PRIČE UZ RAMAZAN: LEJLA, ARIFAGINA – Vernesa Manov
Odbrojavao je minute tog dana do kraja radnog vremena. Volio je te dane kada mu je dosadno na poslu. Ovo „dosadno“ odnosilo se da tog dana nisu primili niti jednog novog štićenika ili štićenicu u Dom za nezbrinutu djecu. Volio je te trenutke, ne zna ni on koliko. Valjda su oni značili da je, ipak, ljubavi i pažnje roditeljske prema djeci više od onog, teškog i ružnog, a što se sve više počelo uobičavati u posljednjim godinama od kada radi. Cio radni vijek Arif je proveo u administraciji Doma za nezbrinutu djecu.
„Nagledao sam se, sinko dragi, svega i svačega… ali ne pamtim ništa tako dobro kao poglede osoba koji dovode ili donose svoju djecu ovdje. Nisam ja taj koji sudi, ima Onaj ko će… nekad i muka natjera ljude… znam…šta bi…ali, eto… obično se to vidi sve… na onom pogledu letmičnom, brzinskom, što bi se reklo…“
Nekako, na početku svog radnog vijeka, mnogo je analizirao profile lica i osoba koji donose djecu. Nikad mu neće biti jasno zašto su to uvijek činile samo ponaosob, ili žena ili muškarac. Nikad nisu dolazili skupa. Zato oni koji usvajaju jesu. Trebate doživjeti i tu sreću!
„Jednom je jedna žena ostavila sinčića i stalno se vraćala dok jedan dan nije došla i opet ga prihvatila. Takve sam situacije najviše volio… ili kada bi usrećili neki bračni par djetetom kojeg su usvajali.
Nikad neću zaboraviti jednom smo se tako slatko ismijali, čovjek usvajatelj i ja. Ispričali mi da su presretni bili kada su im, nakon godinu dana, možda i više, javili da je sva birokratija sređena i da su prihvatljivi kao usvojitelji. Taj čovjek i žena, kao mladi ljudi posvuda, zamišljali kakvu će kosicu, kakve oči imati to njihovo dijete, akobogda. Jedan dečkić, ni nalik njihovim željama i opisima, im se svidio dok su čekali vani, a on trčkarao oko njih sa nekom lopticom, i, eno, im hvala Stvoritelju, danas odrastao sin, vrijedan, vodi očevu firmu, a majka se ponosi. Nikad ih osramotio nije.“
„I treba da se ponosi“, jednom je prokomentarisala jedna žena u kancelariji, „ rizik je to veliki, ne znaš gene, bolesti, nasljedne osobine, temperament, ali ti je ljubav i želja da imaš svoje dijete i nekom budeš otac iznad svega toga… „
„… ama…nije to samo hrabrost… to je ljudskost izvan svih ostalih poimanja i okvira, nešto što je dato samo da cvjeta i buja u srcima posebnih, od Allaha, odabranih ljudi da nose takve senzibilitete u grudima i umovima…“ nadovezala se druga, postarija, divna žena iz te kancelarije.
Pamti Arif još, što bi se reklo, milion primjera, životnih priča u kojima su roditelji unosili velike papirne vreće iz Robne kuće „Nama“ ili neke druge konfekcijske linije, a izlazili sa djevojčicama sa kikicama u rozim ili tufnastim haljinicama ili dječacima u kaputićima na dvoredno kopčanje, koji su skakutali pored njih, uhvaćeni rukama kojima je, eto baš to skakutanje, nedostajalo da budu sretni. Djeci su, za njihovu sreću, također, nedostajale samo te ruke što će im, u budućnosti, ponuditi podršku, pažnju… nadasve, život.
Onog, spomenutog dana, na početku ove priče, dan je bio zatvoren u svojoj oblačnosti toliko da si u 11 ujutro imao osjećaj da je pet, a u jedan i petnaest da je…i sve tako kako mi ljudi znamo dugo pričati o vremenu na koje, budimo realni, uopće nemamo utjecaj.
Ono što nam jeste u našoj ljudskoj opservaciji moguće jeste da ono što do nas je da bude osunčano ili toplo…ako nam je ljeto u duši i prema drugim ljudima, cijelim svijetom.
Dva radnika su namještala oluke na jednom zidu iza glavnog ulaza u zgradu pred tu kišu. Uhvatio ih je pljusak dok su završavali posao. Kiša je počela da pad, prvo blago, a onda, kada crni oblak nije imao kud sa pljuskom, oborio ga je uz munju i grad iza podneva. Mujezinov poziv na molitvu je bio jedina svjetlost kroz namrgođeni zrak.
Arifovu naviku da posti u toku ramazana od malena nikad niko nije uspio, niti poremetiti, niti osporiti.
„ Svratit ću, taman na ikindiju u povratku s posla u džamiju…“ – pomislio je. Volio je i tu naviku i bez ramazana ispunjavati redovno.
Često, na početku svog braka sa svojom Mejrom, ona bi se zabrinula, gdje je, ona ga čekala sa ručkom. Čak se znala i zabrinuti, pomisliti gluho bilo da nije gdje sa društvom zabaksuzio.
Onda joj je on , nakon par dana, kroz šalu rekao:
„Štoparici odbij uvijek 20-tak minuta… dok obavim namaz…“ Njoj bi tada drago, a njemu još draže kada je ugledao da joj je osmijeh rupice na obrazima učinio k'o draguljima lijepim.
Sve je u tom njihovom voljenju bilo lijepo i hairli. Ona uz njega u njihovoj kući mogla i one navike iz svoje kuće donijeti i vjeru i tradiciju životom potvrđivati.
„… jedino, eto, od Allaha je bilo iskušenje da nam naš prvijenac umre dva sata poslije rođenja… i eto, do onog časa kad Lejlu dobismo, nismo bili roditelji… „
Zastao je. Nekakva sjeta mu je lice prekrila, baš onako kako to biva kada čovjek sve što doživi „prebira“ u jednom času. Trenutak u kojem je čovjek pod kišnom kabanicom, zastao prvo pod strehu džamije koja se vidjela s prozora Arifove kancelarije, kao da se dvoumi, je onaj trenutak u kojem je Arif pomislio da će dan do kraja, hvala Stvoritelju, biti bez novih susreta sa pogledima koji bježe i roditeljima koji neki ćošak traže da spuste, obično male, sportske torbe, eventualno i kišobrančić za nosiljku u kojoj je dijete spavalo ili plakalo. Sve glave poginju i pogled odvraćaju od svijeta. Nikad ne plaču. Drugačije momente nije zapamtio.
„Maksum uvijek ima predosjećaj bolji neg’ mi! Samo mi mislimo da ništa ne zna!“- rekao je jednom u jednoj drugoj životnoj priči Arif.
Činilo mu se tada da se čovjek samo sakrio od kiše. Uvidio je da griješi kroz pola sata kada ga je radnik koji je radio na olucima pozvao i rekao:
„Arifaga moj, vidi šta zatekosmo pred kapijom“, govorivši ovo pokazao je čovjek po čijim su rukavima bili veliki odrazi kišnih kapljica.
Ovo „Arifaga“ Arif nije dobio aginskom titulom od rođenja, već poštovanjem svih koji su ga poznavali kao dobrodušnog i razboritog čovjeka.
„…Pa, kako… maloprije nije bilo nikog… kada smo mjerili…“ Arif u čudu izgovori preuzimajući mali sivi zamotuljak iz kojeg proviri nogica u plavim plišanim gegicama.
Odgrnuvši oba ruba dekice reče:
„Ama, kakav je ovo zamotuljak mali pao sa ovim kapima?“ – ne očekujući ni od koga da mu odgovori , zagledan u djevojčicu u svom naramku.
„Ma, ko je imao srca ovakvu ljepoticu ostaviti na kiši, sram ga bilo?“ – u glasu izrazi tepanja i namještajući bijelu kapicu djevojčici reče. Napravivši pet-šest koraka do telefona sa kojeg je pozvao medicinsku sestru i kolegicu iz drugog krila zgrade da preuzmu bebicu nije skidao pogled sa bebe.
Odmotao je sivu dekicu i spustio dijete na mali dvosjed u svojoj kancelariji.
„Čudno mi je bilo što nije ni zakmezila, a ni zaplakala…samo je onim velikim krupnim okicama razgledala i ručicama hvatala neuhvatljivo… jašta… kada se samo sjetim… jednu zvečku smo imali uvijek za djecu koja plaču dok se taj dio posla ne obavi oko papirologije. Kako sam joj je ponudio, bebica se obradova i osmijehnu, nekako slabašno, ali osmijeh je bio…“
Kako ovo pođe pričati, sve nadovezujući jednu misao na drugu, a bujica ih je bila nošena sjećanjima na taj dan, Arifove plavetne oči zarosiše.
„Kolegice su došle kroz par minuta. Odnijele su bebicu na odjel, pregledale, presvukle, nahranile.Ja sam javio ženi da ću kasniti jer je bebica stigla u zadnji čas. Uzevši novi fascikl i ubacivši papir sa indigom u pisaču mašinu, pogledao sam kroz prozor i zamislio se razmišljavši o tome da se onaj „nasmiješeni zamotuljak“ krio pod kabanicom onog čovjeka ispod strehe, sto posto… Mislio sam i na putu do kuće kakvo srce … ali…“
Protokol, kada se primaju novi štićenici, obavljao je Arif već punih dvadesetak godina. Često je, da ne bi osjećao preveliku tugu, pokušavao raditi već kao rutinu upis djece, tipkajući sve da ne bude toliko primaknuto njegovoj dobroj duši. Tog dana, je bilo nemoguće onaj osmijeh, mirnoću i neki smiraj u bebinom liku ne zapamtiti za cio život.
Došavši kući ispričao je svojoj Mejri ovo:
„ I znaš da na tim prijemnim formularima, ukoliko se zna ime djeteta, postoji rubrika za upis imena djeteta i ostalih znanih informacija. Često znamo naći ubačeno u odjeću ili nam onaj ko ih donese kaže ime, ali vele mi i njih dvije da traga za ime djeteta nije bilo…Kada sam završio sve oko upisa djevojčice i sve fino ubacio u evidenciju, nešto me vuklo iznutra da ponovo uzmem taj formular, vratim u mašinu i otkucam velikim slovima“ LEJLA“.
Reći ću sutra i ostalima da se beba zove tako, pa ko je usvoji, objasnit ćemo…samo da, eto, onalo lijepa ne bude bez imena… A znaš da je večeras i odabranija od svih ostalih noći, pa neka bar tako bude obilježeno da se spasila… bar eto , na ovaj način…“
Gledao je Mejrinu reakciju dok priča. Mejra je uvijek bila posebno osjetljiva na svu djecu, voljela ih je i voljela je priče o njima.
„…nego, trebam li ti što ja pomoći oko iftara… imaš li sve… da odem kupiti šta…?“ – pitao je.
Mejra, vidno zamišljena mu reče: „ Ne… sve imam… odmori se…“
Sutradan na poslu objasnio je Arif okolnosti pod kojim je Lejla primljena, uknjižena, završio dio referata oko sve ostale papirologije i rekao da ne zna ime djeteta, ali da je on upisao Lejla.
„Ne znam, lijepo ime, za lijepu djevojčicu!Njen osmijeh je bio svjetlost jučerašnjeg tmurnog dana… bar ovdje u kancelariji…“ rekao je.
„Ako dođe do usvajanja ubrzo, objasnit ćemo usvajateljima da nije imala imena… a ako ostane duže… neka se navikne… nek’ curica ima ime, pa ja…“ rekla je Maja, medicinska sestra o čemu se svi složiše.
Arif, vidno emotivan, dok se prisjećao, nastavio je govoriti:
„Dan kasnije, kada sam odnio natpis za krevetić u koji je smještena, opet mi se osmijehnula na što sam je uzeo u naručje. Nije zaplakala. Kako sam je spuštao u krevetić, prstićima me povukla za rukav.
„Lejla, Lejlice!“- izustih, a ona kao da mi se odazva. Bijah sretan. Tu noć, na učenju dova, srcem sam dovio za sretan život Lejlin. Za život jedne svjetlosti koja će obasjavati ljepše od svega što je doživjela pri rođenju.“
Za par dana, poslije tog kišnog, jesenjeg, ramazanskog poslijepodneva, ušla je u sobu, prvo provjerivši da li Arif spava i blago ga upitala slažući peškire u veliki tamni ormar:
„Ne dolazi niko po malenu još?“
„Po koga?“
„…Pa po Lejlu?“
„Arife… šta misliš?“
Mejra zastade. Čekala je Arifovu reakciju.
„Misliš li stvarno?“
„…pa, neka je uz nas, vidim koliko si se vezao od onog trenutka, a i ako nam Allah podari i naše, hajr je u djeci, nek’ ima sestru……“
Rumenilo joj se prosulo po licu.
Mejra je tih dana, a i prije pet-šest mjeseci, čim bi Arif dolazio s posla, upitala:
„Kako je Lejla? Da li joj je neko dolazio? Da li se javio Lejlin roditelj?“
Ipak, Arif nije naslućivao njena razmišljanja o tome da baš njih dvoje usvoje Lejlu.
Sve što je po zakonu i protokolu administracije bilo potrebno, učinjeno je.
„Moramo Vas obavijestiti da je naš radnik dao samo formalno ime djevojčici, a Vi možete da to promijenite…“ – počeo je da govori direktor pred Mejrom i Arifom kada im je dopuštemno da budu Lejlini staratelji i roditelji.
„Ništa ne mijenjamo!“- Mejra izusti kao ozbiljno, a svi su znali za poentu oko imena djevojčice i onog ko joj je to ime, te godine, uoči najsvjetlije noći, noći Lejletul-kadr, poklonio iz dubine svog srca.
„Znao sam da Mejra ne voli snažne reakcije, mada sam u onom trenutku bio spreman vrisnuti od sreće. Potajno mi je čitala misli…“, reče Arifaga, pa zastade, a onda, opet nastavi, sav ponosan:
„Ja njene, Mejrine, misli i želje moje mudrice Lejluške, nikad ne uspijem uhvatiti. Uvijek ispadne da su, i jedna i druga, moja dva oka, mudrija i pametnija od mene…“, govori sada već osamdesetgodišnjak dok sjedimo u njegovom voćnjaku, iza ljetne kuhinjice i čekamo da zauči ezan, kraj posta, za ovaj dan, uoči 27. noći ramazana, noći Lejletul-kadr.
„A, eno, i naša Lejluška, da nam je Allah poživi i usrećuje vazda, ista majka… mudruju nešto nada mnom, skupa, vazda… Neka, neka, velim im ja… spajdašile se, hajdučice moje, protiv mene, pa se smiju k'o zafkavaju me… a ne znaju, dina mi, da bi umro za obje kada god je zatrebalo…“
Malo mu brada zatitra. Otvorenim dlanom protrlja lijevo oko.
„ Kada smo bili u onom ratnom behutu, gluho i neponovljivo bilo, čuvali smo je k'o oči u glavi. Više nego sebe! Rekli smo joj da je usvojena, ali da je naša, sva, od glave do pete… a, dina mi i imana, toliko je Mejra preslikala sve svoje na nju, da mi se čini nekad da je ona i rodila… U školi, vazda, sve petice… klavir sa dvanaest svirala, bolje, dina mi, nego oni na televiziji… a kada nam je rekla da ima ozbiljnog momka… uh, uh… veli hoće da ga i mi upoznamo… navečer, kada smo ušli u spavaću sobu. Mejra me gleda, radosni oboje…Nismo znali tada koliko si, zete, hairli i ti… baš ste se našli, mašalah „
Kao da htjede još nešto izustiti, ali izleti poput ptice nošene njegovih dahom uzdah, ni plač ni smijeh…ili sve odjednom.
„Nemoj ga, babo, molim te, samo zafrkavati, molim te!- rekla mi je onu noć, pred iftar na koji te pozvasmo kada nam otkri da ima „momčalučića“.
„Eh, sada ću ti se osvetiti jer i ti mene zafrkavaš sa majkom, vazda!“ – rekoh i odmicah se da me ne bi poškakiljala kako je znala kada je bila mala, a ja reci nešto da je k'o fol naljutim.
„Aaaa, nemoooj!“- ona se kao duri, ali uvijek, nekako smirena, pribrana. Uvijek ista – kao i onog tmurnog dana kada je ostavljena.
„Da sam ja znao, da si ti onako onda bio stidan…ih..“- reče mi i obojica se nasmijasmo prisjećajući se ramazanske noći kada me Lejla upoznala sa svojim roditeljima.
Kako se prisjeti tog dana, zaplaka kao malo dijete.
„Arifaga, de malo se smiri… učinio si djelo za džennetske bašče, akobogda… Allah te nagradio tim razborom… „
Lejla proviri iza vrata noseći tanjire. Kako Arifaga ugleda da Lejla ide, šapnu mi:
„Nemoj reći da sam plakao da mi se ne nasekira, moja nasmiješena svjetlost života, Mejrinog i mog!“
„I, mog, zaboravio si!“ – rekoh gledajući u Arifa, čovjeka koji nas i u ovim mubarek danima okuplja i čini da nam je svakodnevnica svjetlija. Humanija.
„Nego, Arif… kamo i njega sa Vama…?“ upita drhtavim glasom.
„A, moj dedo, znaš da će doći u zadnji čas… znaš njegove karafeke…“ – umirih ga.
„Bez njega mi nije nekako ni slatko jesti…“- dodade.
„Onda ti ja i neću dolaziti , kada ti nije slatko iftariti bez Arifa…“ nasmija se Lejla gledajući u svog babu, Arifa.
Vernesa Manov