Posljednja simfonija ponoćne tišine
O svi vi glasovi, neumorni, prokleti … bar večeras nestanite, kupite kartu za jug i nosite se sa ovim ljetom!
Baš kao gradska rasvjeta … nečujno .. ugasite se ..
baš kao ljeto brzo prođite …
baš kao zagrljaji u teškim trenucima .. nježno, ublažite bol.
Dugo u noć ostajem budna slušati sve ljepote koje sa sobom nose ponoćni sati. Kao neumorni, tek mali pisac tišine, uživam udisati onaj svježi ponoćni zrak, slušati tišinu i gledati one ulične pse koji leže ucviljeni kao jedini preživjeli ratnici iz okrutnog rata.
Tamo negdje, početkom oktobra do tebe dopiru valovi uspomena za koje si se nekad kleo da se nikada neće ponovo pojaviti, a eto … bez imalo straha ponovo su stale pred tebe.
Osjećaji ti se uzburkaju kao more u olujnoj noći. Svraćaš do svake stanice i grupe patetičnih, usamljenih ljudi i postaješ kao oni.
Dio si njih.
Oni su dio tebe.
Vi ste jedno.
Uplakani i prestrašeni od stvarnosti.
Kukavice.
I onda već tako, shvaćajući da si bespomoćan i da je jedino što možeš uraditi je moliti Boga i neku višu silu u sebi da prestane. Da sve nestane i da odeš do svojih prijatelja, ispričaš im novu foru i da se smijete do besvijesti. No, ne popušta. Neće, mater joj.
Namjerno te muči dok ne odlučiš da stvarno postaneš dio nje. Da progutaš njenu najmračniju stranu i prerušiš se u nešto strašno. Noćnu pticu.
I onda tako opijena tom muzikom tišine polako se utapaš u noći …
Nema veze što vani pada kiša i što je -10, niti to što si baš danas pobjegla sa njemačkog, jer ti jednostavno bio potreban odmor … sve je tako savršeno, jer tišina ne pita mnogo .. ne pita ništa … ne trudi se, a uspjeva.
– I dok polako ova njena posljednja simfonija prelazi iz dura u mol, udahnut ću duboko i zaželjeti nešto u sebi, a ti poprimi bar nešto od ove moje vjerne prijateljice i dođi, kreni sa mnom večeras. Učini ovaj zadnji septembarski dan posebnim i poleti sa mnom, dodirnut’ ćemo zvijezde, ali ne brini … još uvijek ćemo koračati po zemlji. Pit’ ćemo, ali se nećemo napiti … Voljeti se, ali nikada pretjerivati …
Zato, rukama punim uspomena i potajnim nadanjem polako ću ti davati znakove da još nije izgubljeno, da još možemo završiti onaj naš davno započeti dvorac i završiti kao jedini pobjednici .
Jedini pravi. Vječni.
Basara Emina IIg
Gimnazija Bugojno