Medresa Halil-bega Kositerovića u Bugojnu

Prethistorijski period ostavlja tragove materijalne kulture, što govori o dugom periodu boravka ljudi na ovom području. Prethistorijsko utvrđeno naselje Pod, iznad lijeve obale Poričnice, spada među najznačajnija gradinska naselja u Bosni i Hercegovini. U toku istraživanja ovdje je nađena zdjela sa najstarijim natpisom u Bosni i Hercegovini, datira na period od VI stoljeća prije naše ere.

Ostaci keramike, stakla i metalurgije iz perioda rimske vladavine nađeni su na Gradini, pored sela Sultanovići, a ostaci metalurgije na području Zlokuća i Vileša.  Rimljani su ovim prostorom gospodarili sve do 476. godine nove ere.

Iz perioda srednjovjekovne Bosne na području Bugojna, na više lokaliteta, utvrđeno je postojanje velikog broja stećaka – srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Istraživači su pronašli preko 80, što manjih što većih nekropola stećaka, sa oko 1000 stećaka.

Prvi pisani tragovi vezani za bugojanski kraj potječu iz 1444. godine, a odnose se na starobosanske gradove Susid i Vesela Straža.

Bugojno je relativno mlad grad. Prvi se put u osmanskim defterima spominje 1574. godine kao selo sa šest čifluka (feudalni posjed koji obrađuje vlasnik) u blizini Vesele Straže. Već 1604. godine popisane su dvije baštine i sedam čifluka, od kojih je jedan u posjedu zaima Osman-bega, sina Malkoč-bega. U selu ima 14 muslimanskih kuća, kršćanskih nema, a u posjedu stanovnika sela su dva mlina, od kojih je jedan na rijeci Vesočnici, a drugi na Poričnici. (Dževad Drino, Naselja Gornjovrbaske regije u Osmanskom periodu, Godišnjak BZK Preporod, Bugojno, 2005., str. 174.)

Od današnjih gradskih dijelova Bugojna u navedenim defterima iz 1550., 1574. i 1604. godine spominje se Čipuljić, koji je 1550. godine imao četiri muslimanska doma, i Jaklić, koji je 1574. godine imao 11 domaćinstava i koji je opisan kao zaselak Vesele Straže.

Prve islamske obrazovne institucije u Bugojnu

Vjerski život u Bugojnu vezan je za Sultan Ahmedovu džamiju, koja je sagrađena 1105. godine po Hidžri, odnosno 1693./94. godine. Sultan-Ahmedova džamija u Bugojnu jedna je od carskih džamija sagrađenih u Bosni i Hercegovini. Veliki ratovi krajem 17. stoljeća uticali su na odluku vlasti da se u Bugojnu sagradi centralna džamija, koja je dobila ime po tadašnjem sultanu Ahmed-hanu Drugom, a koja je Bugojnu donijela status kasabe. Takva odluka donesena je da bi se očuvalo muslimansko stanovništvo koje je bliže granaci Osmanskog carstva, pogotovo u vrijeme velikih migracija stanovništva iz Slavonije, Like i Dalmacije nakon Karlovačkog mira 1699. godine. (Elvir Duranović, Sultan Ahmedova džamija u Bugojnu, Godišnjak BZK Preporod, Bugojno, 2005., str. 265.)

 Uz džamiju je podignut mekteb, specijalizirana obrazovna ustanova u gradu, i niz dućana, što je nekadašnje žitište i trg za prodaju stoke preobrazilo u jezgro budućega grada.

Muallimhana u Bugojnu

Snažan poticaj razvoju obrazovanja u Bugojnu, a time i općeg kulturnog napretka dao je vakif – vizionar Ahmed-aga, sin Huseinov, Bosnali, koji je 1739. godine, oko 45 godina nakon izgradnje džamije, u rodnom mjestu, kasabi Bugojno, uz Sultan-Ahmedovu džamiju dao sagraditi mekteb tipa muallimhane. (Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme Osmanske uprave, Mostar, 1999., str. 128.) Prema vakufnami koja je sačinjena nakon dovršenja gradnje muallimhane, za prvog muallima je postavljen mulla Osman, uz plaću pet akči dnevno. Muallim je istovremeno bio i imam i vaiz Sultan Ahmedove džamije te šejh tekije, a, pored ostalog, vršio je nadzor nad vakufom osnivača. Godine 1863. vakuf muallimhane bio je vezan za vakuf Handan-agine džamije u Pruscu. Muallimhana je bila aktivana tokom cijelog Osmanskog perioda, da bi za vrijeme Austro-Ugarske ustupila mjesto medresi poznatoj kao Kositerovića medresa.

Prema jednom popisu iz 1882. godine, nakon austrougarske okupacije u Bugojnu i njegovoj okolini bilo je 29 mekteba u Bugojanskom kotaru, od toga devet u Općini Bugojno (Bugojno, Vesela, Poriče, Karadže, Crniće, Odžak, Ljubnić, Rogoušac i Glavice) i isto toliko vjeroučitelja. (Samija Sarić – Bugojno i njegova okolina (Donji Vakuf, Prusac, Gornji Vakuf i Kupres) u vrijeme Austro-Ugarske uprave (1578-1918) strana 94, Sarajevo 2009.).

Jedna od posljednjih fotografija Kositerovića medrese u Bugojnu (iz arhive ustupio Fariz Šečić).

Medresa u Bugojnu

Nema pouzdanih podataka o tome je li Halil-beg Kositerović, (Alija Bejtić, Bugojanski muderis Abdulah Mustajbegović i njegov rad u Orjentalnoislamskoj i Alhamijado književnosti, Život, XXIV/1975., br.10. str. 335.) član čuvene porodice Kositerović sa Kupresa, sagradio novu zgradu medrese na mjestu muallimhane ili je obnovio staru. Pošto Halil-begova vakufnama o osnivanju medrese i njenim vakufima do sada nije pronađena, ne postoje pouzdani podaci o tome kad je medresa sagrađena. Međutim, na osnovu podataka o radu muallimhane u Bugojnu (Ismet Kasumović navodi da je 1863. muallimhana u Bugojnu bila vezana za Handanagin vakuf u Pruscu. Vidi navedeno djelo Ismeta Kasumovića str. 128.) te prvom zabilježenom spominjanju Kositerovića medrese 1892. godine, da se zaključiti da je medresa, najvjerovatnije, otpočela s radom sedamdesetih, odnosno osamdesetih godina 19. vijeka. Podatke o bugojanskoj medresi, osim u Arhivu Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva, nalazimo kod Mehmeda ef. Handžića i Alije Bejtića. (Alija Bejtić, navedeni rad, str. 335. Podaci preuzeti iz arhivske građe Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bugojnu i kod Mehmeda ef. Handžića).

Zgrada medrese se sastojala od dva sprata, bila je na glavnoj bugojanskoj ulici, do Sultan-Ahmedove džamije. U prizemlju su bila tri dućana i jedna magaza, dok su na spratu bile prostorije medrese: glavni hodnik, koji je povezivao sve prostorije, dvije učionice za svakodnevnu nastavu te omanja prostorija na kraju hodnika koja je bila namijenjena kao kabinet glavnoga muderrisa. (Mahmud Al-Zawahreh, Medresa Halilbega Kositerovića u Bugojnu, neobjavljeni rad, str. 9).

Zgrada medrese bila je centralna vjersko-obrazovna ustanova koja je, u isto vrijeme, donosila znatnu dobit, vrlo često je popravljana. Prvi veći radovi na zgradi izvršeni su 1915. godine, kad je na njen popravak otrošeno 2.000 kruna. (Arhiv KVMP u Bugojnu, Izvještaj o popravci zgrade medrese u Bugojnu 1915.)

Zgrada je ljepotom i funkcionalnošću u potpunosti opravdala epitet efikasne obrazovne institucije, koju su muslimani Bugojna koristili dugo godina. Odlukom općinskih vlasti, 1996. godine srušena je zgrada medrese u Bugojnu.

Medresa u vjerskom obrazovanju muslimana

Kositerovića medresa u Bugojnu bila je regionalnog, gotovo lokalnog karaktera, ali je tokom relativno kratkog djelovanja odigrala značajnu ulogu u vjerskom obrazovanju muslimana bugojanskog kotara. Muderris medrese bio je centralna figura nastavnog procesa. Predavao je prema uobičajenom planu i programu za medrese regionalnog tipa. Mlađi polaznici medrese obično su proučavali osnove vjerovanja (akaid), ibadet (namaz, post, zekat i hadž) te ahlak (islamski moral i odgoj), dok su stariji polaznici učili Kur’an i pravila učenja Kur’ana (tedžvid).

Polaznici koji su završili medresu dobijali su verificirane svjedodžbe. Nakon školovanja u medresi, djelovali su kao muallimi i imami, uglavnom po manjim naseljima. Oni bi kasnije, prema potrebi, pohađali kurseve u organizaciji Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva, čime bi ozvaničili svoj muallimski status.

Osim redovne nastave, u medresi su povremeno organizirani kursevi za sibjan muallime, one koji su završili medresu i već radili u mektebima manjih sela. Tako je 1913. godine organiziran kurs za predavanja prema novom usulu na području Kotarskog vakufsko mearifskog povjerenstva u Bugojnu. Kandidati su pohađali kurs dva mjeseca, i to nedjeljom i četvrtkom po tri sahata. Kurs se održavao u prostorijama medrese u Bugojnu. Voditelj i predavač na kursu u Bugojnu bio je Redžeb ef. Hegić, dok je muderris Mustajbegović bio u komisiji koja je provodila završne ispite.

Muderrisi Kositerovića medrese u Bugojnu

U Arhivu Kotarskog povjerenstva u Bugojnu spominju se imena trojice muderrisa bugojanske medrese. Ragib Ahmetović bio je muderris Kositerovića medrese u posljednjoj dekadi 19. vijeka sve do svoje smrti 1904. godine. Njegova profesorska plaća isplaćivana je iz istoimenog vakufa, a iznosila je 320 kruna. Nakon smrti muderrisa Ahmetovića nastupila je kratka pauza u radu medrese. Arhiva Kotarskog povjerenstva pruža nam niz podataka o nastojanjima žitelja Bugojna da se pronađe kvalitetan nastavni kadar za medresu. Jedno vrijeme kao vaiz za vrijeme ramazana i muderris u Kositerovića medresi radio je Rustem ef. Rustempašić (Rustem ef. je imao puno povjerenje vođstva Kotarskog povjerenstva u Bugojnu. Za dužnost vaiza i muderrisa plaću je dobijao iz Kositerovića vakufa. Arhiv Kotarskog povjerenstva otkriva da je Rustem ef. 1912. godine dobio stipendiju Saborskog odbora u Sarajevu u visini od 800 kruna za školsku 1912./13) tada student Daru-l-fununa u Istanbulu. Rustem ef. je sin Hasanbega Rustempašića, dugogodišnjeg imama i muallima na području Kotarskog povjerenstva u Bugojnu. Rođen je u Bugojnu 15. juna 1885. godine. Prvo obrazovanje stekao je u rodnom mje­stu, a potom je završio Fejzijju medresu u Trav­niku. Želja za višim obrazovanjem odvela ga je u Carigrad. Tamo nastavlja studije na Šerijatsko-pravnom fakultetu Osmanlijskog univerziteta Daru-l-fununa. Diplomski ispit položio je s odličnim uspjehom 22. jula 1914. godine. Nakon povratka u domovinu, bio je postavljen za vojnog imama. Na toj dužnosti ostao je do 1. januara 1919. Poslije toga radi na dužnosti muderrisa i vaiza u Bugojnu i Bihaću. Dekretom Reisu-l-uleme za Bosnu i Hercegovinu, 10. marta 1924. godine je postavljen za muderrisa i upravitelja Sreske medrese u Konjicu, gdje ostaje sve do 15. septembra 1948. godine, kad je penzioniran. Umro je 12. oktobra 1964. u Mo­staru.

Nakon neuspjelih pregovora sa Muhammedom ef. Hadžiabdićem, imamom iz Gornjeg Vakufa, za muderrisa bugojanske medrese primljen je 1913. godine Abdulah Mustajbegović. Abdulah ef. Mustajbegović je posljednji i najpoznatiji muderris Kositerovića medrese. Dužnost muderrisa u Bugojnu savjesno je obavljao od postavljenja 1913. godine do prestanka rada medrese 1941. godine. Rođen je 11. novembra 1882. godine u Busovači. Nakon završene Fejzije medrese u Travniku 1913. godine, postavljen je na dužnost muderrisa medrese u Bugojnu. Bio je ličnost velikog ugleda u Bugojnu, ali i na području cijelog Kotarskog povjerenstva. Radio je kao muderris, imam, matičar, vaiz, muallim u mektebi-ibtidaijji i vjeroučitelj u osnovnoj i građanskoj školi. Nijedna odluka Povjerenstva u Bugojnu između dva rata nije donesena bez Abdullaha ef. Bio je vrlo strog kad su u pitanje dolazili interesi muslimana te je često bio na udaru raznih struja koje su nastojale otuđiti muslimane od njihove vjere.

Vakuf Medrese u Bugojnu

Halil-beg Kositerović, utemeljitelj medrese u Bugojnu, uvakufio je u svrhu izdržavanja medrese i njenog muderrisa poslovne prostore u zgradi medrese. Sredstva koja su osiguravana kroz zakupninu poslovnih prostora Kositerovića vakufa bila su dovoljna za plaću muderrisa i održavanje zgrade. Godine 1913., kad je Abdullah ef. Mustajbegović primljen za muderrisa, mutevelija toga vakufa bio je Ahmed Bosto, koji je raspoređivao sredstva od zakupnine (807 kruna godišnje) ovako: 72 krune kao plaća muteveliji vakufa medrese, 40 kruna kao porez, 60 kruna za razne popravke, 512 kruna kao godišnja plaća muderrisa, što predstavlja oko 62,20% ukupnog iznosa vakufa. Godišnji višak je iznosio 123 krune. (Alija Bejtić, navedeni rad, str. 335.)

Zaključak

Medresa Halil-bega Kositerovića najznačajnija je islamska obrazovna institucija gornjovrbaske regije s kraja 19. i početkom 20. vijeka. Osnovana u vrijeme kad su se muslimani Bosne i Hercegovine suočili sa nizom poteškoća i nevolja koje je sa sobom donijela austrougarska vlast, medresa je kontinuirano obrazovala mladi kadar koji je uspješno djelovao među lokalnim stanovništvom. Činjenica da je medresa kratko bila aktivna ne umanjuje njenu vrijednost, jer se njen pozitivan uticaj osjećao dugo godina nakon što je, početkom Drugog svjetskog rata, prestala s radom.

Tekst:

Dr. hfz. Elvir Duranović

Kemal Balihodžić