Paljenjem svitnjaka dočekan sv. Ivo

Dana 24. lipnja je obilježavanje rođenja Ivana Krstitelja. Uoči tog blagdana, u sami sumrak, stari je običaj koji se zadržao i danas paljenje vatri – svitnjaka ili ivanjskih krijesova. Svitnjaci se najčešće pale na humcima, brdima ili seoskim raskrižjima. Donedavno je bio običaj da se svitnjak pali kod svake kuće i da se na najuočljivijim mjestima pale veliki svitnjaci. Te se vatre sastoje od suha granja i korova, smrekovine, slame i sličnog materijala koji se dugo skuplja za ovaj dan. Uz plamen, pjesmu, igru, jelo i piće ostajalo se dugo u noć. Iza toga bi se dugo prepričavalo čiji je svitnjak i u kom selu bio najveći. Ovaj običaj itekako još uvijek je živ i u našem Bugojnu. Čak možemo reći da iz godine u godinu dobiva još više na pažnji. To svjedoče i mještani Luga okupljeni oko svitnjaka uz rijeku Vrbas u dvorištu Ranka Zelića. Da bi ovaj običaj još jednom doživjeli kao nekada u svom Bugojnu, nekima nije bilo teško doći iz Hrvatske, pa čak i iz Austrije i Njemačke.

Sve je bilo dojmljivo: plamen je plamsao visoko u nebo, iskre su plesale uokolo, djeca su trčala oko vatre, preskakivala preko svitnjaka, kričala od oduševljenja. Uz pečeno prase, roštilj, piće, harmoniku i pjesmu bila je prava radost biti dio ovog društva i događaja.

Vjerovalo se da tko ujutro prije svih progaza po pepelu svitnjaka, neće imati uboja, čireva niti bilo kakvog oboljenja stopala koja u to doba, kada se obično hodalo boso, nisu bila rijetka. Uz svitnjake se okupljaju svi, i stari i mladi, koji, nakon što po starome običaju izmole Anđeo Gospodnji i tri očenaša za svoje i za zdravlje svojih najbližih, ostaju dugo oko vatre u ugodnom druženju.

Narodno je vjerovanje da te vatre služe odgonjenju svih zlih sila, vještica, demona, i svih nevolja. “Zlo” može imati i stvaran oblik, npr. navala skakavaca, gusjenica i sličnih prirodnih nametnika. U narodnoj svijesti živi vjerovanje da poljima neće štetiti zle sile sve dokle dopire sjaj i dim vatre.

(Tekst i slike: zupa-bugojno.org)