Vernesa Manov: Jablanica!

Jablanica

„Prenj, Čvrsnica u svom krilu, čuvaju k'o zjenicu, čuvaju biser i ljepotu, čuvaju našu Jablanicu…“
( pjesma iz 1992/95.)

Divni stihovi i divan video snimljen prije nepunih mjesec na ulasku u Jablanicu. Jablanica je jedan od najljepših gradića u našoj zemlji i po ocjeni onih koji nisu iz Jablanice. Sladokusci će odmah spomenuti janjetinu kod Maksumića ili pogačice s kajmakom iz pekare kod Hujdura.
Antifašisti će zapjevati ono „Stan’, Neretvo, stani vodo…“ iz najgledanijeg partizanskog filma i danas.
Ribolovci će se prisjetiti mnogobrojnih mjesta na rijeci i jezeru gdje se peca jedan od najukusnijih šarana.
Nestrpljivim vozačima će ići i u sjeti na živce ona raskrsnica prema Prozoru, Konjicu ili Mostaru.
Meni će naumpasti da je to mjesto odrastanja jedne od najtalentiranijih violinistica- čarobnice Zine Ivković. Tu sam smjestila i jednu od preživljenih i proživljenih svojih priča „Papirnata ptica na ogradi“.
U tom vremenu, trčkaranje sa petogodišnjom Amilom po jablaničkom naselju, i smijeh, uprkos svemu, davalo je snagu opstanka i spasenja, baš u tom gradiću.
Pisala sam o tome nekoliko puta već, ali u ovakvim trenucima nije zgoreg ponoviti i podsjetiti se gradiva žvota u umu i raznježniti sve proživljene emocije.
Sve to ova dva dana, nošeno strašnim smrtonosnim bujicama, teče kroz insane i budi najljudstvenije osjećaje saosjećanja prema stanovnicima svih poplavljenih mjesta.
Jablanica u meni odjekuje stalno iz onog perioda u kojima je stanovništvo i Bosne, u periodu 1992. godine, a onda stanovništvo Hercegovine 1993. godine, našlo utočište u ovom gradiću, štićenom planinama i ljudima od ratnih nepogoda.
Provela sam nepuna dva mjeseca u tom, pitomom i humanom okruženju, sjecištu ljudi koji su u nevoljama progona, stizali u taj gradić, na tromeđi svih naših svjetova tadašnjih, ali i ovdašnjih.
Ljudska pomoć nije izostajala, kao i suosjećajnost, bez obzira na ratne okolnosti.
Snimatelj Muharem u jednom snimku iz devedesetih otrgnuo je od nezaborava onu lijepu, proljetnu, opuštenu atmosferu u kojoj ljudi uživaju u baščama pred kafićima, u zelenilu gradskih površina i oličenje su mirnih, staloženih i radišnih ljudi.
Takvi su i danas. Iz busa na liniji Bugojno- Mostar uvijek posmatram ulice, ljude i shvatam da je moć jednog grada u njegovim ljudima i energiji kojom zrače u svim vremenima koja zadese prostor i ljude.
Dok se sjećam svih onih poziva ljudi nekad, u vrijeme gladi i neimaštine, da slobodno beremo, te jeseni prispjele šljive, kruške, jabuke kao da su naše, stižu mi stalno nove fotografije strašnih bujica koje su zatrpale ljude i živote. Krovovi kuća iz blata, baruštine i prljave blatne vode vire dok se bjelina kojekakvih divljih kamenoloma zlokobno nadvisila u pitomom pejzažu, zlokobno prijeteći.
Desila se, kako veli Alija Isaković u svom djelu, prava pravcata „POBUNA MATERIJE“ !
Baš ta ista pobuna prirode prouzrokovana je, naravno, našim, ljudskim faktorom kao i posvuda drugdje.
Bukne tako sve češće priroda!
Ne što nas kažnjavati želi, već što nam se u bujicama, klizištima, svojom nepredvidivom čudi kroz glasan plač, replike i poziv obraća s molbom, na sebi svojstven način, da se spašavamo svi, spašavajući prirodu.
Kad se oglušimo, priroda podsjeti! Teško, gromoglasno, smrtonosno, uništavajući! Tad liči na nas, ljude, u trenucima kad smo nemarni prema njoj. Ustvari, nemarni smo prema samima sebi, svojim životima!
Strašne priče dolaze od ljudi koji su unesrećeni iz mnogobrojnih još gradova pored Jablanice koja je po svemu sudeći najviše stradala.
Saživljavamo i preživljamo sve vijesti i žalosti kao ljudi sa njima.
Kad je bujica uradila nered, tad se bujica humanosti, u koju nikad ne treba u ovom narodu sumnjati, nikad, uputila prema krajevima širom zemlje gdje treba pomoći i pružiti ljudima konkretnu pomoć, a ne floskulativnu utjehu samo kroz riječi.
Podsjeti priroda i na činjenje i loših i dobrih djela. Zbliži ljudsku dušu sa dušom podsjećajući nas sve da smo potrebni i neophodni jedni drugima i u dobru i u zlu. Malo smetnemo to u nekim lakšim svakodnevnicama, ali ne izgubimo se i to stvara nadu. Prijateljice iz svih dijelova zemlje i svijeta šalju poruke , upute, nepoznati ljudi nepoznatima nude smještaj, otvaraju kuće, poklanjaju odjeću, drva, hranu.
To smo mi!
Ne likujem jer nije vakat od toga, ali negdje, bujica ostvarenih težnji o ljudskosti svih nas je u srcu i ponosna sam na sve one čije objave svjedoče da , ma koliko nekad bili nepravedni i zlobni kao ljudi, ipak, kad nas okolnosti zbliže, pružamo ruke pomoći i prijateljstva.
Jesmo i ostajemo ljudi!
Svim stradalima neka Milostivi podari najljepši rahmet njihovim dušama!
Unesrećenima koji moraju dalje kroz život, iz svih poplavljenih mjesta, želim što veće olakšanje u prevazilaženju svih nevolja!
Nama koji možemo, a možemo svi u okviru svojih, najljudstvenijih okolnosti, želim pregršte humanosti koje ćemo usmjeriti na sva unesrećena mjesta i pokazati da snagom konkretnih djela spašavamo sve što se spasiti da u ovom momentu!
Prisjetimo se još jednom da nas ovaj gradić i ti ljudi, kad je nama najteže bilo, nisu ostavili na cjedilu!
Snage, sabura, saosjećanje i pomoći svima od srca želim!