Narod
Kad smo prvi put imali mogućnost biranja stranaka i ljudi, namjestili su nam rat.
Dug i krvav.
Odbrambeni.
Opominjući.
Bili smo jedinstveni u odbrani domovine. Da smo zadržali samo mali procenat tadašnjeg jedinstva, gdje bi nam bio kraj.
Kao kroz sito prosijani, ostadosmo na površini, goli, bezidejni, a jedinstvo i druželjubivost, komšijska ljubav i sloga, osjećaj za narod svoj, svijetli pogled u budućnost, svjetliji pogled na svijet i život u njemu, sve propade kroz sitne rupice, iscuri kao pijesak kroz prste.
***
Onda smo ponovo birali.
Opet.
Još jednom.
Oni „gore“ se istinski uspavaše, kao dobro nahranjena mačka.
Osvrnuše se oko sebe i postadoše svjesni da im niko ništa ne može…i ne želi!
U njihovim glavama se jasno iskristalizira samo jedna misao: „ Pa, narod se ne buni, narod se ne buni!“
A, narod je zbunjeno gledao oko sebe, poput Orwelovih aktera sa farme kad im Napoleon uzvikne: „ Hoćete li da se Džons vrati?“
Nećemo druge i drugačije, trpjet ćemo!!!
Ljudi su postajali sve manji, a trava sve bliža ustima.
Onda je došlo do grla i narod je eksplodirao.
Bilo mi je drago da je narod shvatio da vrijedi isto onoliko koliko vrijedi rođak nekog političara, isto i više od žene, sestre, tetića, zata i devetog koljena nekog političara koji odoše na plaće od nekoliko stotina i hiljada maraka samo zbog jedne svoje osobine: srodstvo sa političarem.
***
Užasne slike.
Gusti dim kulja kroz prozore, a zapjenjena masa spremna da ruši sve pred sobom.
Oživješe scene rata u mojoj glavi, dim, vatra, krv, suze, a ledena jeza zamili uz kičmu.
Molio sam Boga da ne bude ljudskih žrtava.
Bio sam tužan.
Danima.
Zašto palimo zgrade?
Pa, dajemo vlastima povod da nas nazovu huliganima.
Moj narod da nazovu huliganima!!!
***
Narod zapali nekoliko zgrada u kojima oni nepravedno zarađuju „bijeli hljeb,“ i narod je huliganski?
Iako sam žestoki protivnik paljenja, rušenja, razbijanja i nasilja u bilo kojem obliku, ne želim da neko moj narod naziva huliganima.
Pogotovo ne ovi „gore.“
Pa, oni su „spalili“ kroz privatizaciju na stotine firmi ostavivši na ulici hiljade ovih koji nakon dvadeset godina digoše glave i smjelo pustiše glas.
Zar onaj strašni projekat „dvije škole pod jednim krovom,“ kada dovedu djecu u istu školu da bi im na licu mjesta ukazali da nisu isti, nije gori od stotinu spaljenih zgradurina?
Zar time nisu spaljene iluzije…
Uzdrhtao sam od glasa naroda, od glasa čovjeka kojemu je jaram oko vrata i koji godinama nije smio podići pogled, a kamoli glas.
Onda je taj čovjek uzviknuo:
„ Dosta!!! Dosta više!“
Uzeli ste tvornice, šume, vode naše, uzeli ste poslovne prostore, zgrade naše, uzeli ste nam pare, radna mjesta naša…
Ne damo dostojanstvo!
Samo nam je još to ostalo.
Zar je nekoliko zgrada bitnije od kičme ljudske?
Neka tih nekoliko zgrada bude opomena o nestalnosti svega na ovome svijetu, o nestalnosti vlasti, jer za tren sve postane ništa, i vlast i čovjek u ovome svijetu.
***
U našem gradu je mirno.
Narod traži svoja prava, po ugledu na druge.
Pojedinci „love u mutnom,“ po ugledu na druge.
Sretan sam što smo dostojanstveni, što znamo oprostiti, jer samo veliki imaju moć praštanja.
Vidim izlaz za moju napaćenu zemlju.
Nadam se da ovo februarsko sunce neće biti jedino što će obasjati Bosnu i Hercegovinu.
Ako ostane tako, bojim se oluje.
Nadam se i da iza ovih protesta ne stoji opet neka politika protiv naroda, jer sam iskreno zabrinut što niko ne prihvata odgovornost i ne želi reći da je glavni.
Za govornicom se smjenjuju, a uvijek je bilo onih čiji je moto „Dok se nekome ne smrkne, nekom se ne svane.“
Vrijeme će pokazati sve.
***
Hiljade bijelih visibaba je već prekrilo zemlju.
Nedžad Milanović