Obrad Kisić: Život u Bugojnu prije 100 godina

Nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine, na što se je nadovezala i epidemija španske gripe, dugo vremena je trebalo da se životni tokovi u Bugojnu, kao i u većini mjesta, vrate u normalne okvire.

Prve naznake boljih dana uočene su tek 1924. godine, kada je, u nekim sferama života, došlo do osjetnijeg pomaka.

Tome na ruku išla je i činjenica da je Bugojno, u međuvremenu, u novoformiranoj državi Kraljevini Jugoslaviji, kao i prethodnoj Austrougarskoj monarhiji, dobilo status okružnog sjedišta za četiri općine, u čijem sastavu još bili Donji Vakuf, Gornji Vakuf i Kupres.

Kako su ovdje bile smještene ispostave nekih državnih službi, to je predstavljalo značajan korak u ekonomskom, ali i u drugim vidovima oporavka naše općine.

Sud, sa katastrom i gruntom, bio je nadležan za našu i tri susjedne općine.

Nakon dugo vremena stabilizovao se željeznički saobraćaj, pa je protok putnika i robe bio sve dinamičniji.

U to vrijeme, prije 100 godina, trgovačka djelatnost je bila u sve većem zamahu.

Grad je imao nekoliko prodavnica mješovite robe u kojima se moglo kupiti sve od „igle do lokomotive“, što je zadovoljavalo potrebe lokalnog stanovništva.

U funkciji su bile i dvije radnje „sitničarske robe“, u vlasništvu Hazima Kuloglića i Joze Palinića, u kojima su se mogli kupiti ekseri, razne vrste šarafa, brave i drugi metalni predmeti neophodni za domaćinstvo.

Bilo je i pojedinaca, koji su, po narudžbama, nabavljali i određene vrste robe.

Ovdašnji trgovci Hazim Bosto i Niko Čolić bavili su se otkupom ječma za „Sarajevsku pivaru“.

Uspješni trgovac Ivan Čolić se odselio u Italiju i u Trstu otvorio radnju „Đovani“, koja je, sedamdesetih godina minulog stoljeća, pod ovim imenom, prerasla u poznatu robnu kuću, u kojoj je dominirala prodaja odjevnih predmeta od teksas platna.

Ovdje su se često održavali i sastanci trgovaca iz šire regije, na kojima je često dolazilo do dogovora o poslovnoj saradnji.

Čekajući robu, koja bi im stizala vozom, u Bugojnu bi, po nekoliko dana, boravili trgovci iz Livna, Duvna, Kupresa, Prozora i Gornjeg Vakufa.

Uglavnom su bili smješteni u obližnjem hotelu „Grof“, u to vrijeme, jednom od najboljih u BiH.

Razvoj zanatstva, kako u uslužnoj, tako i u proizvodnoj djelatnosti, išao je uzlaznom putanjom.

U gradu je radilo i nekoliko brijača i krojača, ali i obućara, koje su često zvali i cipelarima, jer su se, pored popravke obuće, bavili i njenom izradom.

Građani su se hljebom snabdijevali iz pet pekara, a radile su i dvije mesnice, kojih je četiri godine kasnije bilo čak 11 .

U blizini pijace, koja se nalazila uz Sultan Ahmedovu džamiju, radilo je nekoliko kovačkih radnji.

Tu je bilo i nekoliko zanata kojih već odavno nema, poput opančara, nožara, sedlara, kalajdžija, kolara, kožara…

Na širem općinskom području bilo je registrovano blizu 30 ugostiteljskih radnji.

U Čipuljiću je radila čaraparska zadruga, dok je u kućnoj radinosti sve više bila zastupljena izrada drvenih posuda, poljoprivrednih alatki i raznih vrsta buradi.

Na početku školske 1924/1925. godine otvorena je Građanska škola-trgovačkog smjera, u kojoj su se školovali učenici iz Bugojna i susjednih općina.

Ubrzo je, na inicijativu lokalne vlasti, formirana večernja šegrtska škola, s ciljem obrazovanja budućih zanatlija.

U Kandiji je, uz finansijsku podršku mještana i njihov dobrovoljni rad, izgrađena zgrada osnovne škole, koja je 1925. godine krenula sa radom.

O zdravlju stanovnika brinuli su se doktori Luka Šimović i Aca Kormes.

Vrlo brzo je stigla i prva babica Mileva Damjanović.

Iz Travnika je, uglavnom, subotom i nedjeljom dolazio stomatolog, koji je pacijentima vadio i liječio zube, ali i vršio protetičke usluge.

U gradu je i dalje radila apoteka u vlasništvu Teodora Hajdušeka, otvorena još krajem 19. stoljeća.

Poštansko-telegrafski saobraćaj je bio sve intenzivniji.

Meteorološka stanica je, dva puta dnevno, slala podatke u centralu u Sarajevu.

Nosioci kulturnog života bila su udruženja „Prosvjeta“ , „Gajret“ i „Napredak“, koja su često znala upriličiti zajednički program.

Nogometni klub „Vrbas“, koji je promijenio ime u „Ahil“, imao je povremene aktivnosti, najčešće tokom ljetnih dana.

Te 1924. godine, načelnik Sreza Bugojno bio je Dragutin Bogdanović, dok je funkciju gradonačelnika obavljao Salih aga Mandžić.

Obrad Kisić