PRIČA O MILICIONERIMA I ŽANDARIMA – Obrad Kisić
Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, još krajem 1945. godine, u Bugojnu su, kao i u drugim gradovima širom novostvorene države, otvarane ustanove neophodne za početak funkcionisanja lokalne zajednice.
Među prvima je krenula sa radom stanica milicije. Potrebni kadar stizao je, uglavnom, sa raznih strana. Činili su ga učesnici Narodno-oslobodičačkog rata, mlađe životne dobi, koji su za posao milicionera osposobljavani na kraćim kursevima.
Zgrada stanice milicije nalazila se u Ulici Maršala Tita (danas Ulica slobode), neposredno uz benzinsku stanicu. U njenom krugu ubrzo je izgrađen i zatvor. Bio je to objekat pritvorske i zatvorske jedinice. U njemu su zatvorske kazne, do dvije godine, izdržavale osuđene osobe sa područja Bugojna i susjednih gradova.
Zatvorenici su najčešće imali radnu obavezu. Radili bi u nekom preduzeću, vrlo često u ciglani, na pripremi ogrjeva za neku ustanovu ili uređenju zelenih površina. Na posao bi odlazili nakon doručka, a vraćali bi se u vrijeme ručka. Zatvor je najduže vrijeme bio pod nadzorom milicionera Husića i Ivanovića, koji su imali i specijalno obučenog psa.
Sredinom 60-ih godina zatvor je ukinut i osuđenici su upućivani na izdržavanje kazne u Sarajevo, Zenicu ili Banju Luku.
Kako je Bugojno 50-ih godina pripadalo srezu Jajce, dio poslova u nadležnosti Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) mogao se obaviti isključivo u gradu na Plivi. Ipak, vremenom su se, uz lične karte i pasoše, u Bugojnu počele izdavati vozačke i saobraćajne dozvole. Prvi je na ovim poslovima radio Ahmed Ždralović. Kasnije ga je zamijenio Smajo Hozić koji je ostao sve do odlaska u penziju.
Vozni park bugojanske milicije bio je sastavljen od „zastavinih“ vozila, „fićo“ i „fiat 1300“, te džipa „landrovera“. U proljeće 1960. godine za potrebe kontrole saobraćaja u gradu nabavljen je specijalni motor koji je u to vrijeme privlačio posebnu pažnju stanovnika našeg grada.
Zanimljivo je da se u krugu stanice milicije nalazilo odbojkaško igralište namijenjeno za rekreaciju zaposlenih. Njima bi se često priključili građani, pa bi se odbojka znala igrati do prvog sumraka.
Sredinom 1970. godine, u vrijeme kada je počelo nicati naselje Nugle, izgrađena je nova zgrada stanice milicije (sadašnja policijska zgrada). Mnogo veći i funkcionalniji objekat sa novom i savremenijom opremom pružao je bolje i optimalnije uvjete za rad.
Vremenom su starije generacije miliocionera otišle u zasluženu penziju. Tako su već u martu 1973. godine počele stizati mlade snage koje su se školovale na Policijskoj akademiji u sarajevskom naselju Vraca.
Tih godina bugojanska stanica milicije važila je za jednu od najmlađih u Jugoslaviji, čiji je i komandni kadar bio mlađi od 30 godina. Pored redovnih obaveza milicioneri su svakodnevno bili angažovani na 24-satnom obezbjeđenju Titovih vila na Koprivnici i Gorici.
Početkom 1974. godine formirana je i Stanica za bezbjednost saobraćaja Zenica- Odjeljenje Bugojno, na čelu sa komandirom Berislavom Merlom. Ovo odjeljenje je kancelarije imalo u zgradi stanice milicije, gdje su tada još bili smješteni Služba državne bezbjednosti, Sud za prekršaj i Vojni odsjek.
U bivšoj državi, za više od četiri decenije, načelnici Sekretarijata unutrašnjih poslova Bugojno bili su: Jusko Babić, Momo Šešum, Hitko Mandžuka, Fikret Bradarić, Eduard Veber, Ivo Pocrnja, Ante Ivković…
Poslove komandira milicije obavljali su Bogdan Drljača, Ahmet Pilić, Gojko Borovnjak, Eduard Veber, Safet Bećirović, Mustafa Jusić…
Još u vrijeme Austrougarske monarhije bilježimo formiranje policijskih snaga u našem gradu. Bugojno, kao jedna od deset okružnih oblasti, ustrojenih 1881. godine, imalo je prioritet prilikom otvaranja žandarmerijske stanice.
Žandari, sa statusom državnih službenika, dolazili su sa raznih strana. Praksa je bila da ove poslove ne mogu obavljati osobe iz svog mjesta, koje su poslove dobijale u drugim gradovima.
Na čelnim pozicijama bi se isključivo nalazili stranci. Za sve njih su bili osigurani stanovi. Obično bi u nekom mjestu ostajali četiri godine, nakon čega bi dobijali premještaj u drugu sredinu.
Žandarmerijska stanica je često mijenjala mjesto. Tek otvaranjem nove općinske zgrade, danas gimanzija, 6.2.1902. godine, žandarmerija je dobila svoje stalne prostorije koje su, pokazalo se, bile dugoročno rješenje.
Nakon Prvog svjetskog rata i uspostave Kraljevine Jugoslavije obnavlja se rad žandarmerijske stanice. Na osnovu zaključka sa sjednice Općinskog vijeća Bugojno, 20.10.1919. godine upućen je dopis odjeljenu resornog ministarstva u Sarajevu da se u Bugojnu što prije uspostavi državna policija.
U dopisu, koji je potpisao sreski poglavar Jospi Lucić, traženo je da se u Bugojno pošalje 12 žandara, od toga osam odmah. Iz Sarajeva je stigao pozitivan odgovor i žandarmerija je ubrzo počela raditi punim kapacitetom.
Žandari su bili angažovani na održavanju javnog reda i mira na cijelom općinskom području. Sredinom 30-ih godina rad im je bio olakšan nakon dobijanja nekoliko službenih bicikala. To im je pružalo mogućnost da u svakodnevnim ophodnjama često stignu i do najudaljenijih bugojanskih sela.
Obrad Kisić