Musafirhane kao segment islamske tradicije Bošnjaka i ukupnog naslijeđa Bosne i Hercegovine
Piše: dr. sc. Ahmed Kico
I Uvodna razmatranja
S obzirom da se na području Bosne i Hercegovine, posebno nakon proteklog rata, još uvijek javlja intenzivna potreba za što je moguće temeljitijim i cjelovitijim sagledavanjem, kao i ukupnim valoriziranjem bosanskohercegovačke, a napose islamske tradicije Bošnjaka, onda je jasno da i ovaj rad o musafirhanama kao institucijama i objektima islamske arhitekture i ukupne kulture, također, ima za cilj da pokaže da islamsko naslijeđe (predaja) izvorno spada u bošnjačku sadašnjost i budućnost, jer ono što smo bili, nije prošlo, već je to bitno određenje naših egzistencija, bošnjačkog bitka i konačnog opstanka Bosne i Bošnjaka.
Jedna od oblasti islamske tradicije Bošnjaka, svakako su i institucija i objekti musafirhana. Musafirhane su u proteklom periodu imale dobrotvornu (humanitarnu) ulogu, s tim da su imale i socijalnu, odnosno kulturološku funkciju na najširem prostoru Bosne i Hercegovine. One su formirane i bile u funkciji u periodu Osmanske imperije, u razdobljima Austro-ugarske vlasti, vlasti Kraljevine Jugoslavije, vlasti NDH, te postratnom periodu izgradnje socijalizma, pa sve do danas. Odgovoran pristup spram islamske tradicije Bošnjaka i na konkretnom primjeru musafirhana podrazumijeva iskaz koji će izvršiti “dekonstrukciju hijerarhije autoriteta”, bilo da su se oni (autoriteti) stvarali unutar duhovnog prostora BiH, ili da su dolazili “sa strane”. Na ovom tragu pokazat će se da ovaj rad o musafirhanama ima dovoljno moći da u okviru islamske tradicije Bošnjaka uobičajeno učini začudnim, a da čitateljstvo dovede u situaciju da svoje vlastito razmišljanje, ponašanje i svekolike institucije shvata na nove načine. Dakle, istraživanja i rad o musafirhanama i njihovim vakifima imaju za cilj da segmente bosanskohercegovačke i islamske tradicije Bošnjaka koji se odnose na ove institucije i objekte budu prezentirani na autentičan način, kako se i dalje ne bi čekalo da našu bosanskohercegovačku i islamsku tradiciju Bošnjaka “istražuju i prezentiraju” nezainteresirani posmatrači “sa strane” bez supstancijalne vezanosti za ovdašnju baštinu i kulturu. Zbog toga i ovo istraživanje o musafirhanama treba promišljati na izvoran način, i to u ime mnogih stvari toliko očevidnih, pa i u ime egzemplarnosti Bosne i Hercegovine za svaku postojeću geofilozofiju.
O putnicima namjernicima (tur. musafir/muzafer: putnik, namjernik, gost + perz. ḫāne kuća) i musafirhanama (objektima) u kojima su boravili pisano je i naučavano diljem svijeta. Ideja i praksa putnika namjernika (musafira) značajno je prisutna na prostorima islamskog svijeta, pa se kao takva prenijela i na prostore zapadnog Balkana, osobito Bosne i Hercegovine. Islam nas uči da je „musafir (putnik) osoba koja pođe na put iz svog mjesta stanovanja u drugo mjesto udaljeno najmanje 18 sati pješačenja (90 kilometara puta). Mukim je osoba „kod kuće”. Osoba koja otputuje u mjesto bliže od 18 časova pješačenja od mjesta stanovanja smatra se mukimom, a ne musafirom. Musafir ima pravo i obavezu da farz-namaze od četiri rekata, tj. podnevski, ikindijski i jacijski farz, skrati na dva rekata. Sabahski i akšamski farz kao i vitr-namaz ne mogu se skraćivati. Sunnete i sunsunnete musafir će posve izostaviti osim ako naročito za to bude imao dovoljno vremena. Ako ih odluči klanjali, neće ih skraćivati. Musafir je dužan da skraćeno klanja farz-namaze od 4 rekata. Ako bi klanjao cijele farz-namaze, počinio bi grijeh (kerāhet)“.
Ideja i praksa musafira fundamentalno je vezana za vjersku (metafizičku) i materijalnu (fizičku) stranu. Kada je u pitanju vjerski (metafizički) aspekt musafira (putnika namjernika) svakako treba imati u vidu hadise koji prenose praksu Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. U tom smislu, veoma je važan hadis u kojem se kaže: Abdullah ibn Omer, r.a., kaže: “Poslanik me je uzeo za ramena i rekao: ‘Budi na ovom svijetu kao stranac ili putnik namjernik!“ (El-Buhari). Dakle, ovaj svijet je samo sredstvo da bi se stiglo do vječnog cilja. On će proletjeti tako brzo, da kada prođe i kada pogledate unatrag pomislićete da je sve trajalo nekoliko sati ili dana. Pošto život na ovom svijetu nije namijenjen niti predviđen da zadovolji naša najdublja stremljenja niti ispuni naše najdublje želje, Poslanik, s.a.v.s., nam savjetuje da ga proživimo smisleno, s ciljem, bez da postanemo preokupljeni ili previše zabavljeni njime….
S druge strane materijalni (fizički) aspekt kategorije musafir, odnosno putnik namjernik u svijetu, islamskom svijetu, pa tako i na prostorima Bosne i Hercegovine manifestira se u svakodnevnom životu koji se tiče društvenih, privrednih, kulturoloških i ukupnih aktivnosti čovjeka na Zemlji. Odgovorni ljudi najčešće ove aspekte putnika namjernika prakticiraju na jedinstven način, uz uzajamno prožimanje. Međutim određen broj ljudi gotovo u potpunosti preferira i prakticira ovaj potonji materijalni (fizički) aspekt čovjeka kao putnika namjernika. To znači da se oni ponašaju na način da putuju od mjesta do mjesta kako bi ostavarili komunikaciju, pri čemu je sticanje profita, ostvarivanje ugođaja i komfora vrhunaravni cilj. Preferirajući materijalni (fizički) aspekt, značajan dio i orijentalnog i okcidentalnog svijeta ušao je u fazu pukih turističkih putovanja, pri čemu se ne uočava prirodni (Božiji) sklad u materijalnoj i duhovnoj strukturi svijeta.
Iako posjećuju i razgledaju veličanstvene objekte i spomenike čovjekovog uma i njegove praktične djelatnosti, ogromna većina putnika namjernika (turista) ne doživaljavaju katarzu. Putovanja se svode na besprizorno selfijanje, pri čemu se ne iskazuje potreba da se svekolike umjetničke i druge vrijednosti ljudskog roda, s jednog kraja svijeta, prenesu, uzgoje i oplemene na drugim krajevima. Drugim riječima, značajan broj ljudi postao je preokupiran ovim svijetom, tako da svako putovanje pretvaramo u odmor i ugođaj, umjesto da strpljivo sačekamo dok ne stignemo na veličanstveno i vječno odredište.
II Musafirhane na prostorima Bosne i Hercegovine
O kretanjima i boravcima putnika namjernika (musafira) na prostorima Bosne postoji određen broj putopisa i zapisa, kako iz perioda Osmanske, iz razdoblja Austro-Ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini, tako i iz aktualnog perioda. Paleta putopisaca o musafirhanama (mjestima i objektima boravka) i putevima kojima su se kretali, osobito iz Osmanskog i Austro-Ugarskog perioda, pored ostalih, obuhvata Slovenca Benedikta Kuripešića, mletačkog poslanika Katarino Zena, Šibenčana Frane Butrušića i Zvone Divnića, osmanskog putupisca Evlije Čelebije, Matije Mažuranića, Ivana Kukuljevića, Abela Lukšića iz Karlovca, Aleksandra Giljferdinga i dr.
O musafirhanama određena istraživanja i tekstove iz novijeg perioda, prezentirali su fra Jeronim Vladić, Milan Karanović, Hamdija Kreševljakovića, Džemal Čelić, Mustafa Mujezinović, Muhamed Kreševljaković, Husein Čepalo, Lamija Sarić, Hatidža Čar-Drnda, Halid Buljina, Azra Medara, Edina Kamenica i drugi. Ova paleta putopisaca kroz Bosnu i o Bosni, te autora koji su istraživali i pisali o musafirhanama, posebno je važna, budući da su isti ostavili dragocjene podatke o hanovima, karavansarajima, musafirhanama i imaretima. Za historiju hanova, karavansaraja, musafirhana ovi putopisi i tekstovi su izvori prvog, sekundarnog i tercijarnog reda, budući da su neki putopisci ostavili crteže hanova, karavansaraja i musafirhana. Također, opisi i crteži pomenutih i drugih autora koji su pisali ili ostavili crteže i skice o hanovima, karavansarajima i musafirhanama svjedoče o karakteru Bosne, koji se, pored ostalog, zrcali i u „našim starim gradovima, našoj arhitekturi, odjeći, zanatima, najzad u našem načinu života uopće“. (M. Filipović).
Musafirhana je imenica ženskog roda, arapsko-perzijskog porijekla i označava gostinsku kuću za putnike namjernike. Poreskim olakšicama, vakufima, ali i direktnim novčanim davanjima, država je nekada finansirala ovakve komunalne objekte koji su zauzvrat putnicima na putovanju obezbjeđivali besplatni trodnevni boravak, uključujući i hranu. Žene u musafirhanama su imale odvojene prostorije s turskim kupatilom, i tu se svako morao vladati pristojno i dolično, a oni kojima i nije bilo do doličnoga ponašanja, premještali bi se u hanove i mehane.
U Bosni i Hercegovini je postojao običaj da se barem jedna soba u imućnijim kućama odredi za musafirhanu, besplatno konačište, a na krovu takve kuće postojao je jedan znak, sličan manjoj munari, da se u svako doba tu može konačiti i jesti. I do danas su se u pojedinim mjestima (Jajce, Buna kod Mostara, Stolac, Gornja Tuzla), očuvale ili pak rekonstruirale takve građevine. Danas su to spomenici ljudske dobrote i plemenitosti, tako da se Bosna i Hercegovina može ponositi svojim musafirhanama.
Prema istraživanjima Huseina Čepala, historičra iz Prusca „musafirhane i imareti su humanitarne ustanove koje su donijeli Turci u naše krajeve…. To su bile zgrade u kojima je svaki, naročito siromašni putnik, mogao dobiti potpuno besplatan konak za se i za svoga konja, obično tri dana. Ovakve ustanove osnivali su bogati ljudi kao svoje zadužbine. Za izdržavanje musafirhana uvakufljavali su objekte – vakufe koji su donosili prihode. U vakufnami- zakladnici bio je određeno koliko dana može ostati putnik u musafirhani kakva će se hrana spremati. Svaka veća musafirhana imala je nekoliko soba, u kojima su putnici konačili, konjušnicu ili podrum za putničke konje, kuhinju ili mutvak, hambar za žito“.
Istraživanja koja je uradio bosaskohercegovački historičar Hamdija Krševljaković, pokazala su da su „musafirhane i imareti podizani obično po mjestima uz važne puteve. Manjih musafirhana bilo je po selima, a bilo ih je i uz samostane i manastire. Bošnjački feudalci imali su na svojim imanjima musafirhane u kojoj je siromašni putnik mogao prenoćiti. U Fojnici, Kreševu, Olovu i Srebrenici postojale su musfirhane u kojima su konačili putnici kako krišćani tako i muslimani. Musafirhane su imali i pravoslavni manastiri u Ozrenu, Paprači, Lomnici i Tavnoj“. Prema istim istraživanjima, musafirhane su postojale i pored tekija
Prvu musafirhanu u Bosni i to u Sarajevu, podigao je osnivač Sarajeva Gazi Isa-beg Ishaković na Bendbaši još 1461. godine, a za njeno izdržavanje uvakufio golem imetak. U svojoj vakufnami je naredio: “Ova će zgrada biti konačište muslimanske sirotinje, kao i za one koji traže nauku, sejjide, gazije i za sve putnike- musafire. Za sve njih kuhaće se meso, riža i hljeb, koliko bude potrebno, a davaće se u dovoljnoj količini i maslo i čorba. Gostima će se davati čorba samo tri dana, jer dulje ne mogu ostati u musafirhani. Što od jela preostane, ima se dijeliti malodobnoj djeci bez roditelja (jetimima) ovoga grada“.
Isa-begova musafirhana postojala je oko 250 godina. Dvjesto pedeset puta 360 dana, puta tri dana za toliko i toliko sirotinje, pa jetima, hizmećara, a sve besplatno, pa maslo, pa masna čorba. Brdo sevaba za plemenitog Gazi Isa-bega, osnivača Sarajeva. Skender-paša, onaj po kome je Skenderija u Sarajevu dobila ime, sagradio je musafirhanu nakon Gazi Isa-bega. I veliki Gazi Husrev-beg podigao je musafirhanu 1531. godine. Eno je i danas pokraj sahat-kule, danas je u njoj“Aeroplan“ i pekara. I ovdje je konak bio besplatan, pa čorba, pa pilav, pa meso. Stotinama godina je baš ovdje slavni Gazija sebi skupljao sevabe, da mu budu poputnina za Onaj svijet.
Pored navedenog, prema važnim i značajnim istarživanjima Medara Azre, a koja su prezentirana u njenom radu „Socijalna uloga i značaj ustanove imareta na području BiH u XV i XVI stoljeću“ , na području Sarajeva podignuta je i Musafirhana Hadži Sinanove tekije. Za ovu tekiju je utvrđeno da ju je osnovao Silahdar Mustafa-paša, između 1638. i 1640. godine. Na južnoj strani dvorišta, vjerovatno su se nalazile sobe za putnike i goste.
Prema istom istraživanju među musafirhanama koje su djelovale potpuno samostalno najznačajnije su:
Musafirhana Franjevačkog samostana u Fojnici (1513-1682)
Godine 1513. franjevci ovog samostana, fra Češka i fra Matija, zatražili su od sarajevskog emina dozvolu da sagrade musafirhanu u dvorištu samostana, što im je i dozvoljeno. Neke subaše, spahije, patrijarsi, mitropoliti i dr. su zloupotrijebili gostoprimstvo, tražeći od samostana i novac, pa je na zahtjev fratara izdan ferman 3. XII 1585. godine, kojim se to najstrožije zabranjuje. Vjerovatno gosti nisu poštovali ovaj ferman, te je 1600. godine posebnim dokumentom muslimanima zabranjeno da navraćaju u ovu musafirhanu. Musafirhana je zatvorena 1682. godine, uz prethodnu više puta ponovljenu obnovu. Također, u samostanima u Kreševu, Sutjesci, Olovu i Srebrenici postojale musafirhane o kojima nema detaljnijih podataka.
Musafirhana u Orlovićima
Musafirhanu u selu Orlovići, na putu Vlasenica – Zvornik, podigao je 1519. godine izvjesni Hamza-dede, kadiluk Srebrenica. Iz postojećih berata vidi se da je Hamza-dede uvakufio veliki posjed za izdržavanje musafirhane. Carskim fermanom je bilo određeno da on i njegovi potomci besplatno ugošćavaju putnike. Na ovom posjedu se čak sadio i duhan za potrebe musafirhane. 1954. godine Zavod za zaštitu starina i prirodnih rijetkosti BiH stavio ju je pod zaštitu.
Musafirhane u Blagaju
U Blagaju su postojale musafirhane na vrelu Bune, poznata imenom musafirhana blagajske tekije i Velagića musafirhana. Prva je sagrađena prije 1664. godine i u njoj su odsjedali samo učeni ljudi koji su u njoj vodili naučne rasprave.
Dvije musafirhane porodice Velagić radile su do poslije I svjetskog rata. U njima je svaki putnik-namjernik mogao dobiti besplatan stan i hranu. Velija Velagić, sin Hamzin, 1634. godine je uvakufio posjede za izdržavanje musafirhane i odredio da se svake godine u mjesecu redžebu organiziraju tri gozbe za siromašne i da mu se svake godine prouči hatma. Na području Hercegovine postojale i musafirhane u: Kifinom selu (XVIII vijek); Lipniku i Repovcima (XVIII).
Musafirhane u Travniku
Po broju musafirhana Travnik je zauzimao vodeće mjesto u Bosni i Hercegovini. Među najznačajnijima su: musafirhana Hadži Mehmedpaše Kukavice (1759-1856. god.); Teskerdžića musafirhana (prestala sa radom poslije I svjetskog rata), kao i mnoge musafirhane po kućama bogatijih muslimana (oko 40 musafirhana).
Musafirhana u Kulen-Vakufu
Ubrzo nakon austrougarske okupacije zatvorena je musafirhana porodice Kadić u Kulen-Vakufu. Vrata ove musafirhane su pružala gostoprimstvo putnicima cijelo jedno stoljeće.
Musafirhane u Jajcu
U Jajcu se nalazilo više musafirhana, a najpoznatiju je podigao Hadži Jusuf Mulalić početkom XIX vijeka i u njoj uspostavio i tekiju. Prema istraživanjima Čepala, ova musafirhana nalazila se u neposrednoj blizini travničke kapije u Jajcu i bila je u funkciji sve do 1992. godine. Čepalo dalje navodi „da je zgradu podigao hadži Jusuf Mulalić početkom XIX stoljeća i u njoj je uspostavio tekiju i musafirhanu. Musafirhana i tekija su radile aktivno sve do 1878 godine. Oko 1907. godine prizemni dio je pretvoren u han, a prostorije na spratu su preuređene za stanovanje. Na vrhu krova sa drvenom šindrom nalazio se znak male munare i označavao da je to musafirhana -besplatno konačište“.
Musafirhane u tekijama
U ranom periodu osmanskog prodiranja na Balkan osnivane su derviške zavije ili tekije. Osnivači su bili šejhovi ili derviši, a oko njih se vrlo brzo formiralo naselje. Zavije su bili centri širenja islama i islamske kulture i civilizacije. U njima je izučavana književnost sufijskog karaktera, prepisivana vjerska, ali mnoga druga djela, njegovana kaligrafija. Posjedovale su i biblioteke, ali su imale i veliku socijalno-humanitarnu ulogu. Zato se smatraju prototipom imareta, a mi ćemo spomenuti samo neke: Musafirhana tekije na Oglavku kod Fojnice. Šejh Sirija osnovao je nakon 1800. godine nakšibendijsku tekiju oko koje se tokom vremena formiralo malo selo Oglavak. Tekija je stalno bila otvorena za putnike i goste, a posebno za siromašne kojima je ukazivana posebna pažnja i poštovanje. Svaki novi namjesnik Bosne smatrao se obaveznim posjetiti šejha Siriju. U te svrhe na Oglavku su podignuta dva konaka za prijem uglednih ličnosti. Jedan je sagradio Mehmed Vedžihipaša, a drugi Mehmed Kamil-paša. Obje sagrađene u XIX vijeku; Musafirhana nakšibendijske tekije Mehmed-paše Kukavice u Foči. Ova musafirhana izdržavana je sredstvima vakufa Mehmed-paše Kukavice; Musafirhana nakšibendijske tekije u Seonici kod Konjica. Sagrađena u XIX vijeku, a u njoj su redovno odsjedali derviši i gosti tekije; Musafirhana nakšibendijske tekije na Luci u Mostaru. Sagrađena u XIX vijeku, a carskim fermanom iz 1854. godine određeno da se iz blagajne isplaćuje 258 groša mjesečno za ishranu i gostoprimstvo. Zatvorena pred II svjetski rat; Musafirhana halvetijske tekije u Konjicu. Mehmed Čauš je 1622. godine uz džamiju i mekteb podigao imaret s musafirhanom od deset soba namijenjenih za siromašne i derviše. Odredio je da se višak hrane dijeli navečer siromašnima u Konjicu i gostima koji dođu u tekiju.
Musafirhane na području Skopaljske doline
Više od ostalih autora, cjelovitija istraživanja i uvide o musafirhanama na prostorima Skopaljske doline prezentirao je Husein Čepalo u svojoj knjizi Hanovi Uskoplja i Kupreškog polja. Rezultati ovih istraživanja, bez sumnje svjedoče ponajprije o religijskom, a kasnije i nacionalnom zajedničkom životu i identitetu muslimana i kršćana, odnosno Bošnjaka, Srba i Hrvata na ovim prostorima Bosne i Hercegovine. Prema istraživanjima Čepala, „do 60-tih godina prošlog stoljeća imao je hadži Mustafa Čepalo u Pruscu musafirhanu, koju su zvali „mutvak“, koji se satojao od dvije sobe, u jednoj sobi bilo ognjište i kuhinja, a druga soba bila je musafirska soba, tu su najviše spavali Blagajčani, Janjani, Velagići iz Golinjeva kod Livna i drugih mjesta. .. Musafirske sobe ili kuće u Pruscu imali su Ademaga Meškin, Čepalo Sulejmen zvani Čiča, Zeir Hubljar, Kelić Izet i Derviš, Elkaz Junuz, Silajdžija Ejub, Kulaš Isko, Kišija Sulejman i drugi. U musafirhane kod ovih ljudi dolazili su Kuprešaci na konak, na Srtu kod Redže Karalića kod koga su noćivali najviše Šuićani“.
Musafirske sobe bile su i kod drugih porodica. Po pričanju Saliha Kišije, kod njegova oca Sulejmana uoči derneka spavalo bi i po pedeset Kuprešaka, sve je bilo puno, sobe, pomoćni objekti, pojate za sijeno i štale. U Pruscu u mahali Ulica postojala je stara Magrđijina kuća, odmah pored turske ceste, puta koji je išao prema Kupresu. Na kući se nalazio drveni alem. Kuća je srušena 70-tih godina prošlog stoljeća.
Zaključujući svoja istraživanja o musafirhanama Prusca, Čepalo s velikim ponosom ističe da su „većina Pruščaka bili dobri domaćini. Imali su dobre tradicionalne odnose s Bošnjacima, Hrvatima i Srbima u susjednim mjestima Kupresa, Šuice, Duvna, Livna, Glamoča, Janja, Šipova i drugim mjestima. Znalo se koji domaćin kod kojega domaćina spava, to prijateljstvo održalo se do najnovijeg vremena. Nije upamćen slučaj da je putnik namjernik ostao na putu u Pruscu a da nije imao konak kod svog prijatelja ili nekog drugog domaćina bez obzira da li se radilo o Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima. To se gostoprimstvo cijenilo tako da su u mnogim nemuslimanskim kućama Kupresa i Janja bila obješena pustekija i tespih. Pruščaci su bili vrlo pobožni, bili su bešvakatlije, a na svojim trgovačkim putovanjima prema Kupresu i Livnu u ljetnim danima su džematile obavljali namaz“.
III Pregled aktualne situacije u vezi sa rekonstrukcijom, izgradnjom i korištenjem musafihana na prostorima Bosne u Hercegovine.
Istraživanja koja su radili navedeni i drugi autori pokazuju da su se nakon II svjetskog rata u određenim sredinama, odnosno u okviru pojedinih musafirhana vršili rekonstruktivni zahvati. Tako Džemal Čelić u svom tekstu „Musafirhana Blagajske tekije“, objavljen u časopisu Naše starine, pored ostalog, na detaljan način piše o fazama rekonstrukcije ove musafirhane, i to iz ugla arhitekte. S tim u vezi, Čelić ističe da se „restauraciji musafirhane i turbeta 1952. godine pristupilo sa željom da se objekt što potpunije dovede u prvobitno stanje i očuva dojam starine. Tamo gdje materijal nije vidljiv, nije se baš striktno izbjegavao ni današnji materijal (na pr. cigla i rezano drvo) i današnji način rada, ali na vidljivim dijelovima pazilo se, koliko god je moguće, da se restauracija prilagodi ranijoj formi i materijalu. Tako, na pr., postavljanje nove kanatne stijene srušenog zida turbeta i nekih pregradnih zidova unutar zgrade musafirhane, uglavnom oko sanitarnog bloka, a koji su bili dotrajali, izvedeno je iz rezane jelove građe sa ispunom od opeka. U krovnoj konstrukciji, koja je bila skoro potpuno porušena, upotrijebljena je također rezana građa mjesto tesane i oblica, koje je danas veoma teško nabaviti. Tu je svakako važnu ulogu igrao i finansijski momenat, jer su materijalna sredstva bila vrlo ograničena….“
Zaključujući svoj tekst o rekonsrukciji musafirhane u okviru tekije na Buni, Čelić na veoma pronicljiv način nagovještava budućnost ovog objekta. Dakle, u tekstu od prije gotovo 70 godina, ovaj autor navodi slijedeće: „Da li da govorimo o budućoj namjeni objekta? Izvor Bune podno strmih litica, koje ne da strše okomito, nego se nadnose tako da do polovine dvorišta musafirhane ne pada kiša, i pod tim kamenim kolosom jedna-pitoma arhitektura, koja u relacijama djeluje upravo minijaturno, premda u stvari i nije tako malena. To je omiljeno izletište Mostaraca koji su već naučili da tu ima neka kafanica pored objekta ili u njemu, to nije važno. Jedan mali turistički hotel dao bi se lijepo smjestiti u ovu zgradu. Na ovom mjestu dobro bi došao, a musafirhana bi ostala po svojoj namjeni ono što je i ranije bila, ono što joj i samo ime kaže“.
Naime, turska kompanija završila je tokom 2012. godine restauraciju 600 godina stare tekije u Blagaju pored Mostara, koju su lokalne vlasti dale na 33 godine korištenja turskoj kompaniji Fidan Tours. U okviru projekta restaurirani su i musafirhaha i imaret u sklopu tekije, koji su srušeni prije 100 godina. Predstavnik turske kompanije istakao je da „Turci ponovo u rukama imaju kulturno-historijsko blago svojih predaka i da će na osnovu ugovora potpisanog između Islamske zajednice u BiH, Muftijstva mostarskog i turske firme Fidan, u naredne 33 godine u tekiji hizmetiti dobri ljudi“. Tokom otvaranja restauriranog objekta, istaknuto je da „tekija prije restauracije nije imala mogućnost otvaranja za sve zainteresirane posjetitelje i turiste“, s tim da će „sada pored posjete, turisti imati priliku upoznati se sa derviškom tradicijom ovog podneblja“.
Danas je tekija na Buni jedna od najposjećenijih turističkih destinacija u našoj zemlji. Najveći interes za posjetu ovog turističkog dragulja pokazuju turisti iz Turske. U tekiji se svakog četvrtka priređuju derviški obredi zikra, a svakog maja se organizira vjerska manifestacija mevluda na kojoj, pored derviša iz zemlje i regije, učestvuje na desetine hiljada ljudi.
Današnji izgled rekostruirane musafirhahe i imareta u sklopu Tekije na Buni
Musafirhana Mujage Komadine
Na uglu Glavne ulice na broju 132 i ulice Mala Tepa u Mostaru nalazi se Magaza Mujage Komadine, divna dvospratna građevina bogate historije, lijepo obnovljena posljednjih godina. Magaza Mujage Komadine sagrađena je 1883. godine, u vrijeme kad je legendarni mostarski gradonačelnik sagradio u Mostaru više značajnih objekata. Objekat je imao dvije namjene, u prizemlju se nalazio dućan Mujage Komadine, a na spratovima prostorije specijalno namijenjene za musafirhanu. Lokacija ove građevine odlično odgovara zahtjevima koji su postavljani za musafirhanu.
Arhitektonski zgrada pripada klasičnoj austrougarskoj magazi sa spratovima. Lokalni utjecaj vidljiv je po željeznim kanatima na prozorima. Objekat je karakterističan po musafirskom kamenom znaku na krovu, po kojem je putnik znao da je tu otvoren konak, i kamenoj ploči klinastog oblika na kojoj je uklesan tekst na turskom jeziku, arapskim slovima, koja je smještena iznad ulaznog portala na kamenom luku, zahvaljujući kojoj se saznaje o porijeklu zgrade. Taj kameni znak postoji i danas i govori o rijetkoj ustanovi ove vrste u Mostaru – musafirhani. O Magazi Mujage Komadine danas brine Agencija Stari grad koja je sredstvima Grada Mostara u 2014. i 2015. godini obnovila cijeli objekat. Magaza je svečano otvorena 3. jula 2015. godine u sklopu kulturno-historijske manifestacije pod nazivom “10. godišnjica upisa područja Starog mosta Starog grada Mostar na UNESCO-ovu listu svjetske baštine”, tom prilikom je unutar objekta Magaze održana izložba posvećena prirodnom i kulturno-historijskom dobru BiH na UNESCO-ovoj listi.
Musafirhana Mujage Komadine
Musafirhana u Stocu
U organizaciji IZ u BiH, Muftijstva mostarskog i Medžlisa IZ Stolac, a u sklopu Stolačkih dana, tokom augusta 2016. godine je u Stocu upriličeno otvaranje obnovljene Musafirhane. Nakon obnove svih deset porušenih džamija Medžlis IZ Stolac obnovio je i Musafirhanu koja je uz Sahat kulu stoljećima simbolizirala profanu, zapravo profinjenu kulturu i civilizaciju u ovom gradu. Njenom obnovom Stolac je dobio mjesto u kojem znatiželjni putnici i umorni ašici mogu osvježiti svoju dušu i svoje tijelo prije nego što pođu u beskrajne daljine vlastitog nauma. Obnovom Musafirhane Stolac je i u praktičnom smislu ponovo postao otvoreni grad za sve ljude dobre volje, za sve dobronamjerne, prijatelje i goste.
Musafirhana u Stocu
“Obnovom Musafirhane i trga ispred Careve džamije Stolac je ponovo dobio ono prepoznatljivo lice po kojem je bio poznat stoljećima. Stolac je čudesno čaroban grad, Stolac je živa otvorena knjiga naše bošnjačke i naše bosanskohercegovačke historije. Nigdje kao ovdje ne možete naći toliko značajnog i dragocijenog kulturno-historijskog naslijeđa. Samo su Stočani uspjeli očuvati spomenike iz minulih vremena, od paleolita do dana današnjega. Ovdje su ispjevane najljepše pjesme o gradu, rodu, narodu.”, rekao je Hasan Eminović na otvaranju obnovljene Musafirhane.
Musafirhana u Ibrahim-begovoj džamiji u Jajcu
Tokom januara 2019. godine otvorena je musafirhana koja se nalazi s dodatnim sadržajima u Ibrahim-begovoj džamiji. Osim toga uređen je harem-dvorište džamije, predulaz, ograda, mokri čvor, abdestana te kuhinja. Medžlis IZ-e Jajce ovaj novoizgrađeni objekt stavit će na raspolaganje za različite vidove aktivnosti. Musafirhana će biti na raspolaganju mladima i ostalima za seminare, sastanke, druženja. Medžlis je dobio još jedan reprezentativan objekta za vjernike uz dodatne sadržaje koji su falili i ambijentalnu musafirhanu koja će biti na raspolaganju svim vjernicima.
Unutrašnjost Musafirhane u okviru Ibrahim-begove džamiji u Jajcu
Sugrađani koji su uplatili sredstva za izgradnju ovog objekata željeli su ostati anonimni. Ova džamija je situirana na desnoj obali Plive u naselju Pijavice. Ima dimenzije 7×7 metara, pokrivena je šindrom i ima drvenu munaru. Glavni ulaz u džamiju izveden je na luk od lijepo klesanih kamenih ploča. Nije poznato kada je podignuta Ibrahim-begova džamija, ali je to moralo biti svakako prije početka šabana 1103. godine (18.6.1692.), datuma na koji je za imama i hatiba ove džamije postavljen izvjesni Fazlullah, a na mjestu dotadašnjeg imama Ibrahima (Jajački sidžil).
Musafirhana u Gornjoj Tuzli
Uz prisustvo velikog broja građana, vjerskih i predstavnika Grada Tuzle, tokom juna 2019. godine u Gornjoj Tuzli svečano je otvoren vakufski objekat Administrativnog centra Medžlisa Islamske zajednice sa konakom i musafirhanom. Tokom otvorenja, naznačeno je i slijedeće: „Mnogi ne znaju ali upravo na ovom mjestu gdje se sada nalazi ovaj novosagrađeni objekat 1833. godine je bila medresa. Tada je od strane sultana Mehmed Hana, za muderiza gornjotuzlanske medrese imenovan Ahmed Ferhat ef. Čokić koji se školovao u Istanbulu i predavao na istanbulskoj medresi, i od tada je on bio muderiz istanbulski i muderiz gornjotuzlanski, kako li to samo lijepo zvuči. Ovo je samo jedan isječak iz velike prošlosti Gornje Tuzle. Danas smo u dostojnom svjetlu obnovili našu povijest i naše vrijednosti i uz ovu jednu od najljepših džamija u domovini i Medžlisu IZ Tuzla, danas imamo i jedan od najljepših objekata Muftijstva tuzlanskog, – kazao je između ostalog Vahid ef. Fazlović, Muftija tuzlanski, koji se posebno zahvalio svim donatorima, istakavši kako se ovdje zna čuvati vakufska imovina i da se nada kako će ovaj objekat biti od velike koristi svim generacijama u obrazovnom, kulturnom i svakom drugom preporodu.
Musafirhana u Gornjoj Tuzli
Na skupu je također rečeno da je „jako je važno za historiju arhitekture njegovati naslijeđe koje imamo u Bosni i Hercegovini, te je značajno da se to i u budućnosti nastavi….. Musafirhana će biti ponos svih Tuzlaka, ne samo zbog ljepote objekta, nego i kao mjesto dijaloga i sastajalište ljudi svih generacija, ali i vjera. Zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, projekat za obnovu Musafirhane pripreman je godinama. Namjera je bila izgraditi objekat u centru Gornje Tuzle koji će dočarati bogato osmanlijsko naslijeđe, po kome je ovo mjesto prepoznatljivo.
Musafirhana (Salihagića kuća) u Fojnici – Povijesni spomenik
Posebnu važnost za bosanskohercegovačku baštinu, islamsku tradiciju Bošnjaka, te ukupni identitet ljudi Bosne i Hercegovine ima Musafirhana (Salihagića kuća) u Fojnici. Prema Odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika od 1. aprila 2008. godine ovaj objekat proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U Odluci je navedeno da je „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu i prezentaciju nacionalnog spomenika“. Ovo je posebno važno, budući da, prema uvidima ljudi sa prostora Fojnice u ovaj objekat u proteklih 12 godina, simbolično je ulagano da se on zaštiti i da se adekvatno prezentira domaćoj i inostranoj javnosti. Prezentirana saznanja važna su kako bi se shvatio odnos bosanskohercegovačkih institucija, napose i javnosti prema materijalnim spomenicima svekolike kulture koji su prepušteni zubu vremena.
U Obrazloženju Odluke se konstatuje da se „nacionalni spomenik nalazi na k.č. 1009, k.o. Fojnica, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. Vlasnici Musafirhane, prema katastarsko-knjižnom izvatku su: Kazaferović (Subhije) Fatima iz Visokog, sa suvlasničkim dijelom 8/40, Salihagić (Subhije) Munib iz Fojnice, sa suvlasničkim dijelom 11/40, te Salihagić (Subhije) Mujo iz Fojnice, sa suvlasničkim dijelom 11/40. Pošto je Salihagić (Subhije) Munib umro, njegov dio su naslijedili sin Edin Salihagić i kćerka Aida Memija iz Fojnice. Isto tako, suvlasnički dio umrlog Salihagić (Subhije) Muje, naslijedila je njegova kćerka Muhić Sabira iz Fojnice“.
Musafirhana (Salihagića kuća) u Fojnici
Vezano za Musafirhanu u Fojnici, veoma je važan stavak 2. ove Odluke, a koji se odnosi na sljedeće mjere zaštite: „Objekt se može koristiti u stambene, obrazovne i kulturne svrhe, odnosno na način koji neće ugroziti integritet objekta i njegovo značenje u strukturi grada“.
U kontekstu navedenog, interesantna su istraživanja i uvidi Edine Kamenice iz februara 2019. godine. Naime, Kamenica u svom tekstu „Fojnica ima dragulj, a hoće li ga sačuvati“?, pored ostalog ističe da se „u najstarijem dijelu Fojnice, u Atik mahali, nedaleko od rijeke Šćone, nalazi … čuvena Musafirhana, nacionalni spomenik BiH. Iako je u stanju propadanja, opet je to prava graditeljska ljepotica. Dragulj“. U vezi s navedenim, Kamenica konstatuje i sljedeće: „Prilikom nedavne posjete ovom gradu bili smo nemalo razočarani. Nestaju svjetlosnom brzinom stare bosanske kuće, mnoge vidjesmo puste, potpuno ili gotovo srušene, a na mjestu onih kojima smo se nekada divili podignuti su objekti koji ni po čemu ne podsjećaju na Fojnicu o čijem postojanju svjedoči dosad najstariji dokument iz 1365. godine“.
Tokom istraživanja Kamenica navodi da je „sadašnji vlasnik Musafirhane (preduzeće iz Fojnice-op.aut.) podnio zahtjev za rekonstrukciju Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika“, budući da je „objekat kupljen još 2010. godine“. U vezi s navedenim, Kamenica prenosi izjave rukovodilaca preduzeća iz Fojnice, prema kojima su oni „da bi zaustavili propadanje zdanja, pokušali da zaštite krov Musafirhane, ali smo zaustavljeni u tome. Vjerujemo da će Komisija prihvatiti našu dokumentaciju za izvedbeni projekat, jer je nama cilj zadržati zdanje u autentičnom obliku“.
Navedene činjenice o Musafirhanini iz Fojnice znakovito govore o sljedećem:
• musafirhana je dvije godine nakon što je proglašena Nacionalnim spomenikom, promijenila vlasnika;
• otpočela je rekonstrukcija krova Musafirhane, iako za to nije data saglasnost Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika;
• od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika rekonstrukcija je zaustavljena, s tim da nije poznato da li je i u kojoj mjeri „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine osigurala pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu i prezentaciju nacionalnog spomenika“.
Imajući u vidu navedeno, a posebno činjenicu da su nadležne institucije BiH i F BiH, a posebno IZ BiH konsultovane i dale svoju saglasnost za rekonstrukciju musafirhana na Buni kod Mostara, u Stocu, Jajcu i Gornjoj Tuzli, jasno je da se i oko rekonstrukcije Musafirhane u Fojnici treba provesti zakonska procedura kako bi se ovaj dragulj islamske tradicije Bošnjaka i ukupnog bosanskohercegovačkog nasljeđa prezentirao najširoj javnosti u Bosni i Hercegovini.
IV Zaključna razmatranja
Musafirhane su socijalno-humanitarne institucije i objekti zagarantiranog konačišta koje su na prostorima zapadnog Balkana, pa i Bosne i Hercegovine, podigli Osmanlije, pri čemu su preko vakufa, odnosno vakifa učinili značajne napore da se one (musafirhane) duboko ukorijene u životu tadašnjeg stanovništva. Zajedno sa osmanskom vojskom na naše prostore, rijetko ili nikako nastanjene, dolaze i derviši. Oni osnivaju zavije, prototip imareta, kao mjesto u kome se moglo nekoliko dana besplatno prenoćiti i hraniti. Oko ove ustanove vremenom nastaju čitava naselja. Imareti se podižu u svim većim centrima Bosanskog pašaluka: Banja Luka, Sarajevo, Mostar, Prusac i sl. i postaju okosnica socijalno-humanitarnog i odgojno-obrazovnog razvoja. Zahvaljujući prvenstveno vakufima, kao stalnim izvorima materijalnih sredstava, musafirhane, kao socijalno-humanitarne ustanove, bile su u mogućnosti da djeluju i obavljaju svoju funkciju. U njima je stoljećima njegovana naslijeđena humanitarna djelatnost, koja je još u prvim počecima širenja islama i islamske kulture na prostorima Bosne i Hercegovine odigrala značajnu ulogu.
Aktuelna istraživanja i odnos institucija BiH (posebno IZ BiH) prema musafirhanama kao segmentu islamske tradicije Bošnjaka, pokazuju da one više nisu „samo puka historijsko-socijalna uspomena“. Naprotiv, musafirhane ponovo izranjaju kao veličanstveni objekti islamske tradicije Bošnjaka. Jer, „ne čini islamsku tradiciju sve iz povijesti islama, niti je tradicija sve što je prošlost…. Tradicija je ono što je iz prošlosti preneseno u sadašnjost i budućnost, ono što je u našoj islamskoj povijesti sadašnje, ono što je iz naše prošlosti vitalno, što posjeduje kapacitet za budućnost, to je tradicija“. Upravo zbog toga može se reći da musafirhane u okviru Tekije na Buni, u Mostaru, Jajcu, Gornjoj Tuzli, Stocu, Kalesiji i na drugim mjestima pokazuju da islamska tradicija Bošnjaka koja se ogleda i u ovim institucijama i objektima u našoj zemlji, sve više postaje dinamična. Kao takva islamska tradicija Bošnjaka i na primjerima rekonstruiranja musafirhana pokazuje da je primjerena vremenu, te da Bošnjaci prakticiraju osnovne odrednice duha islamske kulture koje se očituju u dubokom smislu za realnost vremena i koncept života kao neprestanog kretanja.
U kontekstu navedenog, istraživanja pokazuju da su obnovljene i restaurirane musafirhane, sukladno vremenu, zapravo i dalje gostinske sobe (prostorije) za musafire u kojima se veoma rijetko konači. Međutim, one se u skladu s vremenom postale objekti gdje se održavaju promocije umjetničkih djela, gdje se održavaju naučne i druge konferencije i seminari za mlade i druge žitelje konkretnih sredina, napokon kao arhitektonski spomenici i objekti islamske tradicije i kulture uopće. U vezi s navedenim, istraživanja su pokazala da su i u drugim džematima, širom Bosne i Hercegovine, rekonstruirane ili nanovo izgrađene musafirhane (gostinske sobe) za putnike namjernike u kojima se održavaju tribine vjerskog i svjetovnog karaktera i u kojima se odvija svekoliki život Bošnjaka i drugih ljudi dobre volje.
Kako bi se pozitivan trend rekonstrukcije, izgradnje i korištenja musafirhana na području cijele BiH, potrebno je da nadležne institucije BiH i F BiH, a posebno IZ BiH budu konsultovane i da daju svoju saglasnost za rekonstrukciju Musafirhane u Fojnici (Salihagića kuća), kako bi se ovaj dragulj islamske tradicije Bošnjaka i ukupnog bosanskohercegovačkog naslijeđa prezentirao najširoj javnosti u Bosni i Hercegovini, regiji i svijetu.
Bez obzira što su ovaj i prethodni radovi o musfirhanama na području Bosne i Hercegovine, u osnovi pisani iz perspektive prosvjetiteljstva i moderne, oni (radovi) vrše i dekomponiranje po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“, uz istovremeno izbjegavanje potvrđivanja „starih“ ili pak formiranja „novih“ mitova o njihovom mjestu i ulozi u razvoju i perspektivama naše domovine. I ova istraživanja o musafirhanama na prostoru Bosne i Hercegovine su, nadamo se, jedna od uspješnih brana od imperijalnih i nacionalističkih nasrtaja i sa Istoka i sa Zapada. Također, vjerujemo da ovo istraživanje, makar u najvećem obimu, izmiče „giljotini“ kritike bosanskog uma, budući da je svojom ukupnom intencijom, usmjereno protiv mitologiziranja muslimanskog subjekta, koji, ne polažući nikome računa i degradirajući sve vidove znanja, nastoji da „neprekidno nastavlja ili održava svoje mitove odijevajući ih u naučno ruho“.
Tekst je objavljen u časopisu Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, broj 5-6.