Ramazanske priče o djeci, autorica Vernesa Manov: Prva priča: Izvini, efendija, hitim sada!
„U duši svakog djeteta ogleda se sva ljepota postojanja!“
Eldar je bio polaznik mekteba već skoro godinu dana. Umivenog lica svježim abdestom ulazio bi u džamiju i isto onako kako bi mu se dedo selami sa svojim jaranima, tako je i on sa svojim vršnjacima činio. U svoje jarane je ubrajao i mladog efendiju pred kojim nikad nije zamucao neku suru, dovu ili lijepe riječi iz poučne priče ili ilahije. Milina ga bilo slušati. Nena i dedo su to u Eldaru utemeljili još dok je bio sasvim, sasvim mali. Danas, kada je evo skoro za školu narastao, u mektebu je najbolji.
„Ponos moj dragi!“ -riječi su njegove nene kada ga efendija javno pohvali da je složio sve tespihe u džamiji, da je čitavu kaldrmu u dvorištu sam samcat sablio vodom iz šlaufa i uz to, kada je vakat cvjetanja ruža, zalijevanje divnih njihovih cvjetova.
„Samo jednom nisam mogao odoliti, pa sam te poprskao onom hladnom vodom jer si me izazivao da mi je vakat se ženit’, sjećaš li se, efendija?“
Stanovao je blizu džamije. Nikad nije kasnio ni na mektebsku nastavi, niti na namaze.
Ipak, po onom kako bi u hitnji skinuo nekad pred vratima žute ili plave čizmice odavao je da su ga neke sekundice, ipak, požurivale.
„Opusti se insan gdje god mu je blizu, pa tako i moj Eldar…“- govorio bi Eldarov deduka kao da ga i pred svijetom i pred Gospodarom svih Svjetova pravda što je eto pohitio.
Eldar bi onako zajampuren uletio u mekteb i sjedao u trku odmah gledajući u Sufaru da uhvati svoj red u učenju i čitanju arapskih slova.
Efendija je ispod oka posmatrao Eldarove kretnje, spretne i precizne baš kao što su i neki dan bile kada se pridružio omladini u čišćenju džamije pred najveći mubarek mjesec.
„Omladina k'o omladina, zadirkuje ga malo ima li curu i jesu li mu vrkovi počeli rasti, a on, dedukin gazija, ne da se. Ne posustaje i ne da ga ocvile iako mu staklasto svijetliše zjenice od suzica koje mu nekad neka ljutnja ili zadirkivanje nakupe!“
Tog čistog predramazanskog jutra, posebno svečanog zbog osjećaja da će večeras kuće u mahali zamirisati halvama i kahva se ispijati do duboko u noć kako bi sehur dočekali budni i radosni zbog prvog dana posta
djeca su bila već sva došla u mekteb. Proučiše i nekoliko stranica iz Kur'ana. Eldara ni za iladža ne bi. Efendija čak iz svoje džube otkri i mobitel da se uvjeri nije li možda neko javio Eldarov nedolazak.
Čim je efendija uzeo telefon nakratko u ruke, Sead je počeo nešto da ćeprka oko svoje dukserice uz riječi:
„I ja očekujem da me tetak zovne… nešto je važno…“
Nasmijaše se gromko svi, te ajete izgovorene dječijim glasićima učiniše još radosnijim.
Sahatak vremena brzo prođe u hajr pouci.
„Mašalah, baš ste ramazanu širom i ovim učenjem otvorili vrata svoje duše…“ reče efendija ponosno, prekinut u času riječima najmlađe među djecom tog jutra:
„Je li i Eldar?“
„Ama, evo, sve mislim je li i on“, zausti efendija suzdržavajući se da se ne nasmije pred ozbiljnim, divnom svilenkastom žutom maramom uokvirenim Zerininim licem, te nadoveza, „… ja vjerujem da ste u dovama i za Eldara učili, prijatelj nam je svima!“
„On sigurno spava sada, a mi morasmo doći!“
„ Efendija, zaboravio si ga zapisati!“
„Možda ga boli zub!“
„ Možda se umorio jučer u Zenici!“
„ Ako mu je dedo umro, oprošteno mu je!“
Efendija sve moguće komentare sasluša kao najmudrije hikaje i obrati se djeci:
„Eldar ne bi kasnio bez velikog razloga!“
„Kojeg?“- zapita i sebe i efendiju i sve oko njih dvojice radoznali, plavkasti Imran.
„Možda neni melje orahe za akšamsku halvu… ili dedi pomaže oko drva… sve treba da blista za najdivnijeg i najdražeg gosta!“
„Eldarova nena je kupila mljevene orahe sa mojom starom tetkom jučer u „Bingu“!“ – rasprši sve moguće pretpostavke šestogodišnja Zejneb, rodica Eldarova.
Brzo nestadoše na hitrim nožicama sve čizmice, klompice, baletankice sa sjajnim tufnicama, patikice iz džamijskog dvorišta.
Efendija krenu za svojim poslovima prema gradu. Sunce je ugodno razbijalo studenkasti dah kojeg zadnje džemre nije baš umililo.
U ulici u koju je svratio po namirnice ugleda Eldara kako izlazi iz frizerske radnje u koju najčešće omladina zalazi.
Momačka frizura i velika vrećica iz jeans radnje odavaše neko veliko spremanje u Eldarovom životu.
Za nekoliko trenutaka pojavi se i dedo u okviru vrata dok pokušavaše u džep ostaviti svoj crni novčanik zvani „šlajbek“.
Efendija otvori prozor automobila, poselami obojicu i upita:
„Momčino mala, je li to dedo častio šišanjem?“
„Nije!“
„Ja kako skužih dedo je novčanik stavljao u džep!“
„Eto, nije!“ – kao mali lavić se uzjoguni Eldar. Crvenilo na licu ga odavaše.
„Ama, kao da sam vidio…“ – nastavi efendija svog jarana bihuzuriti u momačkom hodanju po trotoaru sa novom frizurom.
Eldar ne mogavši više izdržati naglo se okrenu i reče:
„Znam da ćeš me efendija pitati i što nisam bio jutros u džamiji…“
„Dina mi te nisam htio to pitati, ali kad si započeo, de, reci mi…“
Dedo malo klimnu glavom prihvatajući šalu efendijinu. Volio je energiju i način na koji ovaj jaranski raspoloženi efendija okuplja mlade i zbori i sa starima.
Eldar se primakao prozorčiću, pogleda unutar automobila da se uvjeri da je efendija sam kako ne bi nikom drugom tajnu odao.
„Efendija… znaš… imao sam važnijeg posla… one sure ja svakako znam sve što učimo ovaj mjesec… a morao sam…“
Osvrnu se lijevo, pa desno i nastavi: „ Spremaju me dedo, amidža i babo za ramazan… Sutra je, znaš…“
Efendija klimnu glavom u znak potvrde da zna za sutrašnji ramazan. Volio je Eldara kao svoje dijete. Učio mu je ikamet kad se rodio, kupio mu velikog medu kada se osunetio, a evo, i prvu pouku mu daje iz Kur'ana.
Bilo je nešto živopisno u ovom dječačiću. Dobreno i hrabro!Ponosno i lahko!
Baš isto kao kod mnogobrojne djece naše ovdašnje, svjesne i tegobe života, ali i veselja koje život može da priušti.
Eldar je efendiju posmatrao velikim okruglastim okicama.
„Ovo što ću ti reći je važno i nema zeze, važi, efendija?“
Volio je efendija kada ga djeca smatraju jaranom, rođakom, bratom, nekim bližnjim jer su iskrena njihova srca djetinja i prevesela.
„Eldare, ja više ne smijem stajati, ili reci ili upadaj u automobil sa dedom da mi ispričate dok vas vozim u sokak!“
„Ne mogu , efendija, dina mi s tobom… imam prećeg posla…“
„Ama…“
„Ama, postim sutra, ako Boga znaš, i moram sve da kupim…imam puno para zarađenih… kod dede su u novčaniku, ali su, Allaha mi , moje i nemoj misliti da dedine trošim!“
Riječi su poput grgoljavog potočića ili nekog plamićka iz tek ojačalog zmajića iz neke legende posukljale van usplamtivši obraze Eldarove kao nikad do sada.
„O, pa Vama je, Nusrete, mubarek pravi! Još jedan postač!“
„Nadošivat će mi… ali šta fali! Bitno je da krenem, zar ne, efendija?“
Efendija parkira automobil. Pridruži se dedi i Eldaru i za par minuta sste ih mogli vidjeti kako u ime Eldarovog spremanja za post piju limunadu.
U jednom trenu Eldar naglo skoči i reče:
“Izvini, efendija, hitim sada!”
Dedo slegnu ramenima i pohiti i sam za Eldarom kojeg su nožice nosile do neke nove radosti predramazanskog spremanja.
Sutradan efendija upita poslije ikindije namaza Eldarovog babu gdje je Eldarko.
„Eno ga, u vrh sećije, sa nenom prati vjerski program, svakih pola sata pitajući kad će iftar!“
„Jedva čekam večerašnju teraviju!
U prvi mi ga saf dovedi, molim te!
Velik nam je svima mubareek, mašalah!“
…
Nastavit će se…
Vernesa Manov