Neka Vučić ne ide u Srebrenicu
Piše: Ismet MURATSPAHIĆ
Glasanje u Vijeću sigurnosti UN-a 8. jula 2015 godine, o Rezoluciji o Srebrenici, pokazalo je da je svijet ipak jedinstven u osudi genocida u Srebrenici i BiH. Bez obzira na odgovornost svjetskih organizacija, pa i UN-a, Rusija se stavila na stranu onih koji negiraju genocid. Uvreda je to svim žrtvama i otežat će pomirenje. Deset članica glasalo je za, četiri uzdržane i jedna protiv. Bez obzira na ruski veto u svijet će otići istina o genocidu u BiH.
Premijer Srbije Vučić, nakon što je osjetio da neće proći Rezolucija, trijumfalno je najavio kako će ići u Srebrenicu i predstavljati državu Srbiju na obilježavanju dvadesete godišnjice genocida. Majke Srebrenice bi mu tu trijumfalnu najavu trebale osporiti, jednako kao i ruskom ambasadoru, jer nepriznavanje istine je ruganje žrtvama.
Otkazivanje gostoprimstva Vučiću nad sjenima žrtava je višestruko potrebno a osnovno je u njegovoj neiskrenosti i poricanju genocida. On „iskrena prijateljstva“ i „pruženu ruku pomirenja“ uvijek nudi kada osjeti neki trijumfalizam, kada recimo predosjeti da bi recimo Srbija mogla suditi oficirima Armije BiH, zemlja koja je najdirektnije upletena u ratna osvajnja BiH teritorija i koja je najodgovornija za najveći genocid u Evropi poslije 2. svjetskog rata. Traženje izjednačavanja žrtve i počinioca zločina ne prestaje ni u ruskom vetu, i to mu daje dodatna krila.
Poseban i osnovni razlog zašto Vučić nebi trebao ići u Srebrenicu je taj što je „čvrstu odluku doneo“ nakon što je dobio uvjeravanaja da Rezolucija neće proći. Da je kojim slučajem bilo drugačije takve odluke nebi ni bilo. Ovako on najavljuje posjetu Potočarima uzdignute glave, kao što 99,99 posto njegovih sunarodnjaka može hoditi svijetom i širiti svoj srpski ponos i dostojanstvo. A samo onih 0,01 posto nekih pojedinaca počinili su genocid u BiH i Srebrenici.
Trebalo bi pojasniti Vučiću da se ni na kakva groblja ne ide uzdignute glave, posebno na ovo mezarje nebi on trebao ići ni podignute ni oborene glave. Pretpostavlja se da bi i ovaj beznačajni državnik i političar izgovorio već neke poznate fraze kojima politika gazi preko žrtava i namiruje neke političke interese izvan bilo kakvog saosjećanja za žrtve i njihove najbliže preživjele.
Njegov monolog izgledao bi, otprilike ovako: – ne isporučuju oficire Armije BiH Srbiji, ne idem u Srebrenicu, – usvajaju rezoluciju protiv Srbije, ne idem u Srebrenicu, rezolucija je pala ponosno idem u Srebrenicu. Čudan je taj monolog i čudni su ti motivi saosjećanja sa žrtvama.
Ovaj čovjek neprestano naglašava ponos i dostojanstvo srpskog naroda, pa zbog prenaglašavanja, malo kome drugom ostane nešto od toga. A većini svijeta je poznato kakvo je poniženje bošnjački narod doživio u logorima, u masovnim silovanjima, u torturama i mučenjima prije masovnih egzekucija. Masovnost zločina nad Bošnjacima i raznovrsnost poniženja i gaženja dostojanstva takvih je razmjera i oblika da bi im u nekim slučajevima i sami nacisti pozavidjeli na njihovoj domišljatosti. A sve su to činili, prema Vučiću, onih 0,01 posto Srba.
Dostojanstvo, ponos i veličina Srbije bi bila prije svega da prizna svoju jednu katastrofalnu istorijsku pogrešku, a ne u nekim pohodima uzdignute glave.
I na kraju zbog poštovanja i pijeteta prema žrtvama genocida u BiH i Srebrenici bolje bi bilo Vučiću da posjetu Srebrenici ne upisuje u još jednu „srpsku pobedu“, neka barem žrtve ostavi na miru. Dobro bi bilo da i Srbija prestane tražiti pobjede u porazima, u najvećim civilizacijskim porazima.
Piše: Ismet MURATSPAHIĆ