad, šta vam je? Nijedan citat ga ne spominje? Možda ste zamijenili likove?
Čim spomenete Šabu, gubi im se tlo pod nogama! Kada, pak, nastavite, vrlo površno donositi još par općepoznatih činjenica o Kunderi, Ćopiću, Ljosi, Bjelavcu, Musabegović, Jakovljević, Sartru, Danijel Steel, Ibsenu, Sušiću, Krleži, Mulabdiću, Kovačiću, Čolakoviću – razdvajaju ih po glavi, po prezimenima i nacio-statusima. Prevrću po glavi sjećanja jesu li zapazili ijedan status navedenih autora.
Namjerno ne spominjem Andrića čije su mi knjige “Travnička hronika” i “Exponto” vječna lektira. Ne znam da li to mogu nazvati nekom “miloštom” moje emotivne inteligencije prema njima. Zaobilazim Andrića u nabrajanju čisto da se oni mogu još za jednu knjigu uhvatiti ili, ako ne cijelu, a ono bar za par statusa koje, realno, Ivo u desetinama slučajeva nije ni napisao.
Postavljah i sebi, ali, evo i vama koji čitate ovaj tekst: “Kako, zaista, očekujemo da nam neko poštuje i uvažava bogatu književnu bašču kada mi svedemo sve na dva imena i dva prezimena?” Do knjiga, da se razumijemo, ne idemo ni koraka bliže ili dalje u onoj aktuelnoj komunikaciji pred poštom jer… Gle, čuda! Upravo tada “zaklikta” ton sms-a ili mms-a ili nam naumpadne da pokažemo onom s kim razgovaramo i čije argumente pokušavamo “zatušiti” nijanse nekog vizuelnog slajdića s nekim mislima i riječima čiji autori uopće nisu Ivo ili Meša.
Ako samo par načitanijih mišljenja iskažete pred osobom koja boluje od sujete ili straha da ćete je upitate šta trenutno čita, slijedi vam neminovno slanje “u ćošak” ili klećanje na prosutoj rižu u prastara vremena, pred tuđim godinama, starostima, nečitanjem, neupućenostima. Možda i jeste drzovita hrabrost da svojim primjerom zagolicate uninanost u nečitanju ili nečinjenju nečeg što nekom nije ni na kraj daleke pameti. Nemati potrebu u svojoj čitalačkoj postojanosti za bježanjem od tuđeg osjećaja krivnje i lijenosti što sebi već bezbroj puta i naprave čaj i puste opuštajuću muziku, ali ne donesu neku knjigu od bilo kojeg pisca i ne zapute se u magični svijet čitanja.
Izbor je – KNJIGA! Bilo kakva papirna knjiga… bilo kojeg pisca! Samo ne dozvolite da između knjige i mobilnog telefona u onom vašem “Eci-peci-pec!” bude: iz čitanja knjige – kec! Iz čitanja statusa i citata s fb ili twiter zidića, kolektivno imamo svi – pet! To ne treba da brine! Ipak mislim da je taj, za mnoge jedini, svakodnevni opkorak, malkice ograničavajući.
Otvorene stranice knjige su krila koja nose slobodu i prostranstvo poimanja mnogo šireg od dva-tri reda citata prečesto pogrešno potpisanih u masi onih koji ne prepoznavaju ni stil pisanja, ni djelo iz kojeg su isti prepisani. Takvim poimanjima moram nekad samo, ali ipak glasnije, otpjevušiti: “BYE, BYE, BYE, BABY, BYE!” od Yinxa.
Kakvog Yinxa? Ko to sluša pored “ naših”? Prije nego što izustih da ja slušam “TO”, bijaše moj red ulaska u poštu. Pomislih: “OH, NEĆEMO DALJE! OVO JE ZA NEKU DRUGU “LOMLJAVINU BAGRENJA”!”
Izlazeći, na stepenicama pozdravih ostatak platiša računa i vratih “Snježnu gusku” u torbicu. Aleju je predivno oljubičanstvenio jorgovan. Nastavit ću čitati na klupi ispod behara. Divna je knjiga! Šteta je ne dovršiti priču knjige do kraja dana!