Norma stoji nad pitanjem: „Što nam to donosi sutra?“
Autor: Vernesa Manov
Norma je bila mala djevojčica kada je po tomu knjiga Sidney Sheldon snimljena serija „Što nam to donosi sutra?“.
Ma, neee.
Nije to bila indijska, turska, meksikanska serija sa ženama zakočenih pogleda iznad kojih su obilježene binduima i muškarcima spremih manifestirati u svakih petnaestak minuta kako su, eto tako posebni jer je tako izrežiran kadar ili scena u tom 3333- tom nastavku tih bezličnih tv-projekata .
Dok je razmišljala o svom tom bućkurišu svakodnevnog rituala, osluhnu iz daljine dozivanje:
„Normaaaaaaaaa! „
Ona se ne osvrnu. Produžava dalje. Bez obaziranja. Zna da je poželjna. Zna da mnogima nedostaje. Zna Norma da se o njoj gotovo svi raspituju. Ne samo tu, već i tamo, i ondje, i u drugom kantonu, Federaciji. Možda i u Turskoj. Možda i u Indiji. Trebalo bi i kakvu igricu osmisliti za kompjutere gdje je hvataju,a ona onda biva- nikada „nesafatana“.
Čula je Norma da je i u drugim zemljama je tražena.Dobro, nije sigurna da li je to slučaj baš u trenutno ekranizovanim svjetovima, ali… Ko zna?!
Možda bi joj bilo lakše traganje drugdje. Pa i Milan Kundera proslavio je Češku Nobelovom nagradom nagrađenim romanima, a najbolji je nazvao „Život je drugdje“.
„ Mislim, stvarno… ovaj, u tim drugim birokratijama, u drugim sistemima… „
Istina, ovo je, tu, sada, i ovdje Normino polje djelovanja. Ona se kao epizodni junak pojavljuje kao –
nepopunjena, nepostojeća,nestalna, nedogledna!
Paaaaa, dobroooo, svjesna je ona i tog svog statusa. Ne mahala na sva zvona o tome, ali, ima, zna i ona takvih teških dana.
Ili je ipak, drugim smislom obojena?
Jeste. Zna ona da ima i onih koji ovih dana, dok još ima ovog troomjesečnog raspusta, duže ostaju u krevetima, razrahaćene duše, sa tijelom kao da su još na plažama.
Norma je, takvim, reklo bi se „morskim“ ugođajima, puno više zadovoljnija, nego onim trvorastim.
Kada se prisjeti onog nesređenog statusa, proklamuje „Gorčina“, znajući da ona mu je metafora trenutna i da ne pozna nikoga sličnijeg da bude oličenje sudbine, vijekovne na ovim terenima.
Norma bi, ili ako se koji muškarac slučajno poistovijeti sa njom, može se nazvati Norman, da u prostoru koji je okružuje, postoji ona klima,prirodna ili bar, kupljena iz proračuna,da ljudi imaju zraka, svježeg, nenapušenog dimom iz pluća duhandžija što tjeraju i druge da podnose smogove njihovih poročnih dahova.
Norman, u tom svijetu ne bi bio svakodnevno morao „uzjahati ata“ , kao junak u western filmovima sa onim osmijehom uperenog u daljine prerija u kojima se pogled može zakačiti samo za kakav bodljikavi kaktus. Nikako pogled ne može u toj viziji uperiti ka daljinama i u njima prepoznati horizonte ispunjene punoćama iznijansiranih kolorita predivnih boja, milozvučnog harmoničnog zvuka. Ne, ne! Norman je osuđen na pustopašnosti, ispresijecane zvukove hrzanja izmorenog ata i na onaj osjećaj u duši da će , kako Makova pjesma veli, „…ednom prestati gorčine“ ili da će konačno,akobogda, mozda pronaći to carstvo smiraja „iza sedam gora i sedam mora“ …
Možda je, rimovan vašom situacijom, bolji ovakav početak?
Norma!
Ona koja sniva!
Ili je, istini na volju ona, ta, o kojoj se sniva?
Snivaju je, ne vizije o uspješnim školskim projektima, prosparitetu, već iznurena mršava tijela interesa raznolikih svojstava.
Herman Hese je napisao, a ,opet, Gibboni napisao, Norma katarzično preživjela „da jedno smo izvana, a sasvim drugom smo iznutra“!
Norma vjeruje koliko je ljepota, sreće, ljudskosti na planeti ovoj, sve dok je mi ne podsjetimo na to koliko je svijet „okolo kolajli,a unutra belajli“!
Norma!
Ova koja me inspiriše da pišem o njoj trenutno ima dvadesetak i“ kusur“ godina. Bistrog pogleda, nepakosnih namjera, dobroćudnosti u srcu mladom. Istina oko očiju su trgovi suza Korita su to presahlih snoviđenja o pravednom svijetu ,svijetu sa normalnim poretkom stvari, vrijednosti, dostojanstva i časnih poriva!
Umjesto toga, bore su napunile suze zbog poriva svijeta kakav je zaista okružuje! I koji je vrijeđa kao takav! Ne sanja Norma taj svijet onakvim kakvim bi ona da on postoji u njenim najljepšim snovima!
Ma, ne! Nije ni ona kao sanjar baš zabrazdala u takve ublehaste misli i snoviđenja!
Osjeti uperenost, prečesto zaledjenih pogleda, kada svojim stavom ostavi bez daha.
Norma, dok ovo pišem, evo, pegla „obleku“ za sutrašnje svećarsko pojavljivanje u novoj školskoj godini. Ne znam ko je, pod svim mogućim tenzijama mahalskog gatanja, uspostavio i ovu veleumnost da kakav se pojaviš prvi dan u školi takva će ti bit cijela školska godina.
Ovo su odrasli nametnuli. Djeca gledaju u oči i osmijeh. Djeca su vodjena mislima Malog Princa i znaju da se najvrijednije samo srcem vidi.
Danas je svim ostalim građanima svijeta, i radnom i onima koji ne rade, NEDJELJA!Dan u kojem se najviše sprema.
Normi i Normanu danas je kraj neizvjesnosti, početak toliko izvjesnosti u kojoj će prevagnuti u svim ostalim pojmovima ova negacija „ne“ da će ,opet, sve biti nekako… eto, tako kako je, opet se hvatamo „starinskih umotvorina“, Bog dragi htio. Da, da. I to što se nametne i u ovim vasionskim nizinama je od Boga dato. To je, i Normi i Normanu, utjeha!Jedna i jedina.
Baš kao što je i osmijeh,sutra, jedini enzim, jedini X FAKTORY potreban licu, posebno na najosjetljivijem dijelu lica, onom oko očiju gdje su ona nepresahla ušća tuga, sa obalama na trepuškicama na kojima, hvala Bogu, ostalo je sjaja snoviđenjima o dobronamjernostima čovječanstva bez kojeg se ne smije ići na put predaje znanja učenicima.
U svijetu sljedbenika Malog Princa nema maskiranja humanosti i srca!
Zato i Norma danas, nekako, opet, šarenilom boji kombinacije za novi početak u kojoj će , zna ona to, taj ritual traje već godinama, jedinu iskrenost vidjeti iza zatvorenih vrata kabineta, na jednoj, od milion predivnih planeta Malog Princa.
Tu će joj bit upućene riječi koje šaljem i ja Vama na kraju ovog članka:
SRETAN VAM SVIMA NOVI POČETAK ŠKOLSKE GODINE!
Autorica teksta: Vernesa Manov