Donji Vakuf – Oborci: Jezero koje „šeta“ i krije tajnu

Jezero u Oborcima, priželjkuje i očekuje istraživače, krije tajne.

Prirodno jezero koje se nalazi u sredini brda na lokalitetu „Gromile“ na području donjovakufske mjesne zajednice Oborci na nadmorskoj visini oko 750 metara, po svojim gabaritima predstavlja raritet interesantan za znanstvenike. Sa svojim prečnikom oko 25 metara, (mještani tvrde da je tolika i dubina), u prečniku od preko 1 kilometra nigdje nema izvora, niti oticanja vode. Prema raspoloživim informacijama u vrijeme kada je kiša padala danima, iz jezera nije bilo prelijevanja, niti je potekla voda po okolnim nizbrdicama. U vrijeme kada je bila višemjesečna suša, jezero nije presušilo, niti se osjećao znatniji pad vodostaja. U ljetnjem periodu u jezeru se „hrabriji“ kupaju, skaču i plivaju. Nije registrovan ni jedan slučaj da se neko utopio u jezeru.

O ovom jezeru samo postoji određeno narodno predanje. Prema jednoj verziji ovo jezero je „došetalo“ sa susjednog planinskog uzvišenja lokaliteta, zvanog „Duboka jezerina“. Po svojim gabaritima na tom lokalitetu postoji velika-duboka jezerina i po širini, slična duboka površina u kojoj sada nema vode.
Prema ovom predanju, na mjestu gdje je sada jezero, postojala je kuća u kojoj je živjela jedna žena sa malim djetetom. Jednog lijepog ljetnjeg dana, sa svojim djetetom otišla je na lokalitet iznad sadašnje Duboke jezerine, koje je poznato po uspijevanju jagoda. Nakon par sati branja jagoda, dijete se „uneredilo“, bilo je u takvom stanju da je žena prišla aktivnostima i dijete oprala u jezeru (sadašnje jezerine). Nakon obavljenog posla, i osjetne „prirodne uznemirenosti jezera“, žena je sa djetetom krenula niz brdo prema svojoj kući. U ravnici je sjela da se sa djetetom odmori. Ubrzo je osjetila da zemljište tone i da se pojavljuje voda. Užurbano je krenula uzbrdo prema kući, kao da je slutila da nešto neprirodno slijedi. Po dolasku u kuću dok se odmarala, kuća je ubrzano tonula i voda je prekrila područje gdje se kuća nalazila.

U znak sjećanja na ovu ženu sa djetetom, i kult vode, stanovnici Oboraca, mladi i stariji, 5. maja, uoči Jurjevdana (Đurđevdana) u predvečerje obilaze jezero, evociraju priče svojih starijih. Jedno od takvih predanja kazuje, da u jezeru postoji velika „aždaha“ koja čuda stvara. Za druge, koji dobro podrane na Jurjevdan, a imaju dobar sluh u osvit zore, „mogu čuti“ kako radi drveni stan za tkanje tkanine, ili da se priprema (mete) mlijeko za odvajanje masla od mlaćanice. Stariji se sjećaju da su pojedini znali podranti, poslije ranog sabaha, znatan broj zalegnu na obali i osluškuju. Neko bolje čuje na lijevo, neko na desno uho. Po mahali se prenosila priča koko je sin toga i toga „stvarno čuo“ obavljanje kućnih poslova, ili čak i plač djeteta. Ko to dobro čuje, druge obavještava da je sve dobro čuo. Drugi sa dodatnom znatiželjom se čude kako neko ima dobar sluh, čuju u jezeru obavljanje kućnih aktivnosti i sl.

Jedan od ranije preminulih koji je vlasnik zamljišta oko jezera, ispričao je svoj doživljaj. Naime, kako je pričao, lokalitet oko jezera, vrlo je plodan za uzgajanje kukuruza. Jednog poslijepodneva, umoran od branja kukuruza, pored naložene vatre sjeo je da se odmori. Pridrijemalo se, pa je zaspao. Kada se probudio, nakon pola sata, vatra i žeravice bili su razbacani na više od desetak metara od vatre. Preplašen, sjurio je u dolinu, tek nakon par dana nastavio je sa branjem kukuruza.
Do sada, jezero nije bilo pod naučnim tretmanom. Iako je blizu magistralnog puta Travnik – Donji Vakuf sa desne strane (vazdušne linije oko 500 metara), jezeru nije pridavan poseban značaj. Više izgleda da je skriveno u brdu. Narod je rekao svoje, prilika za znanstvenike, geologe, biologe i hidrobiologe i druge, da se uključe i možda otkriju nešto što će biti interesantno i za nauku. Prije par godina u jezero je ubačeno desetak komada šarana. Šta se dogodilo sa šaranima, jeli prihvaćen od domicilnih vodenih životinja i biljnog svijeta, ostaje zagonetka do detaljnijeg istraživanja i analize.