Ogranak Matice hrvatske Bugojno: Intervju s fra Ivom Markovićem

U povodu proslave Sv. Ante u Bugojnu Ogranak Matice hrvatske Bugojno organizirao je u Hrvatskom Domu, 12. lipnja 2014. simpozij o prisutnosti Sv. Ante u pobožnosti i općoj duhovnosti hrvatskog katoličkog puka. Najmlađi Ogranak Matice hrvatske u Bugojnu, osnovan je 28. rujna 2013. godine i do sada je uspješno realizirao prvi Božićni sajam na trgu u Bugojnu, koji će postati tradicionalan, izložbu šarenih pisanica zajedno s udrugom Naša zemlja iz Doca na Lašvi pored Travnika, predstavljanje Matice hrvatske Mostar u Bugojnu i prvi simpozij o liku, djelu i životu sv. Ante Padovanskog. Upravo je ovaj simpozij koji ima tendenciju da postane jedan od glavnih simpozija o sv. Anti Padovanskom u Bosni i Hercegovini a i šire, bio povod da se uradi intervju sa predavačem fra Ivom Markovićem, profesorom na teologiji u Sarajevu.

M. H. Sv. Ante Padovanski uz Isusovu majku Mariju najprisutniji je u pobožnosti, u životu vjere hrvatskog katoličanstva, a u povijesti filozofsko-teološke misli ga uopće nema. Po čemu se Sv. Ante tako duboko instalirao u dušama katolika?

I. M. Engleska povjesničarka Armstrog Megan tvrdi da su 13-17. stoljeća srednjovjekovni propovjednici, osobito franjevci, bili glavni čimbenik društvene promjene u Europi. Ti propovjednici su stvorili kršćanski vjerski heroizam čiji je odjek još uvijek prisutan u kršćanskom svijetu, otkrili su, živjeli, svjedočili i naviještali prevratnu snagu vjere, živjeli po evanđelju i znali su oduševiti ljude da žive i nasljeđuju tu Radosnu vijest. Iz sačuvanih govora Sv. Ante vidi se da je temeljito poznavao Bibliju kao recept života, poznavao je ljude i društvo i naviještao život koji je ljude ispunjao smislom, snagom i dubokim zadovoljstvom. Kasnije su vjernici to iskustvo prenijeli i otuđili u Sv. Antu kao zaštitnika onoga čemu ih je podučavao: zaštitnik sirotinje, poniženih, odbačenih, patnika, putnika, tražitelja, porodilja, nerotkinja. Tako se Sv. Ante preselio u legendu, u pamćenje koje garantira vez s opstankom. Nakon Sv. Ante javljaju se velikani filozofsko-teološke misli poput Tome, Bonaventure, Duns Škota, Vilima Okamskog, koji Sv. Antu zasjenjuju. Dakle bilo je to vrijeme iskustva slično ovom današnjem postmodernističkom.

M. H. Sv. Ante je bio prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Međutim nije težio za slavom i novcem. Smisao svog života je pronašao u životu po evanđelju i posvetio se navještaju Radosne vijesti. Suvremeni takav izazov slobode od novca i raskoši trenutno je papa Franjo koji se na sličan način odriče svega luksuza što ga kao poglavara Crkve sljeduje. Može li se povezati poruka Sv. Ante i pape Franje?

I. M. Vrlo je usporedivo ondašnje doba i Crkva s današnjicom, bilo je to hedonističko društvo, Crkva je bila u dubokoj strukturnoj krizi koja se pokazivala u nevjerodostojnosti klera i plemstva, slično kao suvremeni kler i formalistički vjernici i političari. Sv. Franjo, njegovi sljedbenici i slični pokreti poput dominikanaca, vraćaju Crkvu izvornosti evanđelja i pokreću duh drugoga milenija. To je ono što danas pokušava učiniti papa Franjo kojega naš svijet prepoznaje kao nekoga novog Sv. Antu koji otvara vrata Radosne vijesti i smisla i sve čovječanstvo nadahnjuje nadom da ljudski život ima dublje dimenzije od potrošnje i hedonizma. Crkva u kojoj je snažno iskustvo vjere je zajednica vjernika i mnogi vjernici koji žive vjeru pohađajući mise i družeći se samo s vjernicima ne vide i nemaju krizu vjere. Međutim nužno se u životu ljudi zajednica iskustva pretvori u instituciju koja ne samo da zaboravi iskustvo vjere, nego Boga i vjeru pretvori u sredstva zarade i potrošnje. E to je ta kriza u kojoj propada jedan istrošeni oblik kršćanstva i Crkve ali se rađa povratak izvornosti iskustva evanđelja i općenito života s Bogom.

M. H. Mladi ljudi danas su sve više zaposjednuti materijalnim vrijednostima, čovjeka mjere po količini novca po moći kojom raspolaže i slavi koju uživa. Generacije odrastaju u potrošačkom društvu. Kako pored svih vanjskih utjecaja u sebi sačuvati skromnost duha i senzibilitet prema bližnjemu?

I. M. Da, svakako živimo u vremenu čija je temeljna značajka potrošnja, parafraziramo Descartesa pa umjesto cogito, kažemo consumo ergo sum – trošim dakle postojim. Mlade ljude u konzumizam ne goni samo tromost naravi, nego i društveni sustav, ekonomska propaganda koja proizvodi potrebe i sustavno stvara ovisnost o svojim proizvodima. Svjedoci smo kako se mnogi mladi ljudi doslovce uguše u toj ovisnosti i kako je teško otrgnuti se od te pošasti. Tu bi se trebala pokazati snaga vjere u Crkvi, u obitelji, snaga odgoja u školi i medijima, svjedočka snaga klera, učitelja, društvenih radnika. Oni pojedinci koji se uspiju othrvati iskušenju potrošnje i hedonizma pravi su proroci i svjedoci koji će imati svoje sljedbenike, nadati se, sve više i više. Vjerujem da je život neuništiv i da svi poroci izazivaju stanoviti kontraefekt i valja očekivati da će sve više ljudi biti otporno na ta iskušenja redukcije života na potrošnju i dekadenciju.

M. H. Smatrate li da je moralno obrazovanje dovoljno prisutno u BiH-školstvu?

I. M. Školstvo u BiH je posve degradirano. Prije svega je degradiran učitelj, nastavnik kao srž toga sustava, slabom plaćom, društvenim prezirom i nebrigom. Zatim škola umjesto da bude reproduktivni čimbenik zdrava društva, postala je ideološka prčvarnica primitivističkih političkih partija bez ikakve pozitivne orijentacije jer žive samo od sotonizacije drugoga, od mržnje i destrukcije. I onda normalno, umjesto da škola bude pomoć u odgoju uzdrmanoj obitelji i garant odgoja zdravijeg čovjeka i društva, škola se pretvara u prostor oduška nagomilanoj frustraciji učenika. Tek pojedinci, divljenja vrijedni učitelji i nastavnici, pastoralni i društveni radnici, nastoje se oduprijeti tome negativnom trendu.

M. H. Bugojno je jedan od rijetkih gradova u Bosni i Hercegovini u kojem još postoji sistem ,,Dvije škole pod jednim krovom”. Što mislite, kako pravedno riješiti pojavu trojezičnosti u školama a izbjeći podijeljenost učenika po nacionalnostima?

I. M. Svi se problemi mogu lako riješiti ako ljudi žele. Najlakše je preuzeti dobar model. Katolici su poznati po dobrom školstvu, u katoličke školske centre rado idu Srbi pravoslavci, Bošnjaci muslimani i ljudi drugačijih uvjerenja, jer vide da u njima nitko ne gubi svoj identitet, da su svi uvaženi u svojoj vjerskoj, jezičnoj i svakoj kulturnoj posebnosti. To se isto može provesti i u javnim školama, to žele provesti sve vjerske zajednice, svi ljudi dobre volje, samo ne žele nacionalne, bolje reći nacionalističke stranke koje žele proizvesti svoje nacionalne idiote, društvo svesti na primitivne muške udruge. Te su stranke međusobni neprijatelji, ali se uzajamnom mržnjom i neprijateljstvom održavaju na vlasti. Vidite što uradiše jednoj predivnoj Hrvatskoj, pogotovu Srbiji, što rade od BiH, vjerojatno će ih izluđeni narod ponovno izabrati, nažalost i uz pomoć nevjerodostojnog klera protiv kojega je Sv. Ante nemilosrdno zborio formom Castigatio clericorum – prekoravanje klera i plemstva. Tužan je naš društveni trenutak u BiH.

M. H. Ogranak Matice hrvatske u Bugojnu 19. je ogranak ove institucije u Bosni i Hercegovini. Djeluje s ciljem očuvanja kulturnih i tradicijskih vrijednosti Hrvata ovoga kraja čiji je broj, po godišnjoj statistici župe Bugojno, svake godine sve manji. Što i tko bi mogao zaustaviti iseljavanje Hrvata iz naše Općine?

I. M. Matica hrvatska je kulturna nacionalna ustanova hrvatskog naroda i nema veze sa stranačkim političkim i nacionalističkim idiotizmom, naprotiv ona svojim djelovanjem osvješćuje taj narod. Dobro je da takva ustanova djeluje u Bugojnu i dobro je da surađuje s drugim nacionalnim kulturnim društvima koja su mi poznata po predivnom kulturnom djelovanju. Zdrava kulturna politika i djelovanje i još uz to zdrave vjerske zajednice temeljni su pokretači kreativnosti i opstanka naroda. Zdrava kultura i vjera pretaču se u organizaciju društva i ekonomski prosperitet. U ovakvome poslijeratnom rasulu to jedino može pokrenuti narod da traži način opstanka ovdje, da ne sele u novu traumatsku neizvjesnost. Normalno uz sve to važna je podrška cjeline hrvatskoga bića, da se Bosna doživljava i kao hrvatski prostor, a ne kako neki novopečeni Hrvati kažu da Bosna nije moja zemlja. Država Hrvatska sada je dio Ujedinjene Europe i morala bi se potruditi gledati na BiH kao zemlju u kojoj živi dio njezina vlastitog bića, osobito Hrvati Hercegovine ne bi više smjeli gledati na Bosnu samo bobanovski sebično i neodgovorno, nego kao cjelinu, kao prostor koji je sav i hrvatski, i katolički. Trenutna oportunistička hrvatska, osobito hercegovačka politika posve pogoduje velikosrpskom projektu koji je uzrok svih katastrofa na ovim prostorima posljednjih 100-ak godina. Također panislamističke tendencije posljedica su i nedosljedne i pogrešne hrvatske politike prema Bosni.

M. H. Mislite li da među aktivnim političarima ima onih koji imaju znanja i sposobnosti odvesti Bosnu i Hercegovinu u jedno bolje i zdravije sutra?

I. M. Iskreno posve malo cijenim sadašnju garnituru hrvatskih političara, na prste jedne ruke mogu nabrojiti one koje držim kompetentnim sa zrelim političkim etosom. Dugo je iz Hrvatske vođena politika koja je tražila samo poltrone i poslušnike u BiH, a Hrvati su u BiH imali stotine sveučilišnih profesora i profiliranih stručnjaka koji su davali temeljni ton BiH društvu. Svi su oni marginalizirani radi kratkoročnog pragmatizma, stotine karijerista izbili su na društvenu scenu koji u normalnom društvenom procesu ne bi mogli imati nikakvu šansu, a među njima je puno ološa iz bivših jugo-tajnih službi kojima je centrala sada u Banja Luci. Nažalost oni vrlo spretno manipuliraju s dijelom klera, neshvatljivo je da među najvišim klerom ima toliko nekompetentnih ljudi da ne mogu prozreti aktualnu psihopatski narcisoidnu maniju i da je drže nekim oblikom svetosti, predanosti Bogu i uzornim Hrvatom. A to bi sve trebao biti alarm za društveni rad u hrvatskom narodu, mora se raditi na podizanju samosvijesti i odgovornosti i sprječavati one koji strahom i lažima obezglavljuju taj narod. Uvjeren sam da hrvatski narod ima zdravu jezgru svoga bića i da će iz ove ratne i poslijeratne katastrofe i društvene dekadencije izrasti u održivo i snažno društveno biće.