Obrad Kisić: Bugojno 1951. godine

Prije sedam decenija životni uvjeti u Bugojnu bili su sve bolji, iako su se i dalje osjećale posljedice koje je ostavio Drugi svjetski rat.

Godina 1951. bila je svojevrsna prekretnica za stanovnike naše općine, jer su napravljeni prvi značajniji koraci njenog privrednog razvoja, ali i jačanja na drugim poljima.

Početkom maja pokrenuta je proizvodnja u preduzeću „Slavko Rodić“, čija je osnovna djelatnost bila namjenska industrija.

Broj zaposlenih je od samog starta rapidno rastao. Radnici su išli na stručno osposobljavanje u „Crvenu zastavu“ Kragujevac i „Krušik“ Valjevo, te Čehoslovačku.

Prvi direktor „Slavka Rodića“ bio je Lazo Tripković. Odmah je bilo vidljivo kako će ovo preduzeće iz temelja promijeniti ekonomsku sliku tadašnjeg Bugojna. U četiri naredne decenije bilo je nosilac njegovog privrednog razvoja. Mnogi su, s pravom, između „Slavka Rodića“ i Bugojna stavljali znak jednakosti.

Vojna građevinska preduzeća izgradila su naselje Kolonija, prvi stambeni blok u gradu, sa 11 zgrada i blizu 200 stanova, za radnike preduzeća „Slavko Rodić“.

Paralelno je tekla i izgradnja hotela „Nova Bosna“ (danas općinska zgrada), koji je bio u vlasništvu ovog preduzeća.

I drugi privredni subjekti, poput Rudnika uglja „Gračanica“, „Kvaliteta“, „Kožare“ i „Koprivnice“, sve su više jačali proširivanjem proizvodnih kapaciteta i otvaranjem novih radnih mjesta.

Općinska administracija je bila smještena u nekadašnjem hotelu „Grof“, nedaleko od željezničke stanice.

Voz, kao glavno prevozno sredstvo, nastavio je bilježiti stalni rast broja prevezenih putnika .

Istovremeno, rastao je i promet teretnog saobraćaja, pa je na željezničkoj stanici proširen skladišni prostor.

Autobusko stajalište nalazilo se ispred kafane „Korzo“ (sada zgrada Hrvatskog doma).

Dom zdravlja i bolnica bili su smješteni u zgradi koju i danas mnogi Bugojanci zovu „stara bolnica“, iako više od pola stoljeća ima neku drugu funkciju.

Lokalno trgovačko preduzeće nastavilo je sa proširivanjem prodajne mreže. Preovladavale su prodavnice mješovitom robom, ali je otvarano i sve više specijalizovanih radnji.

Kako veći dio općinskog područja nije bio elektrificiran, u trgovinama su među najprodavanijom robom bile svijeće i gas za lampe petrolejke.

Gradska pijaca se nalazila na početku ulice Terzići, uz Sultan Ahmedovu džamiju. Radila je samo petkom, kada je bio pazarni dan, a ovu lokaciju je koristila  još od polovine 19. stoljeća.

U blizini je bila i Pošta Bugojno, u zgradi u kojoj je danas smještena privatna poliklinika.

Dnevna štampa je stizala putem pošte, sa dan-dva zakašnjena. Pretplatnici su bila preduzeća i ustanove, te nekoliko privatnih lica.

Bugojanci su se informisali i putem radio-aparata, kojih je bilo tek nekoliko, pa su, kao takvi, bili pristupačni manjem broju ljudi.

Otvaranje veterinarske stanice, 1950 godine, vrlo brzo se pokazalo kao pun pogodak, jer je značajno unaprijeđen razvoj stočarstva u našoj i susjednim općinama.

Preduzeće „Kožar“ Sarajevo otvorilo je stanicu za otkup sirove kože, čime su stočari i mesari iz gornjevrbaske regije imali osiguran plasman za ovu vrstu robe.

Gradska apoteka, kao jedna od javnih ustanova Općine Bugojno, nalazila se u Ulici Maršala Tita, na istom mjestu na kojem je otvorena još krajem 19. stoljeća, u vlasništvu Teodora Hajdušeka.

Među zanatskim radnjama, koje su se bavile uslužnom djelatnošću, dominirale su obućarske, brijačke i krojačke. U dijelu proizvodnog obrta najzastupljeniji su bili kovači i pekari.

Najveći dio lokalnog stanovništva, kao energent za grijanje, koristio je ogrjevno drvo, koje se nabavljalo na Koprivnicinom lageru. Značajan broj domaćinstava kupovao je ugalj iz Rudnika „Gračanica“, koji je transportovan vozom na željezničku stanicu, a potom konjskim kolima dostavljan krajnjem korisniku.

Kao jedina, u gradu je radila Osnovna škola „Vojin Paleksić“, smještena u bivšoj zgradi Narodne osnovne škole (danas Osnovna muzička škola). Zbog nedostatka prostora nastava je organizovana na još nekoliko lokacija u gradu.

U međuvremenu je obnovljen rad nekoliko područnih škola, a otvorene su i nove.

Državna realna gimnazija, koja je sa zvaničnim radom počela 10. januara 1946. godine, u školskoj 1950/51. godini, imala je 437 upisanih učenika. Pored Bugojanaca, školu su pohađali i učenici iz Donjeg Vakufa, Gornjeg Vakufa i Kupresa.

Na omladinskim radnim akcijama, kojima se obnavljala zemlja, redovno su učestvovale brigade iz Bugojna. Za njih je bilo karakteristično da su uvijek bile među najbrojnijima i da bi ih po nekoliko, tokom ljeta, radilo u raznim krajevima tadašnje države.

Vatrogasno društvo Bugojno, koje je 1949. godine obnovilo rad, bilo je jedno od najaktivnijih udruženja u gradu, čiji je broj članova bilježio stalni rast.

Nogometaši „Iskre“ uspješno su se takmičili u zonskom rangu, u ligi koja je okupljala  klubove sa područja sarajevske i zeničke regije.

Obrad Kisić