Prikaz knjige Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja, autora Huseina Čepalo
Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja kao segmenti bosanskohercegovačke kulture i tradicije
Piše: dr.sc. Ahmed Kico
Pred nama je nova, vrijedna i značajna knjiga Huseina Čepala, historičara i istaknutog hroničara Uskoplja, odnosno Skopaljske doline i susjednih krajeva kao što su Kupreško, Duvanjasko i Livanjsko polje, kao i prostora Komara i Makljena. Čepalo se, kao autor knjige Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja u historijskoj i publicističkoj periodici, ponovo pojavljuje kao recentan istraživač koji na seriozan način prezentira nove činjenice o kulturnoj baštini i tradiciji ljudi i naroda Skopaljske doline, ovaj put kroz i preko hanova, karavanseraja, musafirhana koje su postojale iz perioda Osmanske vladavine u Bosni, preko austrougarskog razdoblja, novijih perioda između dva svjetska rata, kao i vremena iza Drugog svjetskog rata i doba samostalnosti i neovisnosti Bosne i Hercegovine.
Konsultujući recentnu literaturu i istraživanja Čepalo na pregledan i jasan način ukazuje na mjesto i ulogu hanova u društvenom razvoju pojedinih krajeva Bosne, osobito u komunikacijskom, privrednom i kulturološkom smislu. Tako Čepalo navodi da je riječ han perzijskog porijekla, te da ima značenje kuća, prenoćište, s tim da je han u Bosni često bio i naziv za pojedine lokalitete koji i danas podsjećaju da je tu nekada bio han. O socijalnoj i komunikološkoj funkciji hanova Čepalo navodi i sljedeća saznanja: „Hanovi su objekti iz Osmanskog perioda koji su služili u prvome redu za odmor i prenoćište putnika kiridžija i njihovih karavana, ali u njima se trgovalo, mijenjali konji i dr. Kada se počela u našim krajevima piti kahva i po hanovima točiti vino i rakija, hanovi postaju kahvane i krčme. U njih su dolazili ljudi iz okolnih mjesta na muhabet i kahvu. Putnici su donosili vijesti iz raznih karajeva i pričali svoje doživljaje s puta…“.
Tokom istraživanja historijske građe o hanovovima i karavanserajima Uskoplja i Kupreškog polja, Čepalo je došao do podudarnih spoznaja o značaju i historijskom razvoju ovih objekta od Osmanskog perioda pa do danas, do kojih je došao i Hamdija Kreševljaković, kao i ostali istaknuti historičari Bosne i Hercegovine. Pored ostalog, Čepalo ističe da se „dolaskom Austrougarske uprave u naše krjeve 1878. godine po hanovima pojavljuju kreveti, stolovi i stolice. Za rasvjetu se u hanovima koristi luč ili svijeća lojanica. Pored mnogih hanova bile su sofe, gdje su u ljetnom periodu odmarali putnici i kiridžije. Također, pored hana bili su i prateći objekti: štale, pojate za sijeno, torovi i hajati, mutvaci i hambari i nalbantske radnje. U štalama i torovima trgovci su vezali konje i drugu stoku koju su gonili na derneke i pazare. Hajati su služili za ostavu ili spraćanje sitne stoke, a u mutvacima se spremala za putnike hrana“. Dalje će Čepalo kategorički ustvrditi da „o Bosni za vrijeme osmanlijske vlasti gotovo da nije bilo ni jednog većeg grada bez hana. Broj hanova u pojedinim mjestima zavisio je od geografskog položaja, od razvoja trgovine, zanatstva i saobraćaja. Što je bila veća čaršija, bilo je i više hanova i karavansaraja…“. Ova izvanredna i na temelju činjenica zasnovana zapažanja o hanovima i karavanserajima, na osebujan način svjedoče i o stilu i jeziku autora, kao i metodama koje je u istraživanjima koristio. Čepalov stil i jezik su u osnovi kombinacija znanstvenog, publicističkog i razgovornog stila. Odlikuju ga, dakle, logičnost, tačnost i preciznost s jedne strane, ali i živopisnost (posebno pojedinih objekata u okviru šireg prostora hanova i karavanseraja, interijera samih objekata, običaja putnika i domicilnog stanovništva tokom boravka u hanovima i dr.) s druge strane. Inače, na pojedinim mjestima autorov jezik je pomalo i arhaičan (opisi zanimanja i poslova u hanovima, opisi štala, pojata za sijeno, torova i hajata, mutvaka i hambara, nalbantskih radnji, pjevanje junačkih pjesama, igranje stare igre „čarapa i prstena“, gonjenje stoke na derneke i pazare i dr.), što dodatno kod čitalaca pobuđuje znatiželju da kroz čitanje Čepalove knjige putuju kroz neobično vrijeme i običaje ljudi i naroda Bosne.
Naslovnica knjige Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja
Kombinujući i konsultujući spoznaje i saznanja iz recentne stručne i naučne literature o hanovima i karavanserajima Uskoplja i Kupreškog polja sa sjećanjima ljudi, Čepalo na izvanredan i vjerodostojan način čitaoce vodi kroz povijest krajeva o kojima piše, pri čemu na čudesan način izranjaju pojedinci i porodice iz reda Bošnjaka, Hrvata, Jevreja i Srba, sa zanimljivim objektima, običajima i ukupnim životom, tradicijom i kulturom. Pišući o hanovima i karavanserajima Čepalo na gotovo fotografski način reda slike o lokacijama gdje su se nalazili, prostorijama koje su činile uži i širi prostor hanova, strukturi ljudi koji su kao domaćini ili kao putnici namjernici boravili u njima, muhabetu (razgovoru) i temama komunikacije, razmjeni informacija, trgovačkim trendovima, zabavi i svim drugim oblicima socijalnog života na području Skopaljske doline i Kupreškog polja.
Predstavljajući tekstualne slike o konkretnim hanovima, Čepalo nastoji da konkretne objekte situira u aktualnu stvarnost, te da ukaže šta se u aktualnom vremenu nalazi na tim lokacijama i da kaže što se s vlasnicima i porodicama koje su gospodarile hanovima, zapravo, dogodilo. To je kontinuirana hronika koja samog autora i čitaoce inspirišu na nova i dalja istraživanja. Ilustrativni primjeri takvog fotografskog opisa hanova su svakako i dijelovi knjige koji se odnose na hanove porodica Sulejmanpašić, Bosto i druge. Dakle, Čepalo o pomenutim hanovima navodi sljedeće: „U Bugojnu su postojala dva Sulejmanpašića hana. Podignuta su još za „turskog vakta“, a porušena su 1900. godine. Vlasnici hanova bili su Sulejmanpašići iz Odžaka. Oni su hanove izdavali pod kiriju. Jedan od hanova nalazi se na mjestu gdje i danas postoji Sulejmanpašića zgrada, prekoputa Robne kuće „Inpo“….“. Također, u „Bugojnu su bila dva Bostina hana, pripadali su trgovačkoj porodici Bosto. Poznati su bili po tome što su spadali među najstarije građevine iz osmanskog peroda. Jedan Bostin han bio je u gornjoj čaršiji, na samome raskršću, prema predanju najstariji han u Bugojnu, opjevan u pjesmi „Jel Bugojno gdje je do sad bilo, jel mehana kraj Bostina hana“. Bostin han služio je do 1893., kada je srušen. Drugi Bostin han nalazio se na mjestu nekadašnjeg hotela „Jadran“ sada je tu stambeno- poslovni objekat Junuza Ćosića. Han je imao povoljni položaj jer se nalazio blizu željezničke stanice…“.
Husein Čepalo, autor knjige Hanovi Uskoplja i Kupreškg polja
Kada piše o hanovima u ostalim dijelovima Skopaljske doline, Čepalo prezentira iznimno interesantne podatake koji se odnose na hanove u Donjem Vakufu. U tom smislu navodi podatke da je u „ Donjem Vakufu između dva svjetska rata radilo pet hanova, a to su: Ćosića, Crnogorčev, Trtin, Duzića i han Osman-bega Miralema. Na prostorima Prusca, Čepalo piše o poznatim hanovima kao što su: han Hasana Kafije, tri hana koja su pripadala Ajvaz dedinu vakufu, dva Nukerova hana, Hozića han, Dedića han, Kišijin han, Džinovića han,Talibov han i jedan još han na Musali. Na prostorima Gornjeg Vakufa/Uskoplja, Čepalo piše o tome, „da koliko je poznato u centru čaršije u Gornjem Vakufu posljednjih stotinjak godina bili su ovi hanovi: Šitov han, Čabrin han, Softića han, Vukojevića han, Manovića han, Karamustafića han,Teskerdžića han, han Trlica, Grubešin han, Sičajin han, han Podgrađe, han Mošćanica, han Dobrošin. U Boljkovcu su bili: Šećin, Suljanov, Okonjin i Abijin han“.
Od kupreških hanova koji se spominju u historijskim spisima i narodnom sjećanju su: Bećirbegovića han, Idrizbegovića han, han Bože Džaje, han Anđice Tustonje, han Joske Vučka i Zajke Pilića, Sučića han, Tokića han, Žuljev han, Džajin han u Gornjem Malovanu, Abdulahov han, han Spase Marića i Ursin han, Stari vakufski han. Posebno su interesantna saznanja o Mešanovom – Vrepčevom hanu, za kojeg Čepalo navodi sljedeće: „Od svih kupreških hanova najpoznatiji je Mešanov ili Vrepčev han. Vrepčev han najduže je bio u funkciji sve do 80-ih godina prošlog stoljeća i u njemu se stanovalo sve do 1992. godine. Jedini han koji se nalazio u neposrednoj blizini grada bio je „Vrepčev han“. Ovaj han u početku je bio vlasništvo begova iz Donjeg Vakufa, a od njih su Mešani kupili han. Vlasnik hana bio je Ahmet Mešan zvani Vrebac“.
Čepalo u svojoj knjizi na vrlo jasan način podastire argumentaciju o osnovnim karakteristikama, kao i razlikama između hana i karavansaraja, s tim da jasno piše i o mjestu i ulozi musafirhana i imareta u bosanskohercegovačkoj kulturi i tradiciji. Potom Čepalo kroz sljedeće tematske cjeline prezentira historijsku građu i „memoriju naroda o hanovima“ Uskoplja i Kupreškog polja i to sljedećim redoslijedom: Hanovi u Donjem Vakufu, Hanovi u Vincu, Hanovi Vinac- Jajce, Hanovi u Pruscu, Hanovi na Koprivnici, Oborački hanovi, Hanovi u Turbetu, zatim Bugojanski hanovi, Hanovi u Gornjem Vakufu, Hanovi u Prozoru, Kupreški hanovi, Šuički hanovi, Duvanjski hanovi i Hanovi u gradu Livnu. Ovakva struktura knjige jasno ukazuje na intenciju autora da tematiku hanova u Skopaljskoj dolini, Kupreškom polju i drugim područjima koja gravitraju Uskoplju, zahvati u najširem kontekstu, pri čemu se može konstatovati da je u tom smislu uspio do prestižne i zavidne mjere. Čepalo se kroz relevantno prezentiranje činjenica o hanovima i karavanserajima na navedenim prostorima svrstava u red ozbiljnih istraživača koji su istraživali i pisali o historiji Skopaljske doline, susjednih krajeva kao što su Kupreško, Duvanjsko i Livanjsko polje, kao i prostora Komara i Makljena, poput Kreševljakovića, Haračića, Hadžibegovića, Mičića, Džaje, Drine, Hadžića, Škegre, Sarića, Bušatlije, Antunovića i drugih, s tim da je njegova vizura i pogled na hanove, ljude i običaje najšireg bosanskohercegovačkog uklona i karaktera.
Čepalo i ovom knjigom, metodom dekonstrukcije postojećih tekstova i istraživanja o bosanskohercegovačkoj tradiciji i baštini koja je vezana za hanove i karavanseraje, prezentira nove činjenice i sintezu saznanja. Naime, njegova dekonstruktivistička metoda uspijeva da svakodnevne stvari, na novi način istraži, raščlani i opiše, tako da uobičajeno čini začudnim. Drugim riječima, Čepalo i kroz ovaj rad pokazuje da se samo dugotrajnim i upornim radom može izbjeći banalnost svakodnevnice, te da se mogu prikupiti i prenijeti najširoj čitalačkoj populaciji korisne i zanimljive informacije o hanovima i karavanserajima kao značajnom i važnom segmentu bosanskohercegovačke tradicije. Na taj način Čepalo je na tragu Bašeskijine sentence „Što se pamti nestaje, što se piše ostaje“. U kontekstu navedenog, autor u jednom dijelu knjige ističe da „mnogi hanovi do sada nisu zabilježeni pisanim dokumentima koje sam spomenuo u ovom radu, a to su hanovi u Vincu: Dizdarov i Čehića han, Šipin han u Torlakovcu, Jusića han u Kopčiću, Dedića han, Hozića han, Talibov han na Varoši, Medin-Kelića han, Kišijin i Nukerov han u Pruscu, Zagin i Palalića han na Koprivnici, Ajavaz dedin han u Koprivnici, Ragibov han u Veseloj, Đokin han u Seonoj, Hadžijin han na Prosiju, Bratića han na Šapćanici, Mlaćin han u Bugojnu, Robovića han u Poriču, han Zajke Pilića u Kupresu, Karagin han u Šuici i drugi“.
Kada se pogledaju opisi hanova na području Uskoplja, odnosno Skopaljske doline, susjednih krajeva kao što su Kupreško, Duvanjasko i Livanjsko polje, kao i prostora Komara i Makljena koje je kroz svoja istraživanja prezentirao Čepalo, vidljivo je da su na navedenim prostorima postojale sve vrste hanova: putnički hanovi, trgovački hanovi i sezonski hanovi. Zanimljivo je da Čepalo u svojim istraživanjima u hanovima nalazi da je „svaki han od osoblja imao handžiju i još jednoga slugu. U velikim hanovima pored handžije bio je još kahvedžija, odadžija, podrumdžija i aščikaduna“. Pri opisu ovih zanimanja, Čepalo prezentira izvanredno upečatljiv i sugestivan jezički osjećaj koji čitaoce inspiriše na dodatna istraživanja u smislu da li su „stara“ zanimanja koja su opisana, zapravo preteča onoga što danas zovemo vlasnicima hotela, menadžerima, šefovima restorana, glavnim kuharima, ekonomima i drugim zanimanjima koja su danas prisutna u paleti zanimanja i poslova u okviru modernih hotela, hostela, motela, prenoćišta i drugih privrednih i turističkih objekata.
Čepalo je kroz svoja istraživanja došao i do saznanja da su „neki hanovi služili kao menzilhane (pošte). Menzilhanom su se zvale stanice u kojoj se mijenjeju poštanski konji (menzili) i u kojima je tatar ili poštar dobivao svoj ručak. …Put preko Kupresa često je bio u toku zimskog perioda prekidan što je putnike i kiridžije dovodilo u tešku situaciju, a posebno tatare. Tatari su zbog hajduka i uskoka praćeni askerima i zaptijama“. U kontekstu navedenog, Čepalo prezentira izvanredno interesantan podatak da su važne vijesti pored tatara i „poštara“ prenosili i ljudi koji su nazivani haberdžije. Čepalo, dakle, navodi da su haberdžije „od Travnika preko Prusca za Livno nekada važne vijesti nosili pješice. Put je trajao od jacije do podne u jednom pravcu, haberdžije su koristili prečice i kozije staze i brže su mogli doći od tatarskih konja. Ovo sam ćutio od starijih ljudi u Pruscu da je Bećo Čepalo, rodom iz Prusca, često nosio vijesti od Travnika za Livno preko Prusca“, ističe Čepalo. Inače, menzilhane su bile udaljene jedna od druge po šest sati hoda.
Za buduće istraživače povijesti, duhovne i materijalne kulture Skopaljske doline, susjednih krajeva kao što su Kupreško, Duvanjsko i Livanjsko polje, kao i prostora Komara i Makljena, posebno su važni uvidi Čepala u paletu putopisaca o ovim područjima iz osmanskog i austrougarskog perioda. Tako Čepalo počinje sa prvim putopiscem Benediktom Kuripešićem, pa preko mletačkog poslanika Katarina Zena, Šibenčanina Frane Butrušića i Zvone Divnića, osmanskog putupisca Evlije Čelebije, Matije Mažuranića, Ivana Kukuljevića, Abela Lukšića iz Karlovca, Aleksandra Giljferdinga i drugih. Ova paleta putopisaca kroz Bosnu i o Bosni, posebno je važna, budući da su isti, kako to ističe i Čepalo „ostavili dragocjene podatke o hanovima, karavansarajima i imaretima. Za historiju hanova ovi putopisi su izvori prvoga reda, neki putopisci ostavili su crteže hanova i karavansaraja“. Također, opisi i crteži pomenutih i drugih autora koji su pisali ili ostavili crteže i skice o hanovima i karavanserajima Skopaljske doline, svjedoče o karakteru Bosne, koji se, pored ostalog, zrcali i u „našim starim gradovima, našoj arhitekturi, odjeći, zanatima, najzad u našem načinu života uopće“.
Svoje istraživanje Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja Čepalo zaključuje jasnim i preglednim poglavljem o izvorima i literaturi. U ovom poglavlju Čepalo prezentira vrijednu izvornu građu koju je pronalazio i koristio u Arhivu SBK, Arhivu Federacije BiH, Arhivu BiH, te lokalnim arhivima Prusca, medžlisa IZ Bugojno, Donjeg Vakufa, Gornjeg Vakufa, Livna i dr. Posebno je vrijedno i značajno da Čepalo u izvorima i literaturi, kao i u fusnotama navodi više desetaka osoba s kojima je razgovarao i koje su temelji njegovih metoda intervjua i kvestionara. Ljudi srednjih i starijih godina Čepalu su ustupili dragocjene podatke i činjenice o hanovima i karavanserajima, budući da su sjećanja, činjenice i saznanja o hanovima Uskoplja i Kupreškog polja bila na tragu da se u bliskoj budućnsti „izgube“, s obzirom da su ljudi sa prostora o kojima piše Čepalo, bili u poziciji da se pridržavaju imperativa „Ne piši, već pamti“. Ovim radom Čepalo svjedoči koliko je bilo teško i uz koja odricanja, pamćenje i usmenu (govornu) tradiciju Bošnjaka prenijeti kao pouzdane informacije o bosanskoj zemlji i njenom narodu kroz režime koji nisu bili naklonjeni Bosni i Hercegovini i njenim „nesamjerljivim porodicama, pojedincima i grupama“.
Sa promocije knjige Hanovi Uskoplja i Kureškog polja koja je održana 10. 03. 2017. godine u prostorijama Doma kulture u Donjem Vakufu
Čepalova knjiga Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja, svojim sadržajem pokazuje da će po monogo čemu biti nezaobilazno štivo u daljem valoriziranju bošnjačke i bosanskohercegovačke baštine. Ona će to biti i zbog toga što autor pokazuje da ima vlastitu duhovnu supstancu kada piše i svjedoči o bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj tradiciji i kroz nastanak, razvoj i svekoliku kulturu življenja ljudi i porodica u okviru hanova i karavanseraja u Skopaljskoj dolini, susjednih krajeva kao što su Kupreško, Duvanjsko i Livanjsko polje, kao i prostora Komara i Makljena. Na taj način Čepalo pokazuje da se samo dugotrajnim, stručnim i upornim radom može adekvatno valorizirati bošnjačka i bosanskohercegovačka tradicija, uz dekomponiranje, po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“ o BiH i njenoj baštini koje su dolazile „sa strane“ i od autora koji nisu imali dovoljno duhovne supstance da o Bosni i Hercegovini i njenim svekolikim vrijednostima objektivno i kritički validno promišljaju i pišu.
Ova i ranije knjige Huseina Čepala i drugih autora, dodatno pokazuju da su neophodne sintetičke studije o prošlosti Skopaljske doline, te drugih prostora Bosne i Hercegovine, na način da se „zahtijeva novi pristup i novo vrednovanje prošlosti BiH, za svaku historijsku epohu ujednačene znanstvene i metodološke postupke: dekonstrukciju postojećih znanja, demitologizaciju uvriježenih predrasuda i klišea, humanizaciju znanja o historijskim događajima ili procesima i njihovim protagonistima, konačno dekontaminaciju historijske svijesti opterećene heroiziranom pseudohistorijom i viktimizirajućim diskursom. Ne radi se pri tom o popravljanju ili prepravljanju prošlosti, nego o njezinoj dekanonizaciji bez koje nema i neće biti smislene budućnosti”.
Dakle, bez obzira što Čepalo o duhovnoj i materijalnoj kulturi i baštini hanova i karavanseraja Uskoplja piše, kako je već naznačeno, pomalo arhaičnim i neobičnim stilom i jezikom, on ovoj zahtjevnoj i malo poznatoj materiji pristupa iz perspektive prosvjetiteljstva i moderne, vršeći dekomponiranje po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“ o BiH i njenoj baštini koje su dolazile iz same BiH i „sa strane“, uz istovremeno izbjegavanje potvrđivanja „starih“ ili pak formiranja „novih“ mitova o mjestu i ulozi hanova i karavanseraja u nastanku, razvoju i perspektivama Skopaljske doline, pa i naše domovine Bosne i Hercegovine. Čepalova knjiga o ljudima, običajima, karakteru i duhu hanova i karavanseraja Uskoplja, susjednih krajeva kao što su Kupreško, Duvanjsko i Livanjsko polje, kao i prostora Komara i Makljena, jedna je od uspješnih brana od imperijalnih i nacionalističkih nasrtaja i sa Istoka i sa Zapada, budući da jasno pokazuje da je nužna izgradnja i razvoj države Bosne i Hercegovine u kojoj će biti prisutan Logos vremena, a ne samo, ili isključivo Logos prostora i u kojoj će se „odbaciti stanje neslobode“, a zagovarati i prakticirati „postojanje slobode kao temelja države slobode, države koja je ostvarenje slobode“.
Prema istraživanjima Čepala i drugih autora, „velike hanove i karavanseraje podizali su bogati ljudi i to hanove kao komercijalne objekte od čijih prihoda su se izdržavale njihove zadužbine, a karavanseraji kao zadužbine koje će se uzdržavati prihodom od drugih uvakufljenih objekata“. Također, Čepalo ističe da su, pored hanova i karavanseraja, postojale i musafirhane u kojima je „svaki putnik, naročito siromašni, mogao dobiti potpuno besplatan konak za sebe i za svoga konja, obično tri dana. Ovakve ustanove osnivali su bogati ljudi kao svoje zadužbine. Za izdržavanje musafirhana uvakufljavali su objekte – vakufe koji su donosili prihode. U vakufnami- zakladnici bilo je određeno koliko dana može ostati putnik u musafirhani, kakva se harana spremati“. Kao potvrdu ovih činjenica, Čepalo u svojoj knjizi prezentira i istraživanja Hamdije Kreševljakovića koji navodi „da su musafirhane podizane obično po mjestima uz važne puteve. Manjih musafirhana bilo je po selima, a bilo ih je i uz samostane i manastire. Bošnjački feudalci imali su na svojim imanjima musafirhane u kojim je siromašni putnik mogao prenoćiti. U Fojnici, Kreševu, Olovu i Srebrenici postojale su musafirhane u kojima su konačili putnici, kako kršćani, tako i muslimani. Musafirhane su imali i pravoslavni manastiri u Ozrenu, Papraći, Lomnici i Tavnoj“.
Rezultati ovih istraživanja, bez sumnje svjedoče ponajprije o religijskom, a kasnije i nacionalnom zajedničkom životu i identitetu kršćana, muslimana i Jevreja, odnosno Bošnjaka, Srba i Hrvata na najširim prostorima Bosne. Ovakve stavove potvrđuju i istraživanja Čepala koji, pored ostalog, ističe da je „musafirhana bilo i u našim krajevima, u Jajcu sve do 1992. godine nalazila se musafirhana u neposrednoj blizini travničke kapije. Zgradu je podigao hadži Jusuf Mulalić početkom XIX stoljeća i u njoj je uspostavio tekiju i musafirhanu. Musafirhana i tekija su radile aktivno sve do 1878. godine. Oko 1907. godine prizemni dio je pretvoren u han, a prostorije na spratu su preuređene za stanovanje…. Jedna musafirhana – zavija spominje se na putu Prusac-Kopčić…. Do 60-ih godina prošlog stoljeća imao je hadži Mustafa Čepalo musafirhanu, koju su zvali „mutvak“, koji se sastojao od dvije sobe, u jednoj sobi bilo ognjište i kuhinja, a druga soba bila je musafirska soba, tu su najviše spavali Blagajčani, Janjani, Velagići iz Golinjeva kod Livna i drugih mjesta. Musafirske sobe ili kuće u Pruscu imali su Adamaga Meškin, Čepalo Sulejmen zvani Čiča, Zeir Hubljar, Kelić Izet i Derviša, Elkaz Junuz, Silajdžija Ejub, Kulaš Isko, Kišija Sulejman i drugi. U musafirhane kod ovih ljudi dolazili su Kuprešaci na konak, na Srtu kod Ređe Karalića kod koga su noćivali najviše Šuičani“.
Zaključujući svoja istraživanja o musafirhanama Prusca, Čepalo s velikim ponosom ističe da su „većina Pruščaka bili dobri domaćini. Imali su dobre tradicionalne odnose sa Bošnjacima, Hrvatima i Srbima u susjednim mjestima Kupresa, Šuice, Duvna, Livna, Glamoča, Janja i Šipova i drugim mjestima. Znalo se koji domaćin kod kojega domaćina spava, to prijateljstvo održalo se do najnovijeg vremena. Nije upamćen slučaj da je putnik namjernik ostao na putu u Pruscu, a da nije imao konak kod svog prijatelja ili nekog drugog domaćina, bez obzira da li se radilo o Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima. To se gostoprimstvo cijenilo tako da je u mnogim nemuslimanskim kućama Kupresa i Janja bila obješena pustekija i tespih. Pruščaci su bili vrlo pobožni, bili su bešvakatlije, a na svojim trgovačkim putovanjima prema Kupresu i Livnu u ljetnim danima su džematile obavljali namaz“.
Pezentiranje ovih činjenica koje je istražio Čepalo, zacijelo je na tragu rezultata istraživanja i još jednog broja autora bosanskohercegovačke povijesti i tradicije. Čepalova istraživanja o hanovima, karavanserajima, musafirhanama i drugim objektima, osobito o zajedničkom životu i narodnoj kulturi ljudi ovog kraja, od ogromne su kulturološke važnosti, budući da,“za razliku od nepropusnosti među formama visokih kultura, u tom području paralelno i „koegzistentno“ postoje i zajednički oblici, i da se neki od njih, kao zajednički, prakticiraju do danas“. Također, Čepalo svojim istraživanjima o hanovima, karavanserajima i musafirhanama potvrđuje tezu da je „naše naslijedstvo ambivalentno i dijalektično, kao i kulturni identitet Bosne i Hercegovine: ima i svoje jasno diferencirane nacionalno – kulturne tradicije, ali i njihovu osnovu i njihovu interferenciju koja je – zajednička tradicija. Jedan od temelja baštinjenoga bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta je, dakle, u njegovoj civilizacijskoj spletenosti: u istovremenosti jedne zajedničke i triju posebnih tradicija.“
(Bug.ba)