Promocija knjige “Bez domovine” autorice Anese Kazić – Sarajevo

Predstavljanje knjige poezije “Bez domovine” 7.3.2013.g.  sa početkom u 19:00 sati u Maloj galeriji (staklena dvorana) Franjevačkog samostana Sv. Ante u Sarajevu, u organizaciji Hrvatskog društva za znanost i umjetnost iz Sarajeva i DIOGEN pro kultura magazina.

Promotori: Akademik, professor emeritus, prof.dr. Vladimir Premec književnik, urednik i recenzent izdanja Sabahudin Hadžialić.

Posjeta će biti realizirana u saradnji DIOGEN pro kultura magazina sa NVO Altruista SVJETLO, gdje će biti održani školski časovi :

IV gimnazija Sarajevo – 08:45

Srednja škola za okoliš i drvni dizajn – 10:30

Knjigu promovišu Akademik, professor emeritus, prof.dr. Vladimir Premec i književnik Sabahudin Hadzialić. Gosti u programu su učenici Srednje muzičke škole Sarajevo.

Kompletan prihod od prodaje knjiga autorica donira Asocijaciji pomozi.ba

Mart/ožujak 2013.g.

Knjiga poezije “Bez domovine”

autorice Anese Kazić,

Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Sabahudin Hadžialić o knjizi (izdvojeno)…

Otapajaći vlastite nade u hodu ka određenju sudbine, pjesnikinja svjesno uobličava putovanje koje teži smiraju duše. Iako razumjevši određenost kraja ovozemaljskih vizija, pjesnikinja Anesa Kazić, pretočena u dva, pa čak i tri lika[1] osobnost što traže, uspješno kreira nekoliko smjernica svojih pjesničkih umotvorina. Nadahnuta svakodnevnicom koja njenu sudbinu neprekidno podsjeća na neumitni kraj, ona briljantno[2] ocrtava biljege vlastite duše isprepličući nedavno prošlost, sadašnjost, ali i budućnost.

Njena poetika je narativnog usmjerenja, tok svijesti optočen snažnim otklonom od mirenja sa sudbinom življenja nas, običnih malih ljudi. Poezija se prikazuje kao „mjera svih stvari“, ali bez nadobudne patetike, oplakivanja, naricanja i osvete, već kao svjesni odjek čovjeka koji traži odgovore na vlastita lutanja. Umjesto nje, to čini njena poezija. Ali i poetska proza, sa kojom se suočavamo u knjizi, odnosno prozna poetika, s mjerom otisnuta u tokove svijesti autorice, ali i nas, čitalaca.

Ipak, da pokušamo ocrtati[3] gore navedene likove koji bivaju istisnuti iz damara nadahnuća ove autorice. Tražeći odgovore ni jednoga trenutka ona ne mrzi, samo žali i to ne sebe. Daleko bilo. Svjesna je neumitnosti kratkoće trajanja ljudskoga vijeka, ali neprestano se pita kako nadoknaditi izgubljeno tražeći sebe u stihovima neumitne nade: „Svaki novi tren/korak ka smrti je…“

Vlastita porodica je njen tužni otklon od stvarnosti, trenutne, i tek u bijegu ka njoj ona zaista živi.  Iako predočeni susret sa njom gubi smisao upravo u navedenoj neumitnosti prolaznosti, ljudske. Duh življenja opstaje, u stihovima koje kao da piše starica na odlasku suočena sa azrailima džehenemske vatre koji samo što nisu zakucali na njena vrata. Ona prepliće vlastitu sudbinu sa sudbinom mnogih dok izgara u naslovu knjige „Bez domovine“, gdje poistovjećuje zemlju kojom hodi sa dijelom vlastitog, otetog bića u nestalim osobama dragim. Umrlim, ubijenim, otetim. Od nje.

Domovina je, ipak, njena poezija, jer šta drugo joj preostaje do pokušati pronaći oslonac na posljednjem mjestu koje joj je preostalo, sama, bez domovine. …”

[1] o tome nešto kasnije

[2] konkretno,  pitko, bez imalo sramežljivosti, hrabro

[3] ili iscrtati

Također vrijedi istaći poklone bibliotekama : Multimedijalni centar “MAK”,  biblioteci Bugojno i biblioteci Donji  Vakuf.

(anesakazic.weebly.com/maxminus.com/diogenpro.com)