PAČIĆI – PRVAČIĆI
Piše: Nedžad Milanović
Kad god se „približi“ nova školska godina, u meni, poput ljubičica u proljeće, zamirišu neki davni trenuci, koji mi i danas pobude neku čudesnu toplinu u srcu.
***
„Došlo mi u školu, maaaajkaaaaaaaa!,“vikao sam iz sveg grla, trčeći prema kući i držeći u ruci papirić koji mi je dao poštar.
Majka me čvrsto zagrlila, poljubila u oba obraza, pa u čelo.
„Rodila majka šesn'est svojih sinova.“
Miris majke.
Bijela košulja je mirisala na „Radion“ koji se pakovao u plave kutije sa žutim suncem u ćošku.
U ogromnu tašnu u koju su mogle stati još jedne knjige, ubacio sam i svoje staklene raznobojne klikere.
Učiteljica Milka nas je prozivala skupljajući nas oko sebe kao kvočka piliće.
Odmah sam je zavolio.
Dječački.
Do neba.
Minka je sjedila sa mnom. Učiteljica je prozvala:
„Minka, dušo, ime oca?“
„ Tahir, molim učiteljice.“
„ A ime majke?“
„ Tahirovca, molim učiteljice.“
„ Dobro, dušo, ali kako joj je pravo ime?“
„ Molim učiteljice, svi je tako zovu…“
Sutradan, dok smo išli u školu, rekla mi je da joj majka ima još jedno ime, Ramiza.
Svi smo imali crne gumene čizme. I dječaci i djevojčice.
Moja majka bi ih stavljala na mašice iznad šporeta u kojem je tutnjala vatra šireći ugodnu toplotu.
Oblačio sam ih tu, ispred šporeta, i tih nekoliko koraka kroz hodnik i prijatna toplina, zauvijek su se zadržali u meni.
Kad ugazim u snijeg, toplote nestane.
Prošlo je mnogo zima od tada, ali sjećanje na tih nekoliko koraka uvijek nanese miris djetinjstva.
***
Stariji učenici su uzvikivali: „ Pačiči – prvačići, pačići – prvačići…“
Mi smo ih zbunjeno gledali, maštajući o tome kako ćemi i mi jednoga dana nekome govoriti isto.
U redu ispred škole stajali smo dvoje po dvoje.
Nikada niko od nas nije prošao pored učiteljice da ga nije pomilovala po kosi.
Taj trenutak sam svakoga dana iščekivao sa ogromnim uzbuđenjem.
Koliko je ljubavi teklo iz te ruke i ulijevalo se u naša mala, krhka tijela…
Ljubavi majčinske.
Ljubavi koja nas je, čini mi se, određivala u kasnijem životu.
Sve djevojčice su bile lijepe, ali jedna djevojčica sa pjegama na nosiću imala je najnemirnije kikice.
Kupovao sam joj čokolade i krišom joj ih ubacivao u torbu.
Eh…
***
I danas ispred škola stariji učenici melodično uzvikuju: „ Pačići – prvačići…“
I danas su pačići – prvačići najljepši.
I danas nose čizme, samo u raznim bojama, a učiteljice još uvijek ulijevaju ljubav u svoju djecu…
Kako onda neki od nas, kad odrastu, izgube ljubav negdje usput?
Možda je nikada nisu ni nosili u sebi?
Ili nikada nisu bili pačići – prvačići?
Oni pravi.
Piše: Nedžad Milanović