Napustio nas je još jedan od malobrojnih preostalih profesora iz one zlatne generacije gimnazijskih profesora – Vlado Šimunović
VLADIMIR (+Ivana) ŠIMUNOVIĆ – (29. 4. 1944. – 3. 4. 2021.)
U Bugojno stiže 1972. javivši se na raspisani natječaj za profesora matematike i fizike. Istovremeno je konkurirao i na natječaj u Varaždin (Hrvatska), ali je greškom poziv za rad otišao u Grudu kraj Dubrovnika umjesto u njegove Grude u Hercegovini i on se javi u Bugojansku Gimnaziju, a tek poslije nekog vremena zalutali poziv stiže do njega, ali dockan, on se već skrasio u našoj Gimnaziji (naravno kao kadar odmah dobiva i stan, u to zlatno doba svi deficitarni kadrovi su dobili državni stan plus 10 % na plaću, danas bilo kakvi kadrovi ne mogu takvo što ni sanjati, tj. da im neko halali 15-20 godina života i rada za badava, odnosno da vam riješi najveći životni problem-krov nad glavom).
Vjerovatno bi tada radije prihvatio Varaždin, ali nije mu bilo suđeno i poslije samo dvije godine on se i oženi Jasnom.
Profesor koji je za svoga radnoga vijeka ispratio ko zna koliko generacija gimnazijalaca. Uvijek smiren, tih, staložen, bez i najmanjih povišenih tonova, dobro objašnjava gradivo, korektan pri ispitivanju, što bi se reklo maksimalno profesionalan u ulozi nastavnika kao čovjek, stručnjak, pedagog. Nije se čulo da se iko ikada od gimnazijalaca ili kolega profesora na njega potužio. Principijelan, temeljit, odvažan, siguran u sebe, odmjeren, kolegijalan-klasični primjer uzorito dobrog gimnazijskog profesora.
Autor ovog teksta je imao čast i zadovoljstvo da mu fiziku predaje profesor Šimunović (samo mi ostade žao što nikad ne dovršismo našu započetu partiju stonog tenisa započetu još davne 1979. Ili 1980.) A obojica smo bili žestoki stonoteniseri, ja kao gimnazijalac, a Vlado kao moj profesor. Pored tenisa Vlado je bio i izvrstan odbojkaš (navodi kako su on i Božo Šapina-profesor tjelesnog pobijedili cijelu ekipu koju je sastavio profesor Bekavac Tomislav (takođe profesor tjelesnog u Gimnaziji). Uspješan je bio i kao šahista , dobro se nosao sa mlađim Zelić Brankom, ali Zdravku Zeliću (danas čuvenom doktoru) nije mogao pera odbiti, kako sam priznaje).
Njegov pogled na Gimnaziju nekada i sada:
„Odnos prema radu i disciplini je prije bio drugačiji, odgovornost i ozbiljnost puno veći, više se gledalo znanje, a manje ocjene, ali je i onda kao i danas bilo natprosječno inteligentnih, čestitih i marljivih učenika s kojima je pravo zadovoljstvo bilo raditi. Kolektiv je bio kompaktniji (bez grupašenja) i poslije sjednice nastavničkog vijeća svi su zajedno odlazili na piće, mezu, janjetinu…
Navodi i jednu budalaštinu iz onog prijašnjeg vremena a to je normiranje ocjena , tj. svaki je profesor dobio normu prolaznosti za svoj predmet i ko to ne postigne, odbija mu se od plaće (valjda je to bilo po uzoru na radnike u fabrikama koji su imali svoje norme u proizvodnji, ali i to je bilo pa prošlo). Prosvjeta je uvijek dijelila sudbinu države u ekonomskom smislu –stabilnija i jača država –bolja plaća u školi, i obrnuto, ali ističe da je ona uvijek bila srozana u odnosu na radničku klasu i jedino je pred sami rat u Markovićevo doba plaća drastično povišena i iznosila je negdje oko 1.500 KM (preračunato ondašnjih dinara).
Vlado poručuje mlađim kolegama:
„Poštuj svoj posao , sebe, pa će te i drugi poštovati“.
Poslije višedecenijskog prosvjetarskog rada otišao je u zasluženu penziju (mirovinu) poslije 37 godina rada u Gimnaziji te mu iskreno i odsrca želimo još mnogo zdravlja i sreće u tihoj luci mirovinskih dana.
Iz knjige „Bugojanski književni portreti, 2011.) Viktor Dundović, prof.
Laka mu bila Zemlja Bugojanska. (04.04.2021.)