Kako smo čekali „Zadarku“ – Obrad Kisić
Još od početka pedesetih godina minulog stoljeća, pa sve do proljeća 1980. godine, autobuska stanica u našem gradu nalazila se iza restorana Hotela „Bosna“ (danas zgrada Općine).
Kroz nju je svakodnevno prolazilo više od 40 autobusa koji su Bugojno povezivali sa ostalim krajevima tadašnje države. Mnogi vozači su baš ovdje voljeli praviti duže pauze jer je hotelski restoran bio poznat po dobroj hrani i kvalitetnoj usluzi, ali i pristupačnim cijenama.
Izuzetak su bili autobusi na relaciji Dubrovnik-Zagreb i obrnuto, koji su saobraćali u noćnim satima. Narod ih je popularno zvao „Zadarka“ jer su pripadali prevozničkoj firmi iz Zadra.
Oba autobusa bi često u isto vrijeme, negdje oko jedan sat iza ponoći, stizali u Bugojno. Putnike su primali u tadašnjoj ulici Maršala Tita, koja je bila dvosmjerna, kod prodavnice obuće „Planika“, na istom mjestu na kojem se sad nalazi.
Ove linije su uspostavljene sredinom šezdesetih godina. Od samog početka Bugojancima je bilo zanimljivo da u centru grada, u noćnim satima, autobusi primaju putnike, umjesto da to čine na autobuskoj stanici.
Zbog toga se, prvih dana, ispred „Planike“ znao okupiti veliki broj radoznalaca, koji su pratili odlazak i dolazak autobusa. Sa posebnom pažnjom su gledali ko će doputovati u naš grad, ali i ko će krenuti put Zagreba ili Dubrovnika.
Vremenom su ova okupljanja prerasla u redovna, pa je čekanje „Zadarki“ postalo dio bugojanske svakodnevnice.
Već oko ponoći, uglavnom mlađe osobe, stizale bi na „zborno mjesto“. Čekajući autobuse koji bi nekada i kasnili, vrijeme su prekraćivali, uglavnom, razgovorima o lokalnim aktuelnostima. Bilo je tu i šala i komičnih situacija, o kojima svjedoci tog vremena i danas, sa dozom nostalgije, rado pričaju.
U ljetnim večerima ispred „Planike“ je znalo biti najviše osoba. To bi ponekad zbunilo vozače, naročito one koji nisu bili česti na ovim linijama. Čim bi ugledali gužvu, mislili su da se radi o potencijalnim putnicima, pa su bili u nedoumici kako svima osigurati mjesto. Dešavalo bi se da u autobus niko ne bi ušao, te bi vozači još više bili zbunjeni.
Nije bio rijedak slučaj da neki od mladića, kako bi se dokazali pred društvom ili iz opklade, nenajavljeno otputuju u Zagreb ili Dubrovnik. Ako ne bi imali dovoljno novca, prisutni bi i ga brzo skupili. Već sljedećeg dana, iza ponoći, vratili bi se u Bugojno. Tu bi ih sačekali oni koji su ih prethodne noći ispratili, pa se društvo ne bi brzo razišlo jer bi im oni pričali utiske sa jednodnevnog putovanja.
Znam za priču jednog našeg sugrađanina koji se „Zadarkom“ iz Gornjeg Vakufa vraćao u Bugojno. Sjeo je u donji dio autobusa i čim je platio kartu, svjetla su se ugasila. Odmah je zaspao i ujutro kada se probudio ništa mu nije bilo jasno. Nakon što su mu vozači objasnili da se nalaze u Zagrebu, shvatio je da je cijelo putovanje prespavao i umjesto da je izašao u Bugojnu, stigao je na zagrebački kolodvor.
Kako je ovo događaj sa početka sedamdesetih godina, kada u Bugojnu nije bilo mnogo privatnih telefona, nekako je, ipak, uspio poslati poruku porodici gdje se nalazi. Nije imao dovoljno novca za povratak, ali je naišao na razumijevanje vozača sa kojima se sljedeće noći vratio u Bugojno.
Kada je krajem ljeta 1974. godine dio ulice Maršala Tita postao jednosmjeran, za autobuse na relaciji Zagreb-Dubrovnik, novo stajalište je bilo ispred Gradske kafane.
Autobusi iz Dubrovnika za Zagreb i dalje su stajali kod „Planike“ i sve je ostalo po starom. Grupa Bugojanaca čekala je, kako je to već postala i tradicija, da u prvim noćnim satima isprati „Zadarku“ na proputovanju kroz naš grad, pa bi se tek onda razišli kućama.
Nakon što je 20. maja 1980. godine Bugojno dobilo novu autobusku stanicu, tada jednu od najmodernijih i najfunkcionalnijih u BiH, noćni polasci za Zagreb i Dubrovnik prebačeni su na nju.
To je bio i kraj priče o Bugojancima koji su svake noći čekali i ispraćali „Zadarku“.
Priča je to koje se mi, koji pamtimo to vrijeme, volimo podsjetiti jer nam vraća sjećanje na mladost provedenu u ovom gradu, koji je, tih sedamdesetih i osamdesetih godina, po mnogo čemu bio poseban, što nas je činilo jako ponosnim.
Obrad Kisić