JESENJA SREĆA
Jesenje sunce mi je grijalo leđa. Posmatrao sam čovjeka sedamdesetih godina koji je sjedio za drugim stolom. Imao je sivi kaput ispod kojeg je virio plavkasti pulover sa velikim dugmadima. Različitim. Na glavi je imao isplavjelu „francuzicu.“ Pio je rakijicu iz male rebraste čaše. Sunce je pravilo sjenu na njegovom živopisnom licu. Trznuo se, a osmijeh mu je pojačao bore. Prema njemu je, oslanjajući se na štap, išao čovjek osamdesetih godina.
„Oooooo…“
„Oooooo, kako je?“
„Dobro je, hababu moj.“
„Ma, jesi li to ti?“
„Jesam, ko bi bio drugi?“
„Sve gledam, rekoh, jesi li to ti il’ se nečije magare odrišilo.“
Smijeh mi je nadimao pluća.
***
Bajram.
Rijeka ljudi sa širokim osmijesima na licima. Svi se rukuju, grle, ljube. Pomislio sam kako bi bilo lijepo kada bi se svi ljudi grlili na ulici. Ono, s kim se god susretneš, samo se zagrlite i nastavite svako svojim putem. Kako bi život bio lijep. Svaki dan stotine zagrljaja…Raspravljate o nečemu, dogovorite se i zagrlite se. Ne dogovorite se, opet se zagrlite. Pođete se svađati, ustanete i zagrlite se.
Koliko sreće…
***
Svi smo na okupu. Ja na sebi imam bijeli dres sa brojem četiri na leđima koji je birvaktile nosio Muhamed Konjić. Sve je plavo i žuto. I bijelo. Grlimo se. Čestitamo jedni drugima Bajram. I oni koji ga slave, i oni koji ga ne slave, ali mu se raduju.
Šezdeset osma minuta i osam-devet sekundi…
„Zamisli život u ritmu muzike za ples…“
Brazil.
Hiljade zagrljaja.
Sreća se poput jesenjeg vjetra spustila na ulice moga grada, na ulice moje zemlje.
***
Četvrti dan Bajrama. Vjetar skida zlatnožute listove, baca ih visoko, raznosi na sve strane, a onda ih spušta na zemlju. Brižljivo da ih ne povrijedi. Stotine zlatnih pirueta.
Bijele breze sa očima na sebi, visoko gore, u vrhovima krošanja svojih, šapuću nedokučive priče, šapuću vjetrom jesenjim.
Sedam mladića i jedna djevojka. Razigrani na sceni Pozorišne sale. Stotine nasmijanih lica. Muzika. Neka druga dimenzija.
Divanhana.
Sreća je natkrilila salu.
Djevojka pjeva kristalno. Ima čudesne ritmične pokrete.
Kako je lijepo vidjeti sretne ljude…Biti jedan od njih.
„Star se Čurčić pomamio…“
***
U životu je najbitnije imati sreću, jer kad si sretan, onda si i zdrav, pametan, imaš iskrene prijatelje ( kako se neko ko je neiskren može nazvati prijateljem, zar iskrenost nije temelj prijateljstva), ljubav…
Ljudi, budite sretni, pronađite neke male stvari koje će vas učiniti sretnim. Želim to iz dubine svoga srca svakom čovjeku na Zemlji.
Da bismo to bili, nedostaje jedna sitnica. Jednostavno je, treba samo svako raditi svoj posao.
Ako si sportista-igraj srcem, ako si pjevač-pjevaj srcem, ako si učitelj-uči djecu srcem, ako si političar…ako si političar, misli na svoje ljude i svoju zemlju, ona ima oblik tvoga srca
Autor: Nedžad Milanović
(Foto: Sedin Lakača)